Intervju

Slobodno i bez straha progovoriti o svim nedužnim žrtvama

Novoizabrani predsjednik Zajednice prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Ivo Martinović jedan je od brojnih Hrvata koji su se pod pritiscima i prijetnjama odselili iz Srbije tijekom ratnih devedesetih godina i svoj život nastavili u Hrvatskoj. Po dolasku u Hrvatsku pod izuzetno teškim okolnostima u novoj sredini im je uz institucije Hrvatske pomagala upravo Zajednica PHSBB. Tadašnji apsolvent elektrotehnike, danas uspješan menadžer, odlučio je prihvatiti mjesto predsjednika u Zajednici smatrajući da i nakon trideset godina potreba za ovom udrugom postoji, ali danas s novim izazovima pred sobom i novim ciljevima.

Podrijetlom ste iz Petrovaradina, kada i zašto ste odlučili otići iz Vojvodine, odnosno Srbije, na samom završetku studija i nastaviti život u Hrvatskoj?

Rođen sam u Petrovaradinu i tamo sam završio osnovnu i srednju školu, i kao apsolvent Elektrotehničkog fakulteta sam se odselio iz Vojvodine sredinom rujna 1991. godine. U to vrijeme rat u Hrvatskoj eskalirao je sve više, naročito u istočnoj Slavoniji i vršene su prisilne mobilizacije u Srbiji i Vojvodini. Mnogi su izbjegavali mobilizaciju koliko su mogli, ali se znalo dogoditi da vas pokupe negdje u nekom kafiću ili poslu ili dođu doma s nalogom za pretres, pronađu ljude i odvedu ih izravno na ratište. U to vrijeme u velikom broju je mobilizacija koja se radila bila usmjerena na nesrpsko stanovništvo: Hrvate, Mađare i pripadnike drugih nacionalnih manjina. Bili su mobilizirani kao pripadnici rezervnog sastava JNA i u tom sastavu poslani u jedinice koje su djelovale na tlu Hrvatske. Tako da su završili tamo ne svojom voljom i bili prinuđeni sudjelovati u tim akcijama. Nedugo prije toga sam završio predavanja na Elektrotehničkom fakultetu i trebalo je polagati ispite. Ostao sam u Novom Sadu kako bih završio fakultet u nadi da će se ratni sukobi smiriti ali, na žalost, iz tjedna u tjedan se pokazivalo da se situacija još više zaoštrava, da postaje sve gore i pokušali smo se sakriti da nas ne mobiliziraju u JNA. Ali jednog prijatelja su odveli iz doma na osnovu naloga za pretres, a jednom drugom prijatelju su na poslu uručili poziv za mobilizaciju i izravno s posla je trebao ići u jedinicu i za Vukovar. On je nekako uspio zatražiti da ode doma po pribor za osobnu higijenu i dobio je dopuštenje. Kad je stigao doma, čuli smo što se događa, našli smo se i u roku od pola sata smo nas trojica donijeli odluku da to više nema smisla i da se trebamo od tamo maknuti i ne sudjelovati u tom ludilu. Spakirali smo što je moglo za pol sata i krenuli, ali nismo mogli preko Mađarske, pa smo pokušali izaći iz Srbije preko granice s Bosnom i Hercegovinom. To je bilo sredinom rujna 1991. Uspjeli smo izići i u trenutku kada smo mi odlazili preko Srijema i spuštali se dolje te prešli granicu Srbije s BiH nepregledne kolone tenkova JNA koje su išle prema Vukovaru kao i kolone dobrovoljaca su se mimoilazile s nama. Mi smo išli u kontrasmjeru i svjedočili smo tome da su te kolone bile pozdravljane, iznošena je rakija po nekim većinski srpskim selima i nazdravljalo se za taj pohod, jer je u medijima u Srbiji stvarano takvo psihološko ozračje koje je sve to opravdavalo. I u jednoj od tih kolona je trebao biti moj prijatelj, a nas dvojica koji smo išli s njim vjerojatno smo u nekoj od sljedećih kolona trebali biti.

Što se događalo s Vašim roditeljima i Hrvatima koji su ostali u Petrovaradinu živjeti?

Bilo je pritisaka u to vrijeme i pogotovo iza tog razdoblja prema mojima koji su ostali živjeti u Petrovaradinu. Uglavnom su to bili telefonski pozivi navečer i noću kojima im se prijetilo govoreći – što čekaju, da će doći poklati ih pobiti, da imaju 24 sata da se odsele i u tom stilu. A znali su i doći ljudi iz srpskih paravojnih formacija koji su se obučavali na Petrovardinskoj tvrđavi i izvikivati po ulici parole protiv Hrvata. U to vrijeme su tamo im bili poligoni za obuku, gdje se danas održavaju koncerti Exita. Mi smo tamo stanovali blizu i nije nam bilo svejedno. Znali smo da nakon toga idu u Vukovar da čine to što su činili, a mi kao Hrvati smo bili smetnja i očekivalo se samo kada će krenuti i prema nama i »očistiti« taj dio. Ljudi koji su obučavani na poligonima su znali napraviti pohode po Petrovaradinu, doći ispred kuća u kvartu u kojem su uglavnom živjeli Hrvati i s kokardama i četničkim znamenjima i pjevali »Miloševiću šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate«, i nije bilo nimalo ugodno u tom ambijentu živjeti. Bacali su i bombe na kuće ili ispred kuće nesrpskih nacionalnosti na više mjesta i u Petrovardinu i u cijelom Srijemu. Bilo je i fizičkih obračuna, ciljanih pritisaka prema uglednim osobama hrvatske nacionalnosti ili svećenicima kako bi se poslala jasna poruka, a zastrašujući njih i protjerujući njih se očekivalo da će se i ostalo stanovništvo brže i lakše odseliti. Tako su i u župnu kuću našeg svećenika dvojica nepoznatih ljudi nasilno ušla i pretukli su njegovu majku, ženu od preko 70 godina. Uvijek je to bilo s izljevima nacionalne mržnje i etničkim uvrijedama najčešće »ustaše, što tu radite«, s psovkama i prijetnjama »poklati ćemo vas, pobit ćemo vas« itd. Zahvaljujući Fondu za humanitarno pravo iz Beograda mi danas imamo ta svjedočanstva. Na žalost, to što se događalo u Petrovaradinu smo znali mi ali već nismo znali što se događa u drugim mjestima: u Beški, Slankamenu, Mitrovici, Hrtkovcima ili Šidu. To su uvijek bile stvari koje su ostajale na toj lokalnoj razini, pritisak je vršen, vršena su i ubojstva čitavih obitelji ali istovemeno u srpskim medijima se tada govorilo »ne, nema nikakvog pritiska, zašto ti Hrvati uopće idu, tko ih dira, nitko ih ne dira« što i danas možemo čuti na nekim televizijama u Srbiji. U razdoblju između 1991. i 1995. je prognano i otišlo iz Srbije procjenjuje se negdje oko 40.000 ljudi. Mi u udruzi imamo popisano poimence 19.000 ljudi do 1998. godine. Među njima se nalazilo i puno ljudi druge nacionalnosti: Rusina, Slovaka, Mađara, Nijemaca, ali i Srba, najčešće iz nacionalno mješovitih brakova. Svi su oni bili povezani u udruzi koju smo osnovali koncem 1991. godine i o zaštiti njihovih interesa se jednako brinulo kao i o interesima Hrvata.

Kako ste nastavili život u Zagrebu?

Prebacio sam se na fakultet u Zagrebu i u isto vrijeme volonterski se aktivirao u Zajednici. Koliko sam mogao, išao sam s predstavnicima udruge kod europskih promatrača u Zagrebu kako bismo skrenuli pažnju na to što se događa u Vojvodini. Došla je tako vijest o tome i do predsjednika Busha, ali na žalost nije bilo velike zaštite za te ljude tamo jer tadašnja vlast u to vrijeme Savezne Republike Jugoslavije se nije puno obazirala na to i val iseljavanja se nastavio. Kada sam došao, jedno vrijeme sam bio kod prijatelja i kod rodbine, a kasnije sam dobio mjesto u studentskom domu i Zajednica PHSBB je pomogla našim studentima da uđemo u sustav i budemo zbrinuti. To je bilo dosta teško razdoblje, veliki dio Hrvatske je bio porušen, još puno prognanika, nije bilo posla tako da smo samostalno morali pokušavati nešto raditi ili krenuti u poduzetničke vode, na ovaj ili onaj način. Jedno vrijeme sam bio voditelj jednog foto studija, jer sam se bavio fotografijom još kao student. Kasnije sam dobio posao kod Ante Plivelića iz Hrtkovaca, koji je ranije došao iz Srijema. Ta generacija nam je puno pomogla, jer mi smo bili novi, a oni su već bili sastavni dio društva u Hrvatskoj. Ustrojio sam i vodio u njegovom poduzeću Gomolava odjel špedicije deset godina, a nakon toga sam otvorio svoju firmu i deset godina sam to uspješno radio do 2016. godine. Poslije toga sam dobio ponudu i poziv od jedne velike međunarodne logističke firme iz Danske u kojoj i danas radim i vodim jedan važan sektor.

Vaša je supruga također podrijetlom iz Vojvodine?

Svoju suprugu Andreju Kulunčić, koja je porijeklom iz Subotice, upoznao sam u proljeće 1994. godine u Zagrebu. Ona je u to vrijeme upravo završila postdiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti i planirala je na jesen otputovati u Južnu Ameriku. Mene je također od mladosti Južna Amerika zanimala, tako da sam joj se rado pridružio par mjeseci kasnije. Uspjeli smo pomalo usput raditi i putovati, pa smo u godinu dana proputovali Kolumbiju, Ekvador, Peru, Čile i Argentinu. Puno nam je pomogla i brojna hrvatska dijaspora koju smo sretali po tim zemljama. Većinom je to već treća generacija naših iseljenika koji uglavnom slabo govore hrvatski jezik, ali još uvijek imaju toplinu i emocije prema Hrvatskoj – zavičaju svojih predaka. Ono što su porijeklom Hrvati postigli u Čileu ostalo nam je u posebno jakom sjećanju. Prisutni su u svim sferama javnog života: uspješni i najbogatiji poduzetnici, nagrađivani umjetnici, sportaši, direktori muzeja i javnih ustanova, profesori, saborski zastupnici... a današnji predsjednik Čilea je također porijeklom Hrvat. Zahvaljujući činjenici da je Andreja jedna od hrvatskih međunarodno najpriznatijih umjetnica (njeni radovi su u fundusu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Rijeci, ali i u Beogradu i drugdje), pozivana je na brojne izložbe na svim kontinentima. Tako smo uspjeli proputovati veliki dio zemalja svijeta: osim zemalja Europe, tu su SAD, Meksiko, Indija, Južna Koreja, Australija, Južna Afrika... a prije nekoliko mjeseci smo se vratili s Filipina gdje je imala samostalnu izložbu. Osim umjetničke djelatnosti, Andreja već 15 godina radi kao profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Kakvi su danas, nakon trideset godina postojanja i rada, izazovi pred Zajednicom PHSBB?

Kada razmišljam o zajednici, uvijek se rado sjetim i citiram što je o zalaganju za zajednicu rekao Albert Einstein: »Koliko je neki čovjek vrijedan za svoju zajednicu ovisi, u prvom redu, o tome koliko su njegovi osjećaji, misli i djela usmjereni na unapređivanje života drugih ljudi…«. Osobno, ali i većina ljudi koja je bila i koji su sada aktivni u Zajednici vodili smo se tim idealima i napravili smo velike stvari u tom smjeru. Najveći dio naših članova koji su došli 1990-ih, a pogotovo njihova djeca, dobro su se snašli u novoj sredini, prihvaćeni su kao ravnopravni članovi sredine u kojoj sada žive i rade te daju svoj doprinos osobnom razvoju i razvoju sredine u kojoj djeluju. Oni su danas uspješni akademski građani, sportaši, umjetnici, poduzetnici, poljoprivrednici koji su svojim dolaskom u nove sredine donijeli radne navike, iskustvo i znanja koja su stekli u svom zavičaju te uspješno nastavljaju svoj rad. Do danas je Zajednica ispunila svoje prvotne ciljeve i izazove. Bilo je nekih otvorenih pitanja vezanih uz naše umirovljenike koje nismo uspjeli riješiti unatoč velikim nastojanjima kod svih dosadašnjih vlada, no ovih dana je i to na tragu pozitivnog rješenja. Stoga mi, koji smo se danas okupili kao vodstvo Zajednice, sve više pojam zajednice vidimo i definiramo u zajedništvu s našim ljudima koji su ostali u Srijemu, Bačkoj i Banatu. Vjerujemo da i mi možemo dati svoj doprinos njihovoj zaštiti i ostvarenju njihovih prava. Također je promocija našeg zavičaja iz kog smo došli, kulture koju smo tamo njegovali i još njeguju ljudi koji su ostali, a koju smo i mi donijeli sa sobom u Hrvatsku jedan od naših važnih ciljeva.

Koji su glavni ciljevi i planovi koje ste postavili u sljedećem razdoblju?

Shodno Statutu Zajednice jedan od glavnih ciljeva kojeg smo zacrtali u Programu rada za razdoblje 2023.-27. jest: rad na što širem uključivanju naših članova koji su svoj dom nakon napuštanja zavičaja pronašli u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama diljem svijeta, te prekogranična suradnja i komunikacija s institucijama, udrugama i aktivnim pojedincima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, kao i s našim svećenicima i biskupima koji su nam bili potpora u najtežim vremenima. Jednako tako nastavit ćemo suradnju s institucijama u Hrvatskoj (pogotovo sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH) i uspostaviti kontakte sa srodnim udrugama i organizacijama. Zato smo poseban naglasak stavili na digitalizaciju dosadašnjeg popisa naših članova, te dopuniti digitalnu bazu naših članova. To nam je važno i radi točnije informacije koliko nas ima i gdje smo se smjestili, ali i radi lakše komunikacije i provođenja svih daljih aktivnosti s našim članovima. Naglasak želimo staviti i na prekograničnu suradnju, kao i suradnju s drugim udrugama koje imaju slične interese, jer smatramo da u sinergiji možemo postići veću vidljivost i bolje rezultate.

Jedan od ciljeva koji ističete je i sudjelovanje u poticanju dijaloga između Hrvatske i Srbije.

Veseli nas i daje nam nadu što smo u posljednjih pola godine iz vladajućih institucija u Srbiji mogli čuti naznake uvažavanja nacionalnog i kulturnog identiteta Hrvata, a također svjedočimo pozitivnim naznakama normalizacije odnosa između Hrvatske i Srbije, te i mi s naše strane želimo dati doprinos toj normalizaciji. Ohrabreni tim naznakama i nedavnim optimističnim porukama koje smo mogli čuti u Zagrebu tijekom posjeta srbijanske premijerke Ane Brnabić, želimo vjerovati kako je došlo vrijeme da možemo slobodno i bez straha od odmazde progovoriti o svim nedužnim žrtvama iz redova hrvatske nacionalne manjine, ali i drugih nacionalnih manjina stradalima u Srbiji tijekom 1990-ih. Vjerujemo također da će se napokon realizirati i sva dosad dana obećanja hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji: postavljanje primjerenih spomen obilježja za nedužno ubijene i nestale osobe, kao i za one koji su bili zatočeni i zlostavljani u logorima u Srbiji 1990-ih, ali i zajamčeno mjesto za predstavnike hrvatske nacionalne manjine u Narodnoj skupštini, odgovarajuća zastupljenost u tijelima lokalne samouprave, te kontinuirana i primjerena financijska potpora radu hrvatskih institucija koje rade na očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta. Odličan primjer i putokaz su prava koja je Hrvatska osigurala za pripadnike srpske i drugih nacionalnih manjina i nadamo se realizaciji sličnog modela i prava i hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Ostali planovi koje smo zacrtali su prilično ambiciozni i uključuju angažman na kulturno-umjetničkom polju, promociji i odnosima s javnošću, izradi web stranica Zajednice, nakladništvu knjiga i glazbenih izdanja, gospodarstvu… Uvjereni smo kako smo okupili dobar tim u Predsjedništvu i Glavnom odboru (GO) Zajednice te da ćemo uz pomoć aktiviranja što širega članstva uspješno odgovoriti na sve izazove koje nosi novo vrijeme i ostvariti veći dio ciljeva koje smo postavili.

Kako vidite suradnju s Hrvatima i njihovim udrugama i organizacijama u Srbiji?

Od 25 ljudi koji su trenutačno u GO vodili smo računa da bude što šira zastupljenost članova koji su podrijetlom iz različitih krajeva Srijema, Bačke i Banata, jer smatramo da je naše jedinstvo ovdje u Hrvatskoj najbolja poruka i podrška za jedinstvo hrvatske manjine u Vojvodini. Iskreno se veselimo svakoj budućoj suradnji sa svim institucijama i udrugama koje okupljaju hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji, kao i aktivnostima koje će voditi realizaciji zajedničkih ciljeva. Uvjereni smo da smo mi dio hrvatskog korpusa koji najviše suosjeća i razumije sve izazove s kojima se sreće hrvatska manjina koja je ostala živjeti u Srbiji, te da upravo mi možemo i trebamo biti partner koji će konstruktivno pomoći u učinkovitom prevladavanju tih izazova. Stoga je jedna od primarnih zadaća koje smo si zacrtali kulturna suradnja i pomoć u očuvanju kulturnog i nacionalnog identiteta i običaja koje njeguju naši ljudi u Vojvodini. Svjedočimo u posljednje vrijeme i lijepim gestama koje dolaze i od Vlade Hrvatske i Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, koja su u posljednjih mjesec dana osigurali prijenos dvije nedjeljne mise preko HTV-a, prvo iz Rume, Srijemska biskupija, a onda i iz Male Bosne, Subotička biskupija. Atmosfera na misi je bila svečana i sve je bilo dostojanstveno, a mi smo bili ponosni kako su naš kraj, naši ljudi i naši običaji prezentirani najširoj hrvatskoj javnosti posredstvom Hrvatske televizije. Katolička Crkva je bila neizostavni dio našeg života u Vojvodini, a svećenici i biskupi podrška u najtežim vremenima. Stoga smatramo da zajednički dijalog i suradnju trebamo nastaviti graditi i u suradnji s našom Crkvom. Ove godine će u Mostaru, uz pomoć Središnjeg državnog ureda i Vlade Hrvatske, biti održana globalna Dužijanca, koja će okupiti sve Bunjevce koji su dio hrvatskog korpusa, bez obzira gdje su se raselili iz svog starog zavičaja. Mi se veselimo tom događaju i radosno ćemo za tu prigodu organizirati posjet Mostaru i naših članova. Na taj način želimo podržati ovaj događaj. Preko Dinka Ivkovića i Gorana Rotima pokrenuta je i inicijativa Dužijance u Bruxellesu, no ove godine to nije realizirano, ali iskreno se nadamo da će to biti realizirano iduće godine. Iduće godine planiramo veliku svečanu skupštinu u dvorani Lisinski, koja bi okupila i prezentirala kulturna i umjetnička dostignuća naših ljudi koji su protjerani i svoj novi dom pronašli u Hrvatskoj, kao i one koji su ostali u Vojvodini, odnosno Srbiji. Već smo dva puta uspješno organizirali takva događanja u Lisinskom. Osim kulturno-umjetničke suradnje, zacrtali smo si pokušaj uspostave gospodarske suradnje naših poduzetnika koji su došli u Hrvatsku i uspješno su nastavili ili pokrenuli svoje poslove s našim poduzetnicima pripadnicima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji.

Susreli ste se već i s predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavom Žigmanovim i razgovarali o budućoj suradnji?

Zbog svega navedenog jako smo sretni što smo se ovih dana sastali i s Tomislavom Žigmanovim, političkim predstavnikom hrvatske nacionalne manjine i ministrom u Vladi Srbije, te razmijenili ideje i planove za buduću zajedničku suradnju. Vjerujemo kako ćemo u stalnom dijalogu s našim ljudima i udrugama koji su ostali u Srijemu, Bačkoj i Banatu uspjeti artikulirati zajedničke ciljeve i zajednički uspješno odgovoriti na njih.

Intervju vodila: Jasminka Dulić