Širom Vojvodine

»Poljoprivreda je posao oslonjen na Božji blagoslov«

Ivan Dulić iz Đurđina poljoprivrednom se bavi cijeli život. Uz nju je odrastao, preko nje je othranio sa suprugom Vericom svojih četvero djece i sada, poslije 40 godina rada u polju, kaže kako se još uvijek nije umorio. Iako bi po godinama rada u poljoprivredi uskoro mogao u mirovinu, ističe da ne želi napustiti ovaj posao jer je njime zadovoljan i sretan, ali i da ga je spreman polagano prepuštati sinovima koji u njemu aktivno sudjeluju.

Seljak je slobodan

»Poljoprivreda je moj prvi i jedini posao. Logičan je to slijed događaja s obzirom na to da sam odrastao na Pavlovcu, na salašu okruženom zemljom i životinjama«, kaže Dulić.

Kao maloga privlačilo ga je voćarstvo, što mu je želja bila i studirati. Volio je, kako navodi, i povrtlarstvo te je u djetinjstvu pravio rasade povrća, kalemio lubenice u tikve itd. Iako sada obrađuje ozbiljne ratarske površine, u svojemu dvorištu iza šupe s mehanizacijom, Ivan ima i svoj vrt, jer, kako kaže, ova ljubav nije prestala.

Obrađivati zemlju počeo je s bratom Franjom još prije vojske, da bi nakon odsluženog roka još intenzivnije uzimao zemlju u zakup i polagano kupovao i svoju. Nikada nije htio raditi za drugoga, jer je, kaže, volio slobodu koju donosi privatno poduzetništvo.

»Najbolje je biti seljak, jer si tako slobodan. Uvijek si mogao i moći ćeš izraziti svoju i vjeru i nacionalnost«, smatra Dulić.

Bez obzira na to što je započinjao u teška vremena, vodio se izrekom starih da ih je zemlja »i odranila i saranila«. Kao najteže godine za poljoprivredu Dulić navodi devedesete i vrijeme Miloševićeva režima.

»Inflacija je bila nevjerojatna, potpuno je obezvrjeđivala naše proizvode. Kad prodaš robu i dok novac ne promijeniš u marke, često se toliko gubilo da nam se godišnji trud i rad dovodio u pitanje. Jako se dobro sjećam tih odnosa – 100 kg suncokreta je bila litra nafte. I ‘ajde ti sad obradi zemlju. Tad poljoprivrednici nisu bili poštovani u društvu, često su nam vršnjaci znali govoriti ‘vi i dalje radite zemlju, zbog čega?’«, prisjeća se Dulić i dodaje kako i pored tako loših uvjeta, ni jedan komad zemlje nisu ostavili neobrađen, jer su voljeli tu zemlju.

»I u takvim vremenima poljoprivrednici su nosili na svojim leđima sav teret. Trebalo je isplatiti sve vlasnike zemlje, koji su mahom bili stariji ljudi i koji su živjeli od te zemlje. Nije bilo lako, ali seljak uvijek mora biti pošten, jer smo mi tu gdje jesmo i uvijek nas svatko može pronaći«, kaže Dulić.

Prema njegovim riječima, poljoprivrednici su tada poslovali na dug. To ih je naučilo dobrom odnosu i s firmom koja im je davala repromaterijal, u Ivanovom slučaju Zemljoradnička zadruga Salaš, ali i s vlasnicima zemlje koji su im izdavali zemlju u arendu.

Što Bog da

Išao posao ili ne, Ivan dok radi pjeva.

»Naši stari su nekad pjevali dok su radili ris. To je bio težak fizički posao, a ja u traktoru samo sjedim pa što onda ne bih i pjevao? Radio u traktoru i kombajnu nikad ne palim, volim slušati zvuk motora i pjevati«, kaže Dulić i uz smijeh nastavlja kako mu je posebni ugođaj ljeti navečer pjevati na njivi dok radi s traktorom bez kabine – jednim od svojim prvih traktora Rakovicom.

Dulić ulaže u nove poljoprivredne strojeve, jer smatra da oni koji to ne rade ne stagniraju, već nazaduju. Navodi kako je potrebno stalno biti u koraku s tehnologijom proizvodnje koju radiš. Kaže kako su se, otkako je on poljoprivrednik, neke krucijalne stvari promijenile, poput načina obrade zemljišta te vrste dominantnih biljnih kultura.

»Suncokret sam odavno izbacio iz plodoreda te ga zamijenio uljanom repicom. Uzgajam uglavnom još i standardne kulture za ovo naše podneblje: žitarice, žito, pivarski ječam i kukuruz. Prije 10-ak godina sam sadio i neke specifičnije kulture poput facelije, slačice i uljane rotkve.«

Naš gospodarstvenik ističe da je posao poljoprivrednika lijep, jer se mora oslanjati na podršku obitelji, ali i na Božji blagoslov.

»Ljudi, ja prvi, skloni smo nekoj oholosti. Misliš 'ja sve možem, ja sve znam i što god radim, kako uradim to ovisi samo od mene'. E, u ovom našem poslu nije tako. Mi ovisimo od tog što Bog da, kakve uvjete, vrijeme, sve... Imamo blagoslov usjeva i žita na svetog Marka koji je nama jako bitan. Vjerujem da Bog daje i da raste i da rodi, a ja sam u tom procesu samo karika koja treba odraditi svoj dio. Iz tog razloga nikad, pa ni u žetvi, ne radimo nedjeljom.«

Miris zemlje

Bio je Dulić sudionik svih dosadašnjih protesta poljoprivrednika. Kaže, ne kako bi izrazio svoj bunt protiv sustava već iz stvarne potrebe za promjenom.

»Seljak nikad ne protestuje za sitnicu nego kad problemi toliko narastu, kad ‘dogori’ – tad nažalost preko ulica moramo skretati pažnju na nas.«

Prema njegovim riječima, najbolja ministrica poljoprivrede koju je Srbija imala otkako je on u ovome poslu bila je Ivana Dulić Marković. Dodaje, ne samo zbog prezimena.

»U njezino vrijeme je iznos subvencija bio veći nego što je sad! Ona je započela neke mjere koje su imale smisla i samo je trebalo nakon nje nastaviti u tom pravcu i unaprjeđivati započeto. Ali ne, kod nas se sa svakim ministrom kreće ispočetka, svatko želi nešto novo uvesti jer je onaj prethodni bio iz druge političke stranke. Zbog toga ni nemamo dugoročnu strategiju razvoja poljoprivrede«, zaključuje Ivan i dodaje kako mu je žao zbog toga što se sada mlađe generacije teško opredjeljuju za poljoprivredu.

Kaže kako nastavljaju oni koji su naslijedili obiteljski kapital, jer su za početnike u poljoprivredi sada loši uvjeti.

»Ima prostora i potrebe i za novim poljoprivrednicima, ali je jako teško započeti bez svoje zemlje i mehanizacije. Država bi trebala puno više podržavati mlade koji žele krenuti od nule«, smatra Dulić.

U Đurđinu, gdje naš gospodarstvenik najviše obrađuje, zemlja jeste skupa, ali kaže i da ima u okruženju i skuplje.

»Cijena jutra je kod nas oko 6.000 eura. Kad se sjetimo da je nekada cijena za jutro dobre zemlje bio vagon, tj. 10.000 kg žita, onda vidimo koliko su se stvari promijenile. Ako sad žito bude 20-ak dinara, kako najavljuju, koliko bi nam samo vagona trebalo za to jedno jutro zemlje!«

Drastično povećanje cijene zemljišta posljednjih godina Dulić objašnjava između ostaloga pojavom »novopečenih poljoprivrednika« kojima je kupovina zemlje poslužila za legalizaciju svojega nepošteno stečenog novca.

»Događa se da se pojavi netko tko može odjednom kupiti stotinu ili čak i tisuću jutara zemlje. To nije normalno, jer do takvog kapitala se ne dolazi preko noći. Mi smo 40 godina kupovali jutro po jutro, nekada dva, nekada pet. Polagano smo napredovali uz puno odricanja.«

Zaključuje Dulić da onaj tko radi sa zemljom mora znati da ona ne traži gospodara nego slugu koji će joj posvetiti svoje vrijeme, voljeti je i gledati. »Volim kako miriši zemlja i svi ti usjevi. To je poseban doživljaj«, objašnjava nam Dulić.

J. D. B.