Intervju

Proces europskih integracija je dvosmjeran

Hrvatska je proslavila 1. srpnja desetu obljetnicu članstva u EU, a Srbija je već dvadeset godina u statusu kandidata s neizvjesnim ishodom. Mogu li se usporediti putovi ove dvije susjedne države k EU, jednog koji se uspješno završio i drugog koji još uvijek traje, razgovarali smo s potpredsjednicom Narodne skupštine i predsjednicom skupštinskog Odbora za europske integracije Elvirom Kovács.

Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala 28. država članica Europske unije, a od 1. siječnja 2023. postala je članica i shengenske i eurozone. Koji su benefiti članstva za Hrvatsku?

Hrvatska se svrstala među 15 demokracija koje su članice EU, NATO-a, eurozone i shengenskog prostora. Po inerciji, kada govorimo o koristima članstva, najprije se naglašavaju ekonomske. Upravo u danima obilježavanja 10-godišnjice ulaska u EU, istaknuto je da je Hrvatska za desetljeća članstva i korištenja raznih mehanizama i fondova, u plusu 10,74 milijardi eura. To je razlika između novca uplaćenog u zajedničku EU blagajnu i novca koji je uplaćen u državni proračun. U godini ulaska u EU Hrvatska je imala BDP po glavi stanovnika 10.440 eura, a prema procjeni, u 2022. BDP po glavi stanovnika je bio 17.240 eura. Međutim, iako ekonomske dobiti neporecivo prednjače po značaju, moramo sagledati projekt EU sa svih strana i priznati sebi da ekonomski benefiti, bez vrijednosne promjene cijelog društva i usvajanja sigurnosnih, zdravstvenih, ekoloških, obrazovnih. standarda, standarda poštovanja temeljnih ljudskih i manjinskih prava, ne znače i razvoj cijelog društva. I kao važni benefiti u vremenima neizvjesnosti, svakako perspektiva i solidarnost, činjenica da je država članica EU dio jednog uređenog sustava i da, koliko je to moguće, može računati na pomoć, podršku i zaštitu svih ostalih država članica. Rekla bih da je europska solidarnost taj vrijednosni stub iz kojeg se rađa perspektiva napretka i razvoja društva.

Ima li i koji su nedostaci članstva Hrvatske kao i drugih država jugoistoka Europe u EU? Primjerice, po pitanju autonomnog vođenja državne politike, suvereniteta...?

Naravno da se može govoriti i o nedostacima, EU nije savršen projekt. Pitanja autonomnog vođenja državne politike izazivaju najviše pažnje jer samostalnost i neovisnost predstavljaju ključne karakteristike nacionalne suverenosti. Možemo se složiti kako svjedočimo slabljenju nacionalnog suvereniteta, da je to jedan od nedostataka EU projekta, svjedočimo prezentiranju različitih modela koji imaju za cilj modifikaciju mehanizma donošenja odluka konsenzusom, čime bi se ukinula jednaka vrijednost glasa pojedinačne države članice, ali se moramo podsjetiti da su države dobrovoljno, u procesu pristupanja i pridruživanja EU, predale dio svog suvereniteta. Činjenica je da se u procesu harmonizacije nacionalnih propisa s pravnim tekovinama EU, npr. uvođenjem u Ustav integrativne klauzule, dio suverenih prava povjerava EU. Činjenica je i da svjedočimo procesu koji dio poliologa i pravnika naziva relativizacijom, ograničenjem nadležnosti svih institucija, da parlament donosi pravne akte čija je sadržina utvrđena pravnim tekovima EU Аcquis communautaire, direktno preuzimajući EU direktive i uredbe.

Kažnjava li EU države koje nastoje voditi autonomnu državnu politiku kao npr. Mađarska – npr. po pitanju migranata, rata u Ukrajini, Kosova? Je li to u skladu s principima nastanka i postojanja EU?

Načelno se možemo složiti, kada imate stav o nekim globalnim temama i kada ne odstupate od svog prava na suvereno donošenje odluka, da možete biti kažnjeni na različite načine, a to vidimo upravo u slučaju Mađarske. Suština je prethodno pitanje: govorimo o pravu na samostalno vođenje nacionalne politike i samostalno donošenje odluka, a budući da je na prvo mjesto stavila interes građana Mađarske, mira i sigurnosti regije, interes zaštite obitelji, Mađarska je posljednjih nekoliko godina pod stalnom paskom, optužena za demokratsko nazadovanje, da urušava vrijednosti, principe i zakone EU. U slučaju Mađarske svjedočimo trima premijerama: prvi put je EU aktivirala članak 7. Ugovora o EU, koji omogućuje suspendiranje određenih prava države članice. Također, prvi put u povijesti Europska komisija je predložila suspendiranje isplate EU fondova jednoj državi članici, u okviru novog mehanizma prema kome je uvjet za korištenje sredstava iz europskih fondova poštovanje vladavine prava. Prošlog mjeseca su zastupnici u Europskom paralamentu izglasali rezoluciju u kojoj se iskazuje zabrinutost zbog činjenice da će Mađarska preuzeti mjesto predsjedavajućeg Vijeća EU za 2024.

Nakon deset godina Srbija je od članstva u EU, procjenjuju analitičari i mediji, dalja nego ikad prije. Mogu li se praviti paralele između ulaska Hrvatske (i drugih zemlja jugoistoka Europe) i procesa kojim ide Srbija na tom putu? Prolaze li sve zemlje isti proces ili EU različito pristupa različitim državama?

Iako je teško uspoređivati proces pristupanja i pridruživanja EU, kada je riječ o Srbiji i Hrvatskoj, usudit ću se reći da su i jedna i druga država u tom procesu bile, a u slučaju Srbije još uvijek jeste, mjerene strožijim kriterijima u odnosu na prethodna proširenja. U slučaju Hrvatske prethodna proširenja su bila 2004., što je predstavljalo veliki bum, odjednom je ušlo 10 država, i to proširenje je bilo kruna simboličkog okončanja Hladnog rata, a potom 2007. Rumunjska i Bugarska, drugačije se pristupalo ispunjavanju kriterija, veliki broj uvjeta, prelaznih mjerila, suspendirajućih poglavlja koji se danas podrazumijevaju, tada nije postojao. Hrvatski pregovori su bili opterećeni, kao i u slučaju Srbije, suradnjom s Haškim tribunalom i blokadom Slovenije zbog bilateralnog spora oko granice, ali je i prije 10 godina kao i danas bio vidljiv zamor EU od proširenja u tadašnjim članicama EU. Hrvatska je vodila najduže pristupne pregovore do tada. U slučaju Srbije od 1. ožujka 2012., kada je dobila status kandidata i siječnja 2014. kada je održana prva međuvladina konferencija između Srbije i EU, implementirane su tri metodologije i politike proširenja: prva, od stjecanja statusa kandidata i otpočinjanja pregovaračkog procesa pa do 2015.; druga, u razdoblju 2015.-2020., implementira se nova metodologija kojom se stanje i napredak u pregovaračkim poglavljima ocjenjivalo kroz dvije petovalentne skale, i treća promjena, revidirana metodologija koja se implementira od 2021., kroz ocjenu napretka 6 klastera u koje su svrstana pregovaračka poglavlja. Ključni princip politike proširenja je »fokus na fundamentalna poglavlja«, među prvima se otvaraju, a među posljednjima zatvaraju fundamentalna poglavlja 23. i 24., koja su uz poglavlje 35., u slučaju Srbije tzv. blokirajuća poglavlja. Nova metodologija također predviđa da nijedno poglavlje ne može biti zatvoreno dok prelazna mjerila ne budu ispunjena. Nova metodologija otvara mogućnost reverzibilnog procesa, tj. vraćanje pregovaračkog procesa unazad. Kriteriji za pristupanje Hrvatske EU bili su oštriji nego što su bili za Bugarsku i Rumunjsku 2007., ili za zemlje centralne Europe 2004. godine. Kriteriji za Srbiju su još oštriji. To se može tumačiti i kao neodlučnost koja odgađa prijem novih članica, dok sama EU ne prevlada ne samo ekonomsku već i institucionalnu krizu.

Postoje li među državama članicama EU države prvog, drugog, trećeg reda po Vašem mišljenju?

Mislim da je to prejaka formulacija i da se u stvari sve vrijeme traži odgovor na pitanje: koliko integrirana i koliko velika može biti EU? Do jedinstvenog odgovora se, na žalost, nije stiglo, a razlozi su brojni: postoji strukturalna neravnoteža i velike razlike unutar EU, desio se Brexit, ekonomska, politička i financijska kriza se različito odražavaju na članice koje nemaju jedinstven stav što je najbolje rješenje. Različita su viđenja na kom nivou bi trebale biti integrirane članice EU, preispituju se važnost i korist od integracija. U slučaju prijema novih članica evidentan je zamor od proširenja i istovremeno pooštreni su kriteriji. Može se govoriti o Europi u »dvije brzine«, odnosno o članicama koje su dio eurozone i drugima van nje. U listopadu prošle godine je održan prvi sastanak Europske političke zajednice koja je zamišljena kao politička platforma na kojoj bi sudionici raspravljali o temama kao što su sigurnost, stabilnost, klimatske promjene ili energetika.

Tijekom Europskog savjeta u Solunu 2003. Srbija je identificirana kao potencijalni kandidat za članstvo u EU. U siječnju 2012. Srbija je dobila status kandidata za članstvo u EU. Što se sve događalo u ovih dvadeset godina, možete li identificirati glavne faze i probleme na ovome putu?

Od 26. svibnja 1999. kada je Europska komisija (EK) predložila »Proces stabilizacije i pridruživanja« za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju, u Srbiji su se promijenila tri državno-pravna oblika: SRJ, SCG, Republika Srbija; izabrana je 17. vlada nakon uvođenja višestranačja; od europskih zajednica se stiglo do Europske unije, mijenjali su se izvjestitelji i komesari za proširenje, ali proces pristupanja i pridruživanja ne samo da nije donio očekivani rezultat već se sve glasnije čuju anti-EU narativi, prisutna je apatija građana, a prihvaćanje euroskeptičnih stavova je normalizirano. U prosincu 2009. Srbija je podnijela zahtjev za prijem u članstvo EU. Komisija je 2011. napisala Mišljenje o zahtjevu Srbije za prijem i zaključila: »Ukoliko se nastavi proces harmonizacije propisa i učine dalji koraci kako bi se osiguralo provođenje propisa, Srbija bi bila u poziciji da u srednjem roku (5 godina) preuzme obveze članstva u EU u skoro svim područjia pravnih stečevina EU«. U »Pismu o namjerama« upućenom Europskom parlamentu 13. rujna 2017. (koje predstavlja godišnji plan rada Komisije) Junker je naveo da se »u perspektivi, 2025., očekuje strategija za uspješno pristupanje Srbije i Crne Gore, kao vodećih zemalja (frontrunners) kandidata sa Zapadnog Balkana, s posebnim naglaskom na vladavinu prava, osnovna prava i borbu protiv korupcije, kao i na stabilnost regije u cjelini«. U veljači 2018. EK je usvojila »Vjerodostojnu perspektivu proširenja za Zapadni Balkan« kojom je potvrdila europsku budućnost regije kao geostrateške investicije u stabilnu, snažnu i ujedinjenu Europu baziranu na zajedničkim vrijednostima. Međutim, Johanes Haan, tada komesar za proširenje, ipak pojašnjava: »2025. godina nije fiksni datum, već simbolični koji treba motivirati regiju«. Svoj doprinos, u studenom 2019., pruža i Francuska, koja izlazi s novom inicijativom o »reformi procesa proširenja«. Osnovna ideja je da pregovori budu dodatno kontrolirani od strane visoke politike i zasnovani, na otvaranju poglavlja po tzv. klasterima (tj. više tematski povezanih poglavlja) i na daljem pojačavanju »uvjetovanosti« – posebno u području vladavine prava, na mogućnosti »vraćanja« pregovora (reverzibilnosti) ukoliko nema napretka, kao i na konkretnijim »nagradama« državama kandidatima, u vidu veće fnancijske potpore ili uključivanja u neke od internih politika. U veljači 2020. EK predlaže novi strategijski dokument: »Jačanje procesa pristupanja – kredibilna perspektiva k EU za Zapadni Balkan«. Ovaj document, poznat kao nova metodologija pristupnih pregovora, predviđa izradu mjerljivih i vremenski ograničenih mapa puta u području vladavine prava, funkcioniranja demokratskih institucija, reforme javne uprave i ekonomskih reformi. Zagrebačka deklaracija od 6. svibnja 2020. stavlja komunikaciju s građanima u prvi plan, u točki 1. rečenicom: »Kredibilnost te posvećenosti (članstvu u EU) zavisi i od jasne komunikacije s javnošću i provođenja neophodnih reformi«.

Na panelu »Solunski entuzijazam – 20 godina kasnije« rekli ste da se »u posljednjih godinu i pol dana u procesu pregovora Srbije s EU ništa spektakularno ne dešava, najviše zbog geopolitičke situacije i rata u Ukrajini. Kao i da se u poslednjih godinu i pol dana radi samo na usklađivanju s vanjskom i sigurnosnom politikom EU i pregovorima Beograda i Prištine. Čini se da proširenje EU uopće nije popularno«. To zvuči kao da je proces pregovaranja potpuno stao. Radi li se na daljem otvaranju poglavlja ili ne?

Od početka pristupnih pregovora u siječnju 2014. Srbija je otvorila 22 od ukupno 35 poglavlja (u klasterima 1 i 4 su otvorena sva poglavlja) dva su poglavlja privremeno zatvorena. U dva prethodna izvještaja, za 2021. i 2022. Europska komisija je konstatirala kako je Srbija ispunila otvarajuća mjerila za klaster 3 »Konkurentnost i inkluzivni rast« i preporučila da se Klaster 3 otvori. Iako EK već drugi put predlaže otvaranje pregovaračkog Klastera 3, od pojedinih članica EU dolazi poruka da se to neće dogoditi dok Srbija ne uskladi svoju vanjsku politiku s europskom, što znači da je Srbija uz već postojeće uvjete za napredak – reforme u području vladavine prava i normalizacija odnosa s Prištinom, dobila još jedan uvjet: prioritetno unaprijediti usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, uključujući sankcije prema Rusiji i izbjegavati akcije i izjave koje su protiv stavova EU o vanjskoj politici. U ovom trenutku otvaranje novih poglavlja nije do Srbije. Svjesni smo trenutne geopolitičke situacije u Europi, i u okolnostima rata u Ukrajini pokušavamo vratiti fokus EU na Zapadni Balkan. Među građanima raste euroskepticizam, što je posljedica dugog trajanja procesa europskih integracija i osjećaja građana da se pred Srbijom stalno postavljaju novi uvjeti, a da se nedovoljno vrednuje učinjeno u reformskim procesima. Proces europskih integracija je dvosmjeran i njegova dinamika ovisi od Srbije ali i od same EU, a činjenica je da EU često nema razumijevanje za stavove Srbije.

Što mislite o sintagmi »europske vrijednosti«? Koje su to »europske vrijednosti« i kako se one usvajaju?

Sintagma »europske vrijednosti«, kao i mnogi drugi izrazi koji su postali dio birokratskog jezika i neka vrsta poštapalice, vremenom su bljedjeli i gubili smisao. Mislim kako je važno iznova se podsjetiti da su rečenice koje izgovaramo, ideje koje zagovaramo, knjige koje čitamo, dio jedne velike, humanističke tradicije koja je omogućila da se polovinom dvadesetog stoljeća napravi najveći mirovni projekt u povijesti, EU. Na atenskoj Agori, rodnom mjestu demokracije, predstavnici 10 država budućih članica EU su 16. travnja 2003. potpisali pristupne ugovore. Nije slučajno što su se ugovori koji su sljedeće godine doveli do najvećeg proširenja, potpisali upravo na atenskoj Agori: vrijednosni temelji današnje EU su postavljeni u antičkoj filozofiji koja je čovjeka i njegovo dostojanstvo, zalaganje za opće dobro i slobodu zajednice, stavila na pijedestal najvećih vrijednosti. EU nije puki tehničko-birokratsko-ekonomski program, projekti i sredstva iz EU fondova. U članku 2. Ugovora o EU navedeno je da se Unija temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvima u kojima prevladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i ravnopravnost žena i muškaraca. Upravo mogućnost da se u državama EU poštuje neprikosnoveno dostojanstvo čovjeka i njegove ličnosti, uz vrijednosti pobrojane u temeljnim aktima EU, predstavlja ključnu vrijednost EU.

Kako komentirate događanja u Francuskoj? Čini se da ni stare države članice EU ne pronalaze načina za dobro funkcioniranje multietničkog društva?

S različitim uspjesima se provode brojne politike multikulturalizma: zavisno od povijesnog, političkog, kulturnog, ekonomskog konteksta kreiraju se politike promocije, zaštite i unaprjeđenja prava manjina, na način koji podrazumijeva priznanje njihovih različitih identiteta. Francuska se godinama suočava s ovim problemom, scenarij paljenja na ulicama pariških predgrađa je viđen i 2005. i 2007. Francuska predgrađa su getoizirana naselja. Ovo je sukob koji uzroke ima u više ravni, nije isključivo uzrokovan etničkim identitetom, ovo je klasni sukob siromašnih, rasno marginaliziranih. Politika izgradnje političke zajednice koja podrazumijeva ne život jednih pored drugih, već jednih s drugima, na žalost, ne uspijeva pomiriti integrativnu, koja okuplja i demarkacijsku funkciju koja odvaja određenu manjinu od većine. Kada, naravno uzimajući u obzir brojne kontekstualne specifičnosti, usporedimo stanje u Srbiji i u drugim državama, vidimo kako nivo zaštite manjinskih prava u Srbiji, zaslužuje priznanje. Daleko od toga da nema nedostataka, manjkavosti i propusta, ali je ipak u posljednja dva desetljeća postignut značajan pomak, a u prilog tome svjedoče i posljednji izbori za nacionalna vijeća nacionalnih manjina od 13. listopada prošle godine, kao i činjenica da je gospodin Tomislav Žigmanov izabran za ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Srbije.

Intervju vodila: Jasminka Dulić