Kolumne
Torcidi, ma gdje bila
Svojedobno, još u vrijeme kada je »i Tito navijao za Hajduk«, Subotica je bila značajno uporište navijača splitskog kluba. Na lokalu navijači su bili podijeljeni za izvorni (najstariji u državi!) klub Bačku i poslije rata (Drugog, svjetskog) stvoreni Spartak, a na »savezu« – u konkurenciji vrlo jakih Crvene zvezde, Partizana, Dinama, Vojvodine, pa čak i Veleža – Hajduk je na sjeveru Bačke bio među najpopularnijima, a možda i najpopularniji. Nisu, recimo, bili rijetki slučajevi da su djeca u razredu bila podijeljena na hajdukovce i partizanovce i da su se isključivo na temelju toga formirale nogometne ekipe, dok su zvezdaši i dinamovci bili neka vrsta »kolateralne štete«, raspoređeni u jedan ili drugi tim.
Za najzagriženije hajdukovce Split je bio Meka u koji se hodočastilo na tempirano ljetovanje u vrijeme kada je na Starom placu (kod Plinare) gostovao neki veći klub iz bivše Jugoslavije. Potpisniku ovih redova još su u ušima riječi prodavačice sladoleda »u Bobisa« koja je, heklajući neku čipku, u ponedjeljak ujutro svojoj prijateljici prepričavala pobjedu Hajduka nad Zagrebom (4:1) riječima: »A i oni novi ća je doša (Rukljač) dâ je dva gola«! U Splitu – zna to svatko tko je u to vrijeme boravio u tom gradu – o Hajduku se pričalo i u pošti i na Pazaru, i poslije mise ispred crkve i prije kupanja na Bačvicama... Riječju: svugdje.
Ta vremena davno su prošla: raspadom Jugoslavije raspao se i njen klupski nogomet, navijački tabori su suženi do novoformiranih granica, a umjesto Hajduka Crvenoj zvezdi u Beogradu gostuje njegov imenjak iz Kule ili pak Mladost iz Lučana. U Subotici navijači Hajduka, koliko ih je još (pre)ostalo, preko noći su postali »vrsta u izumiranju«, neka vrsta kapi u moru novih delija ili grobara. Ništa, naravno, nije bolja slika ni u Hrvatskoj: Hajduku na Poljudu, umjesto Partizana, gostuje Hrvatski dragovoljac ili Inter iz Zaprešića, a zvezdaši iz Benkovca ili Knina (ako ih još uopće ima) nestali su kao i hajdukovci na sjeveru Bačke. Zapravo, i u jednoj i u drugoj državi – o Makedoniji, Crnoj Gori, BiH i Sloveniji da i ne govorimo – nestali su navijači: na stadionima u Srbiji i Hrvatskoj gledatelji su sastavljeni od rodbine i prijatelja igrača i ponekog dokonog galamdžije koji je zalutao da se istrese na suca i gostujući tim. Takva slika, naravno, je i u Subotici: loši rezultati Spartaka i već zaboravljena Bačka malo koga vuku na Gradski stadion ili pak onaj kod Somborske kapije.
U cijeloj toj tužnoj priči o posrtanju klubova i njihovih navijača iz bivše Jugoslavije jedna, međutim, kontinuirano štrči. Naravno, ona Hajdukova. Iako je po rezultatima u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi sveden na nižerazredni rang bivše države, Hajduk – baš kao i u najslavnija vremena – ima tu mističnu moć da Poljud i danas izgleda kao stadion na kom se igraju prave, a ne sindikalne utakmice. Nisu tome, čak niti najmanje, zaslužna – s izuzetkom Livaje – uglavnom istrošena i anonimna imena na bijelim dresovima već jedino njegovi navijači: neka vrsta samoobnovljivih kamikaza koji godinama iz neuspjeha u neuspjeh jednakom energijom niču na Poljudu i ostalim stadionima diljem Hrvatske. Običnom promatraču zanimljivije je gledati što se događa na tribinama gdje je Torcida negoli na travnjaku gdje momci u bijelim dresovima trče ovamo-onamo ne bi li takli balun. S jedne strane bengalke, pjesma i huk, a s druge 0:0, vezani istim simbolom i različitom ljubavlju: kod prvih prava i bezuvjetna, kod drugih hinjena i ovjerena ugovorom.
Tako je to, reći ćete, sa svim klubovima i njihovim navijačima. Ne! Tako bi bilo sa svima klubovima i njihovim navijačima da nije Torcide. Primjera za to je mali milijun i mogu se u svakom trenutku provjeriti na svim društvenim mrežama, ali dva detalja izdvajaju se čak i od najvećih fanova engleskih, španjolskih, brazilskih ili argentinskih klubova. Prvi se dogodio 25. kolovoza prošle godine nakon uzvratne utakmice drugog kola doigravanja za Europsku konferencijsku ligu protiv španjolskog Villareala, a drugi prije četiri dana (24. travnja) nakon finalne utakmice Lige prvaka za juniore u Ženevi protiv AZ Alkmaara. U oba susreta Hajduk je izgubio (0:2 i 0:5), ali je u oba slučaja pobijedila Torcida: i na prepunom Poljudu kada su svojom pjesmom i navijanjem igrače nakon poraza doveli na rub suza i na stadionu Servettea kada su podrškom sve vrijeme utakmice – i nakon nje! – na svoj način Ajdukovoj dici kazali Hvala za drugo mjesto u Europi.
I koliko god da je hajdukovaca još preostalo u Subotici, na sjeveru Bačke i među čitateljima Hrvatske riječi svaki od njih zna što to znači i razumije da je Torcida Hajduk, jer bez nje ni njega već odavno ne bi bilo čak niti u ovom statusu. Igrači se, naime, mijenjaju, ali ona kao druga po starosti navijačka grupa na svijetu (osnovana 1950.) uvijek ima svoje fanove, kako metuzaleme iz Subotice tako i mladog japanskog budusitičkog svećenika Akihisa Wadu iz Yokohame, koji je zbog Hajduka naučio hrvatski i koji zbog njegovih utakmica prevali oko deset tisuća kilometara.
Z. R.
