Širom Vojvodine

Zanatlija bez kojeg se ne može

Frizersko zanimanje ima tradiciju dugu više tisuća godina. Poznato je da su Homer i Aristofan u svojim spisima navodili kako postoje ljudi čiji je posao oblikovanje kose drugih.

Zanatom muškog frizera Josip Ćakić se bavi već više od četrdeset godina. Nakon zaposlenja u subotičkom frizerskom poduzeću Lazar Nešić samostalno je počeo raditi 1982. godine, a kao poduzetnik otvara 1983. godine samostalnu zanatsku radnju, vlastiti frizerski salon Apolon za muškarce, koji se nalazi u centru Subotice u Strossmayerovoj ulici. Interesantan je podatak kako je prvi frizerski salon na istoj adresi otvoren davne 1939. godine.

Starije majstore smo cijenili

»Počeo sam učiti zanat 1970. godine, a školovanje za muškog frizera završio sam 1973. u subotičkoj školi Lazar Nešić. I danas se bavim tim zanatom, iako sam u mirovini. Smatram da sam dobro odlučio da učim taj zanat i drago mi je da sam ga izučio, volim ovaj posao. Nije ništa slučajno, moj otac Ivan je također bio znatlija, krojač, i onda je on htio da i ja izučim neki zanat. Bio sam treće dijete u obitelji, malo boležljiv i odabrao sam naizgled lakši zanat u svezi fizičkih napora. S materom Marijom sam otišao u školu da biramo zanat koji ću učiti. Nisam odabrao da budem zidar ili primjerice stolar, nego frizer. I pokazalo se da sam dobro izabrao. Interesantno je kako je Stipan Neorčić, rođeni brat moje matere, također bio muški frizer; rođen je 1916. godine i imao je svoju radnju.

Poslije mog povratka s odsluženja vojske Bruno Vojnić, direktor frizerskih salona poduzeća Lazar Nešić, ponudio mi je posao. Godine 1975. primljen sam u radni odnos. Prvi radni dan mi je bio u frizerskom salonu u gradskoj četvrti Aleksandrovo, učio sam raditi pored majstora Dragutina Ruka. Imali smo tamo prelijepu suvremenu radnju, a radio sam i u frizerskom salonu na Korzou, tada se ulica zvala Borisa Kidriča, gdje je radilo jedanaest vrhunskih majstora od kojih sam također učio. Bio sam tamo najmlađi, slušao sam njihove savjete, imao sam njihovu podršku. Isplatilo mi se biti s njima, jer sam naučio puno tajni ovog zanata. I moje kolege, kao i ja cijenili smo starije majstore«, kaže Josip Ćakić i prisjeća se prvih godina rada svog frizerskog salona.

Paušal po mjeri

»Lijepo je to krenulo te 1983. godine. Dvije godine sam radio sâm i onda sam primio jednu učenicu iz Đurđina da radi u salonu, Branku Vasić, moju prvu učenicu, koja je sad u Americi. Također radi ovaj posao i tamo, a kod mene je bila kursistica, izučio sam je ovom znatu, bila je savršena radnica, radila je ovdje nekoliko godina i poslije je otišla svojim putem, a poslije sam izučio više od deset radnika ‘mojih’ frizera. Ova radnja je imala mnogo kvalitetnih radnika. Sada radim sam. U mirovini, ali radim i dalje. Država omogućuje nama zanatlijama da možemo i dalje raditi, a radim zato što volim ovaj zanat, a i dopuni se iznos mirovine«, kaže Ćakić i navodi da kao poduzetnik paušalac plaća paušalno utvrđeni porez i socijalne doprinose, dažbine, porezna davanja koja su utvrđena zakonom i njihova visina se ne može mijenjati osim promjena samih zakona.

Frizerski salon Apolon nalazi se u općinskom lokalu za koji Ćakić plaća zakup.

»A vidite, država je omogućila sitnim zanatlijama paušalstvo. Frizeri ljeti imaju mnogo posla, a zimi manje. Dakle, država omogućuje da porez bude ‘pristojan’, pristupačan, kako bismo mogli mirno, pristojno živjeti od rada. Dakle, država mi je odredila paušalni iznos koji moram godišnje plaćati, a uz paušal sam vezan već više od četrdeset godina.«

Ako si vrijedan za sebe si vrijedan

Radno vrijeme ovog frizerskog salona je od 8 do 12.30 i od 15 do 17 sati.

»Jedino petkom radim do četrnaest sati i onda idem šišati ljude koji su dolazili kod mene u radnju, a koji su sada u jako teškom zdravstvenom stanju i nije mi to teško da mojim mušterijama vratim taj pozitivan, divan duh koji su oni meni pružali kada su mogli dolaziti ovdje u frizerski salon, a sada više ne mogu. Teško je gledati bolesnog čovjeka. Nije to ipak lako, a nisam ni sam mlad, imam sedamdeset godina«, kaže Josip Ćakić i navodi kako se od posla muškog frizera moglo i može se pristojno živjeti.

»Kada sam krenuo na zanat, majstor me pitao: ‘Sine moj, znaš li ti koji zanat biraš?’ Pa je rekao: ‘Ovaj zanat je jako lijep, nikad bogat nećeš biti, ali ćeš skromno živjeti, sasvim pristojno, solidno, ako budeš dobar majstor i ako ćeš znati usluživati tvoje mušterije. Skromno i lijepo živim, imam sve što jednom čovjeku treba i što je trebalo mojoj obitelji. Nisam uskraćen, a to je uspjeh zbog upornosti, rada i discipline. Naravno, kao i od toga kakav sam majstor u svom poslu.«

Josip Ćakić kaže kako je posao muškog frizera zahtjevan zbog toga što raditi s ljudima nije lako.

»Moraš kao frizer biti i psihički i fizički stabilna osoba, kako bi mogao usluživati mušterije. Važan je kvalitetan rad prilikom uljepšavanja frizure. Najljepša mi je nagrada kad pokažem u zrcalu frizuru mušteriji i on se nasmije i onda znam da je šišanje uspjelo po njegovoj želji. A znam i često reći: ‘Gospodine, nemojte me hvaliti. Kad vidim da ste Vi sljedeći put došli u moju radnju, to znači da ste zadovoljni sa mnom i mojim radom’. Meni je velika nagrada da me mušterija cijeni i ja se trudim da u svakom momentu njegova želja za šišanjem i frizurom bude ispunjena.«

S majstorom frizerskog zanata razgovarali smo i o tome ima li konkurencije muških frizera i salona u Subotici.

»Suparništva nema, to je sigurno, mada ima mnogo frizerskih salona. Malo je sada starijih majstora, sada radi mnogo mlađih kolega i kolegica koji se bave poslom muškog frizera. Oni otvaraju svoje radnje i treba da ih otvaraju. Građane treba ošišati da budu lijepi. Svi imamo svoj krug mušterija i nitko od frizera nije ljubomoran na drugoga u svezi posla s kojim se bavimo. Postoji i drugarstvo i majstorsko ponašanje pri tome. Primjerice, nikada nijedan frizer neće reći da kolega nije dobro ošišao mušteriju«, kaže Josip Ćakić kojega šiša njegova bivša učenica i radnica u ovom frizerskom salonu Rozalija Vojnić, jer, kako kaže: »Nemoguće je da se sam ošišam«.

Dobar alat – kvalitetno šišanje

Kada je riječ o frizerskom alatu, Josip Ćakić kaže da je alat značajan za frizere i naglašava važnost čistoće u frizerskim salonima. Iako su zaraze u frizerskim salonima iznimno rijetke, vjerojatnost za to ipak postoji.

»Mora se imati dobar alat kojim možeš pružiti uslugu mušteriji. Nekada smo primjerice imali više majstora oštrača. Vladislav Vojnić sada je jedini oštrač u Subotici koji oštri škare. Dobar alat znači da će šišanje biti kvalitetno, škare, kao i kvalitetne nove mašinice za šišanje kojima možemo raditi sve vrste frizura. Čistoća je u ovom zanatu oduvijek bila važan faktor. Dobrom i pravilnom kontrolom i higijenskom disciplinom znatno se smanjuje mogućnost zaraze. Alat mora biti higijenski čist, toga se držimo, postoji dezinfekcija za održavanje frizerskog alata. Ništa ne može biti prljavo, za svaku mušteriju češalj mora biti čist, kao i ostali alati. Češalj je bitan, a čisti se raznim preparatima i alkoholom.«

Posao frizera zahtijeva i komunikativnost, ljubaznost te lakoću izražavanja, jer razgovora s mušterijama nikad dosta.

»Ljudi vole razgovarati, a ti razgovori ovise i od majstora, to je krug mušterija koji cijeni tebe i tvoj rad. Vode se lijepi razgovori o životu, priča se o obitelji, unucima, aktualnim društvenim temama, kao što su primjerice nedaće poljoprivrednika pa do sporta, a pričaju se i vicevi. Nađe se tema koja odgovara i mušteriji i frizeru. Mnogo je divnih tema o kojima se razgovara prilikom šišanja. Mi frizeri smo zahvaljujući tim razgovorima podigli našu osobnu razinu opće kulture, a i mušterije nešto čuju i nauče od nas.«

Josip Ćakić kaže da dok je svijeta i vijeka frizera će biti.

Zvonko Sarić