Intervju

Pomirenje nije zaborav

Izvanredni profesor na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Novom Sadu dr. sc. Vladimir Mihić rođen je 1977. godine u Novom Sadu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje te 2001. kao prvi student iz generacije završio studij psihologije na Filozofskom fakultetu i obranio diplomski rad na temu »Stavovi i informiranost učenika osnovnih i srednjih škola na teritoriju Vojvodine o drogama i narkomaniji«. Magistarsku tezu pod nazivom »Razvijenost i povezanost europskog i nacionalnog identiteta kod stanovnika Vojvodine« je obranio 2006. godine, a doktorsku disertaciju pod nazivom »Korelati i determinante etničkih predrasuda, spolnih predrasuda i predrasuda prema starima kod stanovnika Vojvodine« 2010.

Danas u zvanju izvanrednog profesora predaje socijalnu psihologiju, političku psihologiju, socijalnu psihologiju, psihologiju međugrupnih odnosa, psihologiju javnog mnijenja i druge i provodi istraživanja na ovome znanstvenom području.

Predajete na fakultetu i bavite se istraživanjima u području socijalne psihologije, političke psihologije, psihologije međugrupnih odnosa, tolerancije, ideniteta i drugim. Ova područja su, čini se po aktualnim događanjima, i ne samo aktualnim, od velikog značaja za razumijevanje toga što se događa u društvu. Zašto ima toliko nasilja, govora mržnje, konflikata i aktivnosti kojima bi se ti problemi lakše i bolje rješavali... Daje li se dovoljno značaja i pažnje psihološkim, sociološkim, politološkim saznanjima i rezultatima istraživanja u različitim segmentima društva? Drugim riječima, nalaze li rezultati istraživanja svoju primjenu u praksi ili ostaju, da tako kažemo, nedovoljno iskorišteni u društvu?

Moje mišljenje je da ne postoji dovoljna zainteresiranost onih koji kroje politike za znanstvena istraživanja, pogotovo onih koje dolaze iz društvenih znanosti. Iako je u većini zemalja Europe pravilo, pa i obaveza, da se istraživači iz psihologije, sociologije i drugih disciplina konzultiraju o svim važnim pitanjima kojima se oni inače bave, kod nas toga gotovo da i nema. Navest ću samo dva veoma svježa događaja – u vrijeme pandemije covida-19 nijedan psiholog nije konzultiran u svezi pristupa građanima i pomoći u suočavanju s ogromnim stresom kojem smo svi bili izloženi, iako su i za vrijeme pandemije, a pogotovo nakon nje, istraživači iz naše zemlje sudjelovali na nekoliko međunarodnih projekata i objavili na desetke članaka koji se bave upravo ovim temama. Drugi primjer je još drastičniji, a tiče se potpunog ignoriranja stručne javnosti kada je riječ o suočavanju s događajima od 3. svibnja u školi Vladislav Ribnikar. Odgovorno tvrdim da gotovo nijedna predložena mjera koja je tada došla iz vrha vlasti nije mogla imati pozitivnog efekta na razumijevanje te tragedije i, što je možda i važnije, na prevenciju sličnih i manje drastičnih događaja u budućnosti. Psiholozi su se organizirali i veoma brzo napisali nekoliko priručnika za roditelje, nastavnike, medije… ali su oni dijeljeni preko društvenih mreža, umjesto preko službenih kanala.

Istraživali ste socijalni identitet učenika i njihovih roditelja u multietničkoj sredini – efekte kontakata na međugrupne stavove i etnički identitet. Koji su glavni nalazi ovog istraživanja?

Teško je fokusirati se na neke od njih, zaista ih je mnogo. Mi smo prije dvije godine objavili neki siže rezultata našeg istraživanja koji je javno dostupan (i besplatan) na sajtu Filozofskog fakulteta. Ono što bih ja istaknuo jest rezultat i samog istraživanja, ali i našeg višemjesečnog kontakta sa školama, učenicima i nastavnicima u dvadesetak gradova i sela Vojvodine, a to je da je sadašnji sustav obrazovanja na manjinskim jezicima umnogome zastarjeo i ne doprinosi poboljašnju međugrupnih stavova između djece i mladih iz većinske i manjinskih grupa. Naprotiv! Gotovo bez izuzetka, nedostatak kontakta između djece dovodio je do većih predrasuda prema drugoj grupi, većeg osjećaja diskriminacije svoje grupe, ali i veće sklonosti diskriminaciji druge grupe, do snažnije izražene nacionalne isključivosti i sl. Kontakt između djece je nužni i ključni mehanizam kojim se postiže cilj svih modernih društava, a to je zajednički život svih građana jedne sredine.

Jesu li Vaše preporuke za unaprjeđenje odgojno-obrazovnog rada proizašle iz rezultata ovog istraživanja našle svoju primjenu u školama? Ima li nekih reakcija?

Mi smo naše rezultate poslali svim školama u kojima smo provodili istraživanje i mnoge škole su bile zahvalne što imaju neke opipljive podatke i preporuke kako unaprijediti zajednički život u multietničkim sredinama. Nadamo se da su ih i primijenili u svojim sredinama budući da je nekada potrebno da netko sa strane kaže što on vidi u vašoj kući da biste i vi uvidjeli što je ono što je potrebno mijenjati radi boljeg suživota. No, ono što mene čudi jeste da institucije od kojih smo očekivali neku reakciju, pa i poziv da zajedno nađemo neka nova rješenja za obrazovanje na manjinskim jezicima, prije svega Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, nisu ni na koji način reagirale. Čini mi se da su preporuke koje smo dali zahtijevale drastičnije izmjene sadašnjeg načina školovanja (i, prije svega, života unutar škola) na koje donositelji odluka još uvijek nisu spremni.

U radu pišete kako »generalna vrijednost koja bi se mogla definirati kao: ‘voli svoju naciju što više, poštuj tuđe nacije što više’, nije lako dostižna, jer se u ovoj temi susrećemo s krajnostima: ili mladi vole svoj narod, ponosni su na njega, ističu ga i nemaju toliku potrebu poštivati i upoznavati druge ili pak teže upoznavanju drugih naroda i kultura, zanimaju ih različitosti i prihvaćaju ih, ali im svoja etnička pripadnost nije toliko bitna i bliska«. Ima li razlike među etničkim grupama u ovom pogledu?

Bilo bi možda neetički na osnovu relativno malog uzorka, i dosta selekcioniranog, donositi konačne zaključke. Ali, ono što je dugo vremena poznata činjenica jeste da su većinske grupe po pravilu manje zainteresirane za upoznavanje kulture i jezika manjine, pa je tako i u našem istraživanju. Iako je jezik sredine nekada bio obavezan u svim višejezičnim sredinama, danas veoma mali broj mladih Srba govore mađarski ili slovački, iako žive u sredinama u kojima je on praktično neophodan, makar u neformalnim kontaktima s vršnjacima. S druge strane, i mladi iz manjinskih grupa koji ne govore (ili veoma slabo govore) srpski, ne samo da su oprezniji u kontaktu s vršnjacima iz većinske grupe nego ga nerijetko, potpuno izbjegavaju.

Pridaje li se ovoj temi dovoljno pažnje u školama? Što bi se trebalo raditi?

To je vrlo individualno. Neke škole zaista vode računa o tome da sva djeca koja pohađaju njihovu školu, bez obzira na jezik na kojem slušaju nastavu, imaju jednake prilike za druženje, prijateljstva i u školi, ali i van nje. S druge strane, veliki broj škola se krije iza propisa i pravilnika i gotovo potpuno onemogućuje kontakt između djece. Mi nismo išli u jednojezične škole (ni one u kojima sva djeca slušaju nastavu na srpskom, niti one u kojima postoje samo odjeljenja na manjinskom jeziku), ali čak i u tim dvojezičnim školama, u kojima djeca provode sate svaki dan u istom prostoru s vršnjacima iz druge etničke grupe, često nije bilo gotovo nikakvog kontakta. Onda se taj nedostatak kontakta prelijevao i u izvannastavne aktivnosti, a, konačno, i u aktivnosti u slobodno vrijeme. Nerijetko smo bili svjedoci potpune podjele cijele zajednice koja je uzrok imala u nepostojanju organiziranog kontakta u školama. Teško je, naravno, reći što bi se trebalo raditi, budući da je to specifično za svaku školu. Ali, potrebno je i neko sustavno rješenje, ne samo ono koje će ovisiti od dobre volje pojedinaca u školama.

Kako se može objasniti iz aspekta socijalne i političke psihologije stalno vraćanje na početak u pokušajima normalizacije odnosa između Srbije i Hrvatske i nakon tri desetljeća od rata?

U psihologiji grupe je poznato da je čest mehanizam podizanja vlastitog samopoštovanja (ili poštovanja grupe) simbolička ili stvarna prijetnja od strane druge grupe. Ako želite skrenuti pažnju s ekonomskih i društvenih problema u vašoj državi, najlakše je to učiniti podizanjem osjećaja ugroženosti od strane »onih drugih«. Tako i kada nema objektivnih problema između Hrvatske i Srbije, oni se umjetno izazivaju pošto se onda manje bavimo vlastitim praznim novčanicima. Pogledajte samo kako se broj članaka u medijima o problemima (najčešće potpuno izmišljenim) koji srpski i drugi strani turisti imaju u Hrvatskoj eksponencijalno povećava približavanjem turističke sezone i bit će vam jasno kako elite i mediji »pumpaju« atmosferu straha i nepovjerenja između naših dvaju naroda. Realno, mi smo na skoro trideset godina od završetka rata i zamislite samo situaciju u kojoj Francuska i Njemačka 1973. godine i dalje svoje odnose svode na jalove diskusije o razdoblju Drugog svjetskog rata. Zvuči nezamislivo, ali smo mi upravo u toj situaciji.

Kada se govori o pomirenju, o čemu se govori? Kako se definira pomirenje? Koji bi bili pokazatelji da je do pomirenja došlo, odnosno nije došlo? Jesu li to odnosi između političara ili tzv. običnih ljudi? Naime, stalno se govori o pomirenju, ali se čini da je nedovoljno jasno u javnosti što u stvari pomirenje znači – jesu li to izjave političara, ekonomski odnosi, putovanja, pojavljivanje incidenata, napisi u medijima…?

Ovo je užasno teško pitanje i zahtijeva odgovor na bar nekoliko stotina strana. Mi nemamo jasnu definiciju pomirenja, a vjerovatno je nikada ni nećemo imati. Za nekoga je ono »normalan život«, ma što to značilo, za drugog prihvaćanje grijehova svoje grupe, za trećeg normalizacija ekonomskih odnosa… Mi, u stvari, ne možemo nekome reći što je za njega pomirenje ako on sam ne osjeća da je to za njega relevantno. Svakako da nas političari uvjeravaju da je pomirenje uspostavljanje diplomatskih odnosa, neometanje napretka onih drugih, ekonomska suradnja i slično. Ali, za »običnog građanina« pomirenje je kada može sa svojim susjedom s kojim je ratovao ili zbog koga je izgubio nekog njemu dragog, sjesti na kavu i da jedno drugom oproste sve ono što su uradili u ime svoje grupe. Pomirenje nije zaborav. Pomirenje je suočavanje s prošlošću, i lijepom i ružnom, i prihvaćanje svoje osobne i kolektivne odgovornosti za događanja iz bliske nam prošlosti. Ovo uvijek ide lakše na osobnom, ljudskom nivou, nego na državnom. Ali, dok god nema pomirenja na službenim nivoima, teško je doći do potpunog pomirenja između dviju grupa ili dvaju naroda.

Istraživali ste u jednom projektu skupa s kolegicom s Filozofskog fakulteta iz Zagreba stavove prema europskim integracijama u Srbiji i Hrvatskoj. Kako je došlo do ovog projekta? Koliko su česti zajednički istraživački projekti?

Mi smo u to istraživanje ušli prije točno dvadeset godina, kada je ideja europskog identiteta i europskih integracija bila još uvijek dosta daleko i u Srbiji i u Hrvatskoj. Pa ipak, dva desetljeća koja su od tada prošla su nas uvjerila da smo se bavili veoma važnim pitanjima i da sada možemo lakše objasniti neke razlike u europskom putu Srbije i Hrvatske. I nakon toga smo nekoliko puta surađivali s kolegicama sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i objavili smo veliki broj članaka, poglavlja u knjigama i saopćenja na skupovima. Iz te suradnje su se razvila i neka veoma bliska prijateljstva i u trenutku kada ovo pišem, u Krakówu, sjedim s kolegicom iz Zagreba s kojom imamo sada već veoma čvrste obiteljske i prijateljske veze. I to je u osnovi svega – znanstvena suradnja može, i često dovede, do razvijanja odnosa u privatnoj sferi života i stoga je ona još važnija i značajnija. Kada je riječ u učestalosti te suradnje, ona je u našem području svakodnevna i gotovo da nema istraživača koji nije surađivao s hrvatskim kolegama u posljednjih dvadesetak godina. Mi jesmo bili među prvima, ali danas je ta suradnja, pogotovo na međunarodnim projektima, standard i gotovo neizostavna.

Koji su najvažniji nalazi i praktične implikacije ovog istraživanja u dvije susjedne zemlje od kojih je Hrvatska članica EU, a Srbija na putu k EU?

U najkraćem, ako je elita ujedinjena oko ideje europskih integracija, one po pravilu idu brže i lakše. Dok god postoji dilema o tome je li to pravi put za nas, a pogotovo kada tu dilemu potiču oni koji su na vlasti, od europskog puta nema ništa. To najbolje pokazuju različiti putovi kojima su išli Hrvatska i Srbija od 2000-ih na ovamo, a to se onda ogleda i u stavovima prema europskim integracijama i shvaćanju sebe kao dijela europske zajednice. Europski identitet nije nešto što je vezano, neminovno, za Europsku uniju. Ali, ideja o europskim vrijednostima i europskoj kulturi jeste nešto što je duboko utkano u ovaj socijalni identitet i time je danas nemoguće osjećati se Europljaninom, a ignorirati sva ona dostignuća, znanstvena, sociološka i u domeni ljudskih i manjinskih prava do kojih je Europa došla nakon stoljeća unutarnjih sukoba i konačne pobjede suradnje i suživota nakon Drugog svjetskog rata.

Intervju vodila: Jasminka Dulić