Kolumne
Tajne ljudskog uma
»Majka mi je danas umrla. A možda i jučer, ne znam.«
Nakon Pustolovina Toma Sawyera, Doživljaja Nikoletine Bursaća, Družbe Pere Kvržice ili Dječaka Pavlove ulice svojedobno su citiranim rečenicama s početka teksta srednjoškolci bili šokirani apsurdom Camusova Stranca. Analizirajući roman, profesori i učenici svojski su se trudili proniknuti u um Mersaulta i objasniti što ga je to dovelo do tolikog odsustva, tada još nekorištenog izraza, empatije. A poznato je da je ljudski um – uz kozmos, neistražene dubine oceana i svjetska graditeljska čuda – do danas najveća tajna.
Možda bi se – i to s malom vjerojatnoćom – postupci maloljetnika i ranog punoljetnika prošle srijede i četvrtka i mogli predvidjeti da su do tada uz sebe – poput nekoć guvernanti – imali stalno prisustvo vrsnog psihijatra koji bi na vrijeme upozorio roditelje, školsko osoblje i ostale nadležne službe zadužene za skrb o osobama s »dodatnim potrebama«. A možda – ni to nije isključeno – niti to ne bi bilo dovoljno. Jer, ako je ta tvrdnja istinita, ljudski um jedna je od najvećih nepoznanica od Postanka do danas.
Što, recimo, mahom umove u razvoju – one koji su već odavno svladali mnoge od tajni suvremene tehnologije – motivira na empatiju prema serijskim ubojicama, da se identificiraju s njim, ne skrivajući pri tomu svoju fasciniranost njegovim likom, a posebno djelom? Pitanja su to na koja danas upravo brojni psiholozi, pedagozi, socilozi, i posebno država, traže prave odgovore. Ima i onih, s izuzetkom države, koji vezu nalaze u osuđenim ratnim zločincima, pokazujući pri tomu na neprefarbane murale i grafite Ratku Mladiću. Ti isti podsjećaju na tajnu pomračenog uma Vladimira Putina, čiji se lik i njegovi masovni zločini upravo na ovim prostorima slave koliko i sam predsjednik države. Podsjetit će takvi i na govor mržnje, pa i na nasilje kojem svjedočimo u Skupštini Srbije, a koje se onda prelijeva i u »programske sadržaje« najvećeg broja televizija s nacionalnom frekvencijom i novinoida s izdašnom državnom potporom. Riječju: ti i takvi, a u ovom društvu su u debeloj manjini, reći će da je nakon tridesetak godina ključanja lonac eksplodirao; da je nakon isto toliko vremena čir na sve oboljelijem organizmu jednostavno pukao.
Subotica, tj. učenik Gimnazije Svetozar Marković iz Bačke Topole, ovih je dana postala zanimljiva i filmski poznatom FBI-ju, koji je nadležna tijela u ovoj državi upozorio da se iza »zaslona uma« maloljetnog D. U. krije nešto zastrašujuće. Detalji iz službenih priopćenja javnosti su već poznati, a o detaljima njegovog dosadašnjeg ponašanja najbolje mogu posvjedočiti njegovi najbliži, drugovi iz razreda (ako ih ima), profesori, susjedi i općenito oni koji ga poznaju. Ako ga poznaju.
Ukoliko već i nema pravog odgovora na tajne ljudskog uma, očito je da najmlađoj populaciji – bar jednom njenom dijelu – nedostaju mehanizmi učenja koji će ravnomjerno utjecati i na njihov emotivni razvoj, bilo kroz nastavu građanskog odgoja – s brojnim praktičnim primjerima prepoznavanja i usvajanja osjećaja empatije spram onoga kome je to potrebno – ili pak nekog novouspostavljenog predmeta čija će osnovna svrha biti učenje najmlađih »životu« i ispravnom ponašanju. Ako smo kao društvo za to nesposobni – a nije malo onih koji će na to dati potvrdan odgovor – ne bi bilo zgorega taj model potražiti od Finske ili neke druge skandinavske zemlje. Nije sramota učiti od pametnijeg, sramota je držati se starog, a provjereno lošeg. Naravno, rečeno se ne odnosi samo na odgojno-obrazovne ustanove, jer one nisu niti trebaju biti institucije pod staklenim zvonom. Modele ponašanja u kojima će se veličati Dobro i razvijati suosjećajnost, a prezirati Zlo kao nešto nedostojno i ukazivati da se zbog njega snosi odgovornost 'ladno mogu usvojiti svi: i roditelji, i susjedi, i slučajni prolaznici, i vlasnici i urednici u sumpor upalih medija, i... naravno institucije države, na čelu s vrhom i Onim koji je čak i iznad njega.
I za kraj nešto što će najveći broj građana vjerojatno pozdraviti: akcija »akcija razoružavanja« u Srbiji i nevjerojatna uspješnost IT stručnjaka i općenito osoba zaduženih za prevenciju i otkrivanje potencijalno opasnih osoba s tzv. društvenih mreža. Pa i tu, nažalost, postoji više nedoumica, od kojih se po važnosti, ali i logici, mogu izdvojiti dvije. Prvo, zašto ista akcija u vezi s predajom oružja nije rađena i godinama unazad, jer je ne jedna pijana (ili trijezna, svejedno) budala pucala za svaki praznik ili neko veće slavlje, nerijetko i rafalno? I drugo: što je s osobama koje su sa svojih »naloga« prijetile novinarima Danasa, Magločistača, Nove.rs, N 1, Marku Vidojkoviću... i Hrvatske riječi? Odnosno: ima li pojam »ubojstvo« isto značenje i retroaktivno ili je njegova ozbiljnost na snagu stupila u razdoblju od 3. do 4. svibnja? Kao i uvijek u sličnim slučajevima, najbolji odgovor na to je: istraga je u tijeku.
Z. R.
