Proteklog tjedna u Beogradu je organiziran skup čija je tema bila projektno sufinanciranje medijskih sadržaja od javnog značaja s akcentom na sadržaje na jezicima nacionalnih manjina i sadržaje namijenjene osobama s invaliditetom. Sufinanciranje je odavno postalo jedini način da mediji, koji nisu direktno financirani iz državne kase, a to su još javni servisi i tiskani mediji na jezicima nacionalnih manjina, mogu funkcionirati.

Kako je rečeno, država godišnje u sufinanciranje medija uloži između 1,6 i 1,8 milijardi dinara. Tih 1,6 ili 1,8 milijardi u životu drži većinu medija koji bi, da nije te državne pomoći, odavno prestali emitirati program i tiskati novine.

A iza tih brojki krije se netransparentno trošenje javnog novca, financiranje tabloida, u najmanju ruku čudni sastavi komisija koji odlučuju o medijskom dinaru. Sve suprotno od onoga što je najavljivano i očekivano kada se inzistiralo na privatizaciji medija, odnosno izlasku bilo kog oblika vlasti iz vlasništva u medijima. A zagovornici sveopće privatizacije novu eru predstavljali su kao vrijeme kada politika neće imati utjecaja u medijima, kada će se javni novac dodjeljivati onima koji imaju najbolje projekte i rade u interesu građana. Zvuči savršeno, ali se ne prima kod nas.

Pokazalo se to odmah nakon što su mediji rasprodani. Kupcima svih fela. Prvo što je stradalo bili su programi na manjinskim jezicima u elektroničkim medijima, pa su desetkovane redakcije i na kraju za neke je ostao samo katanac. Naročito one koje su bile okrenute lokalnom informiranju.

Posljedica je to izlaska vlasti iz vlasništva u medijima, koja službeno više nema utjecaja, a stvarno itekako ima jer je kasa u njenom džepu. Druga posljedica je nicanje novih nazovi medija, gle slučajnosti, taman pred neki medijski natječaj.

I nakon svega toga sprema se totalni zaokret. Država se vraća u vlasništvo medija. Za sada je to samo u formi prijedloga koji je dostavljen na Nacrt izmjena Zakona o javnom informiranju i medijima, ali kako je taj prijedlog stigao od Ministarstva informiranja i telekomunikacija nije baš moguće da neće biti podržan.

I ako se to dogodi, teško mogu vjerovati da će među prioritetima novih medija koji će biti pod skutama vlasti biti programi na jezicima nacionalnih manjina, barem ne onakvi kakvi su bili prije privatizacija.

Z. V.