Intervju

Gubitkom kulture gubi se i identitet

Četiri znanstvene monografije (o Bunjevcima, Šokcima, Srijemcima i Hrvatima u Banatu) na ukupno oko 2.000 stranica rezultat su zaokružene serije etnoloških i kulturnoantropoloških istraživanja Hrvata u Vojvodini koji su trajali dulje od desetljeća. Ova istraživanja proveli su profesori i studenti s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice. Vrlo značajnu ulogu u ovim istraživanjima, uz dugogodišnju voditeljicu prof. dr. sc. Milanu Černelić, imala je dr. sc. Marijeta Rajković Iveta, izvanredna profesorica i predstojnica Katedre za migracije i manjinske zajednice na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju toga fakulteta. Njezino višegodišnje terensko iskustvo po Vojvodini i važan doprinos izradi ovih monografija (a bila je i jedna od urednica zbornika Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu s istoimenog znanstvenog skupa održanog 2012.) ključni su povodi su za ovaj intervju.

Glavna područja istraživačkog interesa dr. sc. Rajković Iveta su: migracije (posebice suvremene migracije) i postmigracijski fenomeni, manjinske zajednice, historijska antropologija i studije granica. Sudjelovala je na desetak nacionalnih ili međunarodnih znanstveno-istraživačkih projekata. Bila je voditeljica četiri projekta, a iz dosadašnjih istraživanja izdvajaju se teme: iseljavanje i useljavanje u Hrvatsku nakon ulaska Hrvatske u EU (posebno visokoobrazovani migranti, migranti životnog stila, izbjeglice), povratničke migracije (iz Južne Amerike), integracijske procese, hrvatske dijasporske zajednice (u Vojvodini, Boki kotorskoj, Austriji), nacionalne i etničke manjine u Hrvatskoj, koetničke migracije, historijsku antropologiju i studije granica. Znanstvene spoznaje primjenjuje u razvoju gospodarstva, revitalizaciji i turizmu, posebno na brdsko-planinskim prostorima. Objavila je autorsku knjigu (Česi u Jazveniku/ Češi v Jazveniku, 2013.), dvije koautorske knjige (Oni koji noću ustaju iz groba: vampiri od lokalnih priča do popularne kulture, 2017. s V. Ivetom i Hrvati u Boki kotorskoj. Migracije, svadbeni običaji, identiteti, 2018. s M. Donjićem); suuredila je pet znanstvenih monografija više autora, četiri zbornika radova (jednog na engleskom jeziku) te hrvatski prijevod njemačke knjige. Objavila je pedesetak znanstvenih i stručnih radova u međunarodnim i domaćim publikacijama.

U četiri monografije o Hrvatima u Vojvodini – o bunjevačkim, šokačkim, srijemskim i banatskim Hrvatima pojavljujete se u različitim, ali važnim ulogama, od članice Uredništva, recenzentice do suurednice ili glavne urednice (Hrvati u Banatu: Doseljavanje, tradicijska baština, identitet). Spomenute će knjige biti predstavljene danas, 21. travnja, na Noći knjige u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu. S obzirom na veliko »terensko« iskustvo, ukupno promatrano, koji su Vaši ključni dojmovi o ovdašnjim Hrvatima, iako se radi o relativno heterogenim skupinama?

Migracije predaka današnjih Hrvata u Vojvodini bile su dio širih povijesnih migracija, zbog prodora Osmanlija, tj. Turaka, kroz više migracijskih valova od 15. do kraja 18. stoljeća. Doselili su iz različitih prostora, iz ishodišnog hrvatskoga matičnog prostora koji je uz politički teritorij današnje Hrvatske u tom razdoblju obuhvaćao i velike dijelove Bosne i Hercegovine. Ove zajednice prenijele su, i u početku konzervirale, svoju kulturu i danas se prepoznaju kao Srijemci, Bunjevci, Šokci, Hrvati u Banatu. Nadalje, prostor jugoistočne Europe, u okviru njega i Vojvodine, obilježila je burna povijest, promjene država i granica (spomenimo samo Austro-Ugarsku Monarhiju i Jugoslaviju), migracijski procesi i transformacije identiteta lokalnog stanovništva. Suživot različitih etničkih i religijskih zajednica, na ovom prostoru Srba, Mađara, Hrvata, Slovaka, Nijemaca, Rumunja itd. etnički i religijski miješani brakovi doveli su do promjena kulture istraživanih hrvatskih zajednica, stvaranja hibridnih i višestrukih identiteta (npr. da se unutar obitelji njeguju različiti običaji, da se oni spajaju i nastaju nove prakse itd.). Veliku ulogu u kulturnim praksama imalo je napuštanje sela, odnosno deruralizacija i urbanizacija u drugoj polovini 20. stoljeća. Najveću ulogu imao je raspad Jugoslavije i proces u kojem je autohtono hrvatsko stanovništvo postalo nacionalna manjina i velikim postotkom se asimiliralo. Ukazujući na ove promjene, navedene monografije kroz priče Hrvata iz Vojvodine daju dubinski uvid u njihova proživljena iskustva, na razne aspekte i specifičnosti života, npr. božićne, uskrsne, porodne, svadbene i pogrebne običaje, prehranu, vjerovanja itd. Rezultati pokazuju bogatu kulturnu baštinu, nastojanja i izazove da se ona sačuva i prezentira, a kroz nju i hrvatski identitet u multikulturnoj Vojvodini.

Preko istraživanja u kojima ste sudjelovali, kako se to uobičajeno kaže, od zaborava su sačuvani elementi baštine ovdašnjih Hrvata. Koliko je, prema Vašim iskustvima, ta baština živa?

Etnološka istraživanja primarno provodimo intervjuirajući lokalno stanovništvo. Često su to stariji ljudi koji se sjećaju djetinjstva, mladosti i kako je to »nekada« bilo. Ovim istraživanjima napravljena su temeljna istraživanja transformacije kulture unazad jednog stoljeća. Način života se mijenja i neki fragmenti, pa i cijeli običaji, se prestaju prakticirati, npr. ne može se u stan na parket nositi goruća cjepanica »pan badnjak« kao što se unosila na salašima na otvoreno ognjište. No, istraživanja pokazuju da se dio tradicijske kulture prakticira i danas. Tu se posebno ističe nematerijalna kulturna baština poput govora (bunjevački, šokački), ophoda (kraljice, betlemaši u Srijemu), običaja (polivači, Dužijanca, pokladni običaji – mačkare, tute, priskakanje Ivanjske vatre, običaj zvonjenja za pokojnike u Surčinu itd.), raznih umijeća (stvaralaštvo u tehnici slame, izrada božićnog kruha božićnjaka, izrada šlinga, izrada papuča) i dakako glazba (tamburaška praksa, bećarac, tradicijsko dvoglasno pjevanje). Najznačajniji elementi nematerijalne baštine prikazani su kroz izložbu Živa baština – nematerijalna kultura Hrvata u Srbiji koja je nastala kao rezultat naših istraživanja i suradnje sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Ovim istraživanjima i monografijama učinjeno je dosta u znanstvenom smislu. Koji su pak ključni izazovi u očuvanju baštine u smislu svakodnevnog života ovdašnjih Hrvata?

Iako su ove četiri monografije velike, obuhvaćaju oko 2.000 stranica, obuhvatili samo brojne teme, no neke teme nismo uspjeli istražiti zbog malog broja istraživača, ograničenog vremena i financiranja. Drago mi je da je naš dolazak na teren, u sama sela, udruge i obiteljske kuće potakao prepoznatljivost i važnost baštine Hrvata u Vojvodini. Na početku istraživanja, pogotovo u Banatu, bilo je teško pronaći sugovornike. Uspjeli smo provesti istraživanje samo u Opovu i Starčevu. No, na promociji monografije vidjeli smo da se zajednica od tada aktivirala, da su u Opovu uz financijsku pomoć Hrvatske obnovili prostor za okupljanje, da su došli ljudi i iz drugih mjesta, i što me posebno veseli da su došli članovi obitelji koji nisu etnički Hrvati. Od jedne gospođe porijeklom Slovakinje dobila sam knjigu o Slovacima u Banatu. To znači da se unutar višeetničkih obitelji mogu njegovati različite tradicije i identiteti. Izazov vidim u raštrkanosti zajednica, asimilaciji i etničkoj mimikriji.

Kada su u pitanju Hrvati u Vojvodini, što su stupovi identiteta te zajednice koji su od vremena migracija s različitih područja (ne računajući srijemske Hrvate) opstali do danas?

Etnološka istraživanja pokazuju da su to običaji, već spomenuta nematerijalna kulturna baština, narodne nošnje. U mjestima s brojnijim pripadnicima zajednice kultura se njeguje u kulturno-umjetničkim društvima, čitaonicama i drugim manjinskim asocijacijama. Govor bi tek trebalo sustavno istražiti no to rade jezikoslovci i dijalektolozi, ne etnolozi. S druge strane, u razgovoru s Hrvatima u Vojvodini, jasno je da im je vjera jako važna i da su religijski i etnički identitet neodvojivi, odnosno postoji jaki stav da netko nije Hrvat ako ne ide u katoličku crkvu. U nekim mjestima naši sugovornici su se žalili da nemaju »svog/hrvatskog« svećenika i da se zato dovoljno ne njeguje hrvatska kultura. Na moj komentar zašto se sami ne organiziraju i da to nije uloga svećenika dobila sam odgovor da im treba netko da ih vodi.

Posebna tema su Bunjevci. Od 2004. bavite se temom Bunjevaca, među kojima i onih podunavskih (u Vojvodini i Mađarskoj). Vaša doktorska disertacija iz 2010. bila je na temu »Primorski Bunjevci: migracije (1918. – 1939.), translokalizam, akulturacija, identitet«. Možete li nam kratko predstaviti ovo Vaše istraživanje? Koji su Vaši bazični dojmovi o Bunjevcima nakon godina istraživanja?

Bila sam u to vrijeme zaposlena kao asistentica na projektu prof. dr. sc. Milane Černelić »Identitet i etnogeneza primorskih Bunjevaca« (2003. – 2007.) u okviru kojega smo istraživali Bunjevce na prostoru Hrvatske od Senja do Karlobaga, uključujući zaleđe. U okviru projekta provodila sam i istraživanje za doktorat pod profesoričinim mentorstvom. Budući da smo istraživanjima htjeli proširiti i obuhvatiti sve bunjevačke ogranke (ličke Bunjevce također u Hrvatskoj, te podunavske u Mađarskoj i Vojvodini) profesorica je osmislila novi project: »Identitet i etnokulturno oblikovanje Bunjevaca« (2008. – 2013.) koji je kao i prethodni financiralo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Hrvatske. Istraživanja su provođena interdisciplinarno, suradnici su nam bili povjesničari i jezikoslovci. Etnološka istraživanja smo provodili komparativnim pristupom, uspoređivali smo kulturu bunjevačkih skupina međusobno s drugim zajednicama u istim sredinama. Ukratko, rezultati pokazuju objektivne i subjektivne aspekte identiteta. Objektivno, i zajedničko svim bunjevačkim ograncima, dakle u sve tri države, su: zajedničko ime, govor (novoštokavski ikavski dijalekt štokavskog narječja hrvatskog jezika), religija (svi su katoličko stanovništvo) i dijelovi/fragmenti tradicijske kulture. Subjektivni identitet, odnosno kako se stanovništvo osjeća i izjašnjava se razlikuje. U Hrvatskoj svi se nacionalno i etnički smatraju Hrvatima. Kod primorskih Bunjevaca primjetna je lokalna i regionalna razlika koja se bazira na tradicijskom gospodarstvu i načinu života i tu su opreke Bunjevci (oni koji žive u zaleđu) u odnosu na stanovništvo uz samo obalu (Primorci) i otočani (Boduli). U Dalmaciji i zaleđu svijest o pripadnosti Bunjevcima izgubljena je tijekom 19. stoljeća, no etnonim Bunjevac kao sinonim za hrvatsku nacionalnu pripadnost je i dalje prisutan. U starijoj literaturi i rijetkim sjećanjima lokalnog stanovništva nalazimo opreke da su ih drugi nazivali Bunjevcima jer su bili katoličko stanovništvo, a oni su (Bunjevci) druge nazivali Rašani/Rašanima, Vlasima, (H)rkaćima jer su bili pravoslavne vjeroispovijesti. U Mađarskoj se Bunjevci smatraju Hrvatima, pripadaju hrvatskoj nacionalnoj manjini, a u Srbiji postoje dvije zajednice: Hrvati Bunjevci (koji se smatraju Hrvatima, hrvatskom nacionalnom manjinom) i Bunjevci kao posebna etnička zajednica.

S različitim slojevima akulturacije, koliko se recimo danas razlikuju primorska i podunavska skupina Bunjevaca?

Svaki bunjevački ogranak sastoji se od više regionalnih zajednica, od kojih svaka na specifičan način izgrađuje svoj lokalni identitet, manje ili više svjesna zajedničkog podrijetla, istih ili sličnih jezičnih osobina. Bunjevci su danas distinktivne i regionalno specifično oblikovane zajednice. Naseljavajući različite državnopravne sustave, sociokulturne sredine, podneblja i ekosisteme, bunjevačke zajednice bile su izložene novim asimilacijskim procesima što je rezultiralo različitim razinama njihovog identiteta.

Kao što je poznato, u Srbiji postoji i kao manjina institucionalno djeluje zajednica Bunjevaca koji smatraju da su pripadnici autohtonog bunjevačkog naroda a ne jedne subetničke skupine hrvatskoga naroda. Kako gledate na ovo, popularno zvano »bunjevačko pitanje«?

Teško je biti pripadnik nacionalne manjine, posebice na ovim prostorima s raspadom zajedničke države i ratnom prošlošću. Proces stvaranja posebnog bunjevačkog naroda traje oko jednog stoljeća i tu bih čitatelje uputila na izvorni znanstveni rad prof. dr. sc. Milane Černelić pod naslovom: »Nastojanja da se bačkim Bunjevcima ospori pripadnost hrvatskom narodu«. Rad je online dostupan u našem časopisu Studia ethnolgica Croatica. U Gradskom muzeju u Senju postoji Etnografska zbirka Bunjevci u čijem postavljanju sam sudjelovala. Ta zbirka je prije 10-ak godina gostovala u Gradskom muzeju u Subotici u što sam također bila uključena. Zanimljivo je da su nam posjetitelji na otvorenju izložbe prilazili i govorili da nikada prije nisu čuli da Bunjevaca ima i u Hrvatskoj. Mi smo na terenu nailazili na obitelji od kojih se dio smatra Hrvatima Bunjevcima, a dio samo Bunjevcima; najtužnije je kada obitelji i dobri prijatelji prekinu kontakte zbog identiteta. Također smo nailazili na ljude koji se ne žele izjašnjavati. Sjećam se jedne žene koja je izrađivala prekrasne božićnjake, rekla je: »Sve ću vam kazati o božićnjacima, ali me nemojte pitati što sam, Bunjevka ili Hrvatica. Djeca su mi rekla da ništa o tom ne govorim«. Istraživanja pokazuju da obje zajednice imaju i iste markere identiteta, kao npr. imate dvije Dužijance. Svatko se može izjašnjavati kako se osjeća, mi nastojimo razumjeti razloge za ovaj subjektivni odabir. Na oblikovanje identiteta svakako utječu mediji, političko okruženje, ali i znanstveni radovi. Kolege iz Srbije, koliko znam istražuju samo Bunjevce, neki od njih pišu da Bunjevci nemaju matičnu domovinu, što je netočno, i sigurno zbunjuje čitatelje koji ne poznaju povijesni kontekst migracija Bunjevaca. Ovom bi se problematikom trebalo i dalje baviti, osmisliti bilateralne projekte i provoditi komparativna istraživanja.

Bavili ste se istaživanjem hrvatskih manjina u Srbiji, Crnoj Gori, Austriji i Mađarskoj. Koautorica ste knjige Hrvati u Boki kotorskoj. Migracije, svadbeni običaji, identiteti. Koliko su hrvatske manjine zanimljive znanstvenoj javnosti u matičnoj Hrvatskoj i je li teško doći do financijskih sredstava za projekte o navedenim skupinama?

Hrvatske manjine su zanimljive znanstvenoj i drugoj javnosti u Republici Hrvatskoj. Njima se bave pojedini znanstvenici, povjesničari, jezikoslovci, demografi, sociolozi i etnolozi iz različitih hrvatskih fakulteta i instituta, no za sustavna istraživanja nemamo adekvatne financije.
Primjerice, istraživanje za knjigu o Hrvatima u Boki kotorskoj provedeno je na poziv Kulturno zavičajnog udruženja Napredak iz Gornje Lastve, Tivat. Hrvatsko ministarstvo znanosti i obrazovanja platilo nam je putne troškove a domaćini su nam osigurali sve ostalo, lokalni prijevoz, hranu i smještaj u kući od jedne obitelji koja radi u inozemstvu i koja je tada bila prazna. To pokazuje da je hrvatskim zajednicama izvan Hrvatske važno da ih se istražuje, da se zapisuje njihova tradicijska kultura jer su svjesni da se gubi. Gubitkom kulture gubi se identitet.

Jedno od područja Vašeg istraživačkog interesa su i manjinske zajednice, a bavili ste se i nacionalnim manjinama u Hrvatskoj – Česima, Ukrajincima, Poljacima, Albancima, Srbima… Kako iz Vaše prakse vidite položaj i izazove hrvatske manjine u Vojvodini, odnosno Srbiji?

Da, kao studentica povijesti i etnologije počela sam se zanimati za utjecaj promjena povijesnih granica/država na svakodnevicu ljudi, na kulturu i identitete. U Hrvatskoj imamo 22 nacionalne manjine. Dio manjina imao je taj status još u Jugoslaviji, a dio su tzv. nove manjine koje su nastale osamostaljenjem Hrvatske. To su Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Makedonci i Crnogorci. Kolokvijalno rečeno, Hrvatska je zadržala prava manjina iz Jugoslavije a to su: pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu na svim razinama školovanja. Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj provodi se na temelju tri modela organiziranja i provođenja nastave; službenu upotrebu jezika i pisma, pravo na informiranje na materinjem jeziku; pravo na političke zastupnike u državnom parlamentu- saboru te mogućnosti očuvanja etničkog, vjerskog i jezičnog identiteta. Upravo ovo posljednje omogućuje da pripadnici manjinskih zajednica njeguju svoju kulturu i jezik preko manjinskih asocijacija, raznih udruga, a njihove programe velikim dijelom financira Hrvatska preko javnih poziva za sufinanciranje posebnih programa nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Manjinsko pitanje je bilo posebno istaknuto prilikom procesa pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, a sada taj proces prolazi i Srbija.

Istraživali ste i suvremene migracije Hrvata u Irsku i Švedsku. I Hrvati iz Srbije odlaze tražiti bolju budućnost u zemljama Zapadne Europe, te im ovo pitanje može biti interesantno. Do kojih ste saznanja ukratko došli u navedenim istraživanjima?

Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju, posebice od 2014., svjedoci smo velikog iseljeničkog vala prema gospodarski razvijenijim državama članicama, a moja istraživanja pokazuju da je ovo potaklo interes za traženjem hrvatskih putovnica i kod Hrvata koji žive izvan Hrvatske. Budući da je lakše dobiti mađarsko državljanstvo/putovnicu od hrvatskog, u Vojvodini sam intervjuirala obitelji čiji članovi imaju različita državljanstva (mađarska, hrvatska, srpska) iako cijela obitelj njeguje hrvatsku kulturu i aktivni su u hrvatskim udrugama. Ovo istraživanje je rezultiralo iznimno zanimljivom građom koju tek planiram objaviti. Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da osim iseljavanja u tradicionalne iseljeničke destinacije poput Njemačke, mladi otkrivaju i nove zemlje poput Irske u kojoj lako i brzo pronalaze posao i nemaju jezične barijere jer znaju engleski jezik. Na iseljeničke valove veliku ulogu imaju i prijašnji migranti (gastarbajeri ili izbjeglice iz 1990-ih), sada situirani, npr. u Švedskoj pozivaju članove širih obitelji. Brojne žene iz Vojvodine rade u Italiji kao njegovateljice, vozači voze kamione za njemačke i austrijske firme itd. Iz Hrvatske odlaze mladi ljudi, no za razliku od ranijih (ekonomskih, privremenih) migracija sada sele i obitelji s djecom što ukazuje na velike demografske probleme. Rezultati posljednjeg popisa stanovništva, iz 2021. godine pokazuju da je Hrvatska u 10 godina izgubila oko 400.000 stanovnika. Ovo se već sada reflektira na manjak radne snage, posebice u turističkoj sezoni i ukazuje na potrebu za novim useljavanjima i integracijskim politikama.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković