Intervju Intervju

U multietničkim društvima manjine često plaćaju dupli ceh

Republički zavod za statistiku objavio je 28. travnja konačne rezultate Popisa 2022. godine. Prema tim podacima u Srbiji živi 6.647.003 stanovnika. Stanovnika Srbije u odnosu na prije 10 godina manje je za 495.975, odnosno 6,9 posto. U Vojvodini je broj stanovnika manji za 182.453.

Najviše je Srba – 5.360.239. Drugi po brojnosti su oni kod kojih je nacionalna pripadnost ostala nepoznata, a takvih je 320.013, a znatan je i broj (136.198) onih koji se nisu izjasnili o svojoj nacionalnoj pripadnosti, što ukupno čini skoro pol milijuna stanovnika. Od onih koji su se nacionalno izjasnili poslije Srba po brojnosti na drugom mjestu su Mađari, kojih ima 184.442, zatim slijede Bošnjaci sa 153.801, dok Roma ima 131.936. Slijede Albanci sa 61.697 pripadnika ove nacionalne manjine, te Slovaci kojih ima 41.730 i Hrvati kojih je 39.107.

Detaljna analiza popisa, prije svega ona demografska, tek slijedi. Ravnatelj Instituta društvenih nauka, osnivač Centra za istraživanje etniciteta i član Ekspertskog komiteta Vijeća Europe za praćenje Okvirne konvencije za zaštitu prava nacinalnih manjina dr. sc. Goran Bašić za Hrvatsku riječ komentira neke od rezultata popisa.

Prije no što analiziramo same rezultate popisa, a koji se tiču nacionalnih manjina, vratimo se na početak, odnosno sam popis. Je li se moglo više učiniti u samoj kampanji za popis u smislu animiranja, poticanja, ukazivanja na to da je nacionalna pripadnost nešto na što građani Srbije imaju pravo umjesto što je isticano kako nacionalna i vjerska pripadnost nisu pitanja na koja se mora odgovoriti popisivaču? Svoju kampanju vodila su i nacionalna vijeća. Kakva je, po Vašoj ocjeni, ona bila?

Popisi se shvaćaju kao etničko prebrojavanje stanovništva. Pažnju građana najviše, istini za volju, okupiraju rezultati o broju stanovnika i nacionalnoj pripadnosti. Međutim, funkcije popisa stanovništva su šire i podaci o nacionalnoj pripadnosti bi trebali biti manje važan dio popisnih rezultata u građanskoj državi u kojoj su pitanja nacionalnosti i etniciteta tek dio individualnih i kolektivnog identiteta. Politika multikulturalizma u Srbiji je međutim segregativna i koncipirana je tako da ostvarivanje pojedinih prava i zaštita identiteta nacionalnih manjina ovise o broju njihovih pripadnika. To svakako nije u skladu s prirodom multietničnosti u Srbiji, a ni sa suštinom očuvanja manjinskih identiteta, odnosno trebalo bi uspostaviti sustav da i najmanji broj pripadnika bilo koje autohtone manjinske grupe ima mogućnost da se stara o očuvanju svoje kulture, običaja, tradicije, jezika. U tako osmišljenoj politici sloboda odlučivanja je najbolja kampanja. Svatko tko želi čuvati svoj etnokulturni identitet, ako nije sputan političkim ili drugim razlozima koji su izvan identitetskog sentimenta, slobodno će se izjasniti. Mislim da 20 godina nakon uvođenja Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i uspostavljenom sustavu manjinskih samouprava posebna kampanja, iako je dobro došla, nema većeg utjecaja na rezulate Popisa koji se odnose na nacionalnost.

Imamo konačne rezultate ne samo o broju stanovnika Srbije već i broju pripadnika nacionalnih manjina. Rezultati su objavljeni 28. travnja. RZS je to kao datum objave tih rezultata najavio mnogo ranije, a onda se dogodilo da dva tjedna kasnije to čini se nikoga ne zanima pretjerano. Tek nekoliko medija objavilo je rezultate, ali jedna šira analiza izostala. Zašto je to nezanimljiva tema?

Ne zanima građane Srbije mnogo što. Činjenica je da je stanovništva sve manje, većine i pripadnika manjina, je jedino što bi trebalo da nas brine. Slično je i u postjugoslavenskoj regiji i u susjednim državama. U Mađarskoj konstantno opada broj stanovnika od 1981. godine, a u Rumunjskoj je u odnosu na 2011. godinu manje milijun građana. Kako odgovoriti na te izazove kada su stilovi života drugačiji, izazovi veći, a mobilnost olakšana. Dolaze na ove prostore, s namjerom i da se tu i nasele, i ljudi koji se bitno kulturno, rasno, vjerski i jezično razlikuju od autohtonog stanovništva. Priroda multietničnosti regije se mijenja. Treba razmišljati o toj prirodi na vrijeme kako bi se stvorio stabilan prostor za sve koji tragaju za srećom. Nacionalizam i populistička retorika neće mnogo pridonijeti zaustavljanju globalnih tendencija. Ali mogu unesrećiti mnoge.

Broj onih koji se nisu izjasnili je 136.000 (oko 70.000 ih je u Vojvodini). Manje ih je nego u Popisu iz 2011., ali je to još uvek velika brojka. Tko se »krije« iza tih brojki? Broj onih čija je nacionalna pripadnost nepoznata povećan je čak četiri puta. Sada je takvih više od 320 000. I za ovaj podatak isto pitanje – tko čini te brojke?

Čini se da ove dvije grupe ljudi koje je Popis identificirao treba tražiti među osobama koje pripadaju višestrukim identitetima, potom među ljudima kojima nacionalnost ne predstavlja vrijednost, a prenaglašeno inzistiranje na etničkim ekskluzivitetima stvara određenu vrstu otpora koji se rezultira u odbijanju i odricanju od nacionalnosti.

Najbrojnija manjina su Mađari. Usprkos tome što je vodeća mađarska stranka u Srbiji/Vojvodini dio vlasti, što država Mađarska pomaže svoju manjinu u Vojvodini, što Budimpešta i Beograd imaju dobre političke odnose, broj pripadnika ove zajednice s oko 250.000 pao je na 184.000. Jeste li iznenađeni?

Naravno da nisam. Najveća greška je načinjena onda kada su nacionalne institucije mađarske nacionalne manjine premještene u Suboticu. Smatralo se da će homogenizacija kulturnog prostora ojačati političko jedinstvo Mađara u Srbiji, odnosno da će se na taj način čuvati nacionalni identitet. Dominanta u politici multikulturalnosti vojvođanskih Mađara je zatvaranje u uvijek preuske granice nacionalnog homogeniteta. Prirodni put mladih zatvorenih u te granice nije integracija u srbijansko, vojvođansko društvo već kretanje ka mađarskom kulturnom prostoru. Osipanju pripadnika mađarske manjine pridonijela je i povišena mobilnost građana ka zemljama EU. Zanemarilo se u političkim interesima to da se multikulturalnost i etnički identiteti najsnažnije čuvaju u identitetima drugih, u njihovom govoru manjinskih jezika, razmjeni kultura i doživljavanju različitih kulturnih baština kao svojih. To mora biti izraz autentičnih politika multikulturalizma, a ne poželjni projekti nacionalnih elita s ove ili one strane granice.

Trebalo bi uspostaviti sustav da i najmanji broj pripadnika bilo koje autohtone manjinske grupe ima mogućnost da se stara o očuvanju svoje kulture, običaja, tradicije, jezika.

Kod većine nacionalnih manjina se očekivano bilježi pad broja, izuzetak su Bošnjaci (izuzimajući Albance kojih je znatno više jer su popis iz 2011. godine bojkotirali). Što su razlozi?

Analize Popisa će tek usljediti, ali mislim da neće biti opovrgavanja generalnog trenda smanjivanja stanovništva i u budućnosti. Što se tiče Bošnjaka, jesu oni priznati kao nacionalna manjina pod ovim imenom naroda tek 2002. godine, ali ti ljudi žive autohtono na područje Srbije stoljećima. Povećanje broja Bošnjaka za 8.523 pripadnika korespondira s istovremenim smanjenjem broja Muslimana za 9.290 što može biti jedan od pokazatelja promjene. Međutim, riječ je o mladom stanovništvu tako da uzroci blagog porasta bošnjačkog stanovništva mogu biti i druge prirode.

Na ovom popisu više je i Jugoslavena. Gdje tu treba tražiti razloge? U nacionalno mješovitim obiteljima, u nostalgiji za nekadašnjom državom?

Mislim da je reč o ljudima koji pripadaju višestrukim identitetima, a ne bi trebalo smetnuti s uma da postoje građani Srbije koji su vezani za identitet Jugoslavena – rođeni su u Jugoslaviji, odgojeni u duhu jugoslavenstva, privrženi su tom identitetu. Osim toga, na razini regije jugoslavenstvo je i jedan vid kozmopolitizma i način suprotstavljanja monokulturalnim nacionalnim nazorima koji svakako nisu poželjan izbor za multikulturaliste.

Nisu brojna nacionalna zajednica, ali Rusa je više. Može li se razlog tražiti u naklonosti naše države prema Rusiji?

Trebalo bi razlikovati pripadnike autohtone ruske manjine u Srbiji, odnosno potomke stare imigracije, od ljudi koji su se poslednjih godina nastanili u Srbiji. Riječ je o ljudima koji su se sklonili od rata i nastoje ostvariti svoje životne planove u okruženju koje im pruža određene mogućnosti. Kulturna, slavenska bliskost jest jedan od razloga, ali pitanje je da li bi bilo ovoliko Rusa u Srbiji da države u EU nisu usvojile restriktivnu useljeničku politiku prema osobama ruske nacionalnosti.

Kada analizirate broj pripadnika nacionalnih manjina, može li se zaključiti da je osim onih demografskih kretanja još nešto utjecalo da brojke budu takve kakve jesu? Posebno kod nekih nacionalnih manjina koje ne spadaju u »omiljene« manjine, kao što su recimo Hrvati?

Ne znam odgovor na ovo pitanje. To bi trebalo pitati sugrađane hrvatske nacionalnosti. Osjećaju li se socijalno sigurnim, ostvaruju li ravnopravno svoja građanska prava? Moj dojam je da ima mjesta za napredak i da posljedice konflikata još nisu otklonjene, i ne mogu biti otklonjene brzo, a dodatni problem je kako se na tome radi i u Srbiji i u Hrvatskoj. To je pitanje za ljude koji kreiraju nacionalne politike i međudržavne odnose. Trebalo bi imati na umu to da u multietničkim društvima manjine često plaćaju dupli ceh. U tom kontekstu poražavajuće je i to da je od preostalih Srba u Hrvatskoj za tijela manjinske samouprava glasovalo tek 10% stanovništva. Ako se ovako nastavi, koliko će ih glasovati za četiri ili osam godina?

Na popisu članovi obitelji mogli su popisati i svoje odsutne članove. To je išlo u prilog određenim nacionalnim manjinama čiji pripadnici žive i rade van Srbije. Ali i pripadnici većinskog naroda također žive i rade van Srbije. Koliko onda možemo govoriti o tome da je 6,6 milijuna građana Srbije realna brojka?

Još uvijek je sve na nivou analiza. Demografi će svakako detaljno analizirati rezultate popisa i dobit ćemo odgovore na dileme o kojima govorite, ali ono što brine je to da je depopulacija takva da se može razmišljati samo o tome kako je usporiti, ali nisam siguran da je izvedivo uz sve naše želje.

Kod nas su prava nacionalnih manjina vezana za njihovu brojnost, od službene uporabe jezika, sredstava koja dobivaju na informiranje, kulturu. Što će u tom smislu biti poslije ovog popisa?

Vidjet ćemo. Ako se poštuje zakon, neka nacionalna vijeća će imati manji broj članova, na primjer, u nekim općinama će vjerojatno prestati potreba i za financiranjem nacionalnih vijeća... Ali ne verujem da će se išta promijeniti. Najviše zbog toga što politika multikulturalnosti u Srbiji počiva na dogovorima i interesima političkih stranaka koje će svakako imati interes da pridobiju pripadnike nacionalnih manjina.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika