U drugoj polovici 18. stoljeća, dakle u vremenu kada se i u Hrvata javila misao o otklanjanju staleške države i želja da se iznova organizira društvo, etnička je zajednica Hrvata živjela u različitim upravnim, gospodarskim i kulturološkim sustavima.
    Ti su sustavi omeli ravnomjerno stvaranje građanstva, nositelja korjenitih društvenih promjena. Zbog njih su i integracijski procesi tekli različitim intenzitetom. Taj su proces usporavali i česti ratovi i diskontinuiteti vlasti u pojedinim hrvatskim zemljama.
    U 19. stoljeću raspao se feudalizam u hrvatskim zemljama – konačni udarac zadao mu je u Slavoniji, Srijemu i Banskoj Hrvatskoj Josip Jelačić. Međutim, uspostava kapitalističkih odnosa bila je spora i opterećena mnogim partikularnim interesima. Najveći su teret bili upravo spomenuti različiti upravni sustavi. Premda je većinu zemalja naseljenih Hrvatima okupila pod svoju vlast kuća Habsburg, u njima nisu vrijedili isti zakoni. Mjerilo se drugačijim mjerama (v

rijeme, obujam, težina), razni su novci bili u opticaju, a u državnim su službama upotrebljavali razne jezike.