Medicinske znanosti već odavno poznaju uporabu raznih vrsta vitamina, proteina i drugih stimulansa za rast i napredak iz nekog razloga zaostaloga i zakržljaloga organizma. Njihovim kolegama iz područja veterine također nije nepoznata uporaba antibiotika, anabolika i ostalih galofaka u ishrani životinja kako bi se dobilo na sjaju i kilaži. I u jednom i u drugom slučaju, sportskom terminologijom rečeno, radi se o najobičnijem dopingu s jedinim ciljem postizanja što boljih rezultata. U domeni duševnoga zdravlja, čija je definicija povjerena psihologiji a liječenje psihijatriji, slične pojave nazivaju se narkomanijom čiji je cilj da se u roku »instant« život od prljave kaljuže pretvori u rajski vrt. I područje umjetnosti – žanr književnost (kasnije i film), odsjek znanstvena fantastika – dalo je i prije medicine i veterine »drogeraškom dopingu« značajan prilog u vidu romana Dr. Frankenstein kojega je Mary Shelley napisala još na početku XIX. stoljeća kao da je iz vlastitog dlana čitala budućnost razvoja ljudskog roda i uporabu humanoidnih robota i ostale umjetne inteligencije u svakodnevnom životu.

Ni politika, kao što je poznato, na tom planu nikada nije zaostajala. Obećanja, laži, obmane i ostale opsjene djelatnosti oduvijek su bile sredstvo za masovno omamljivanje ljudi, a u novije vrijeme taj trend u stopu prati najnovija tehnološka dostignuća i razvija se u neslućenim pravcima. Jedan od njih – i to baš ovdje kod nas, u Subotici – je i jezikoslovni eksperiment u političke svrhe. Niti nakon tragikomičnih rezultata u obliku Klupčeta, Gramatičkog i pravopisnog i priručnika, Bunjevački novina i ostale hartije od vrijednosti njihovi tvorci nisu se lupnuli po čelu i razmislili o prirodi svog proizvoda. Dapače. Svoj opit nastavili su uvođenjem bunjevačkog govora u kategoriju službenog jezika na teritoriju Grada, čiji rezultati služe – vidi se to na primjeru priopćenja iz lokalne samouprave – kao stimulans za podizanje raspoloženja u ionako sumornoj svakodnevici. Primjera radi, u u obavijesti Tajništva za društvene djelatnosti posljednji pojam iz naziva na bunjevački je »preveden« kao »dilatnost« iako takvo što ne postoji čak niti u Rečniku bačkih Bunjevaca. A »dilatnosti« su – kao što to svaki Bunjevac zna osim ovih koji skrbe o njegovoj frizuri u javnosti – poslovi.

Posljednji primjer »proizvodnje neologizama prostom diobom jata« (ikavizacijom) zbio se na zidovima objekata za koje ne znaš ni što im je svrha niti zašto u ovakvom obliku postoje: po snazi su (možda) nešto iznad kućnog savjeta, ali su daleko ispod općinske ili gradske vlasti. Da, riječ je o mjesnim zajednicama koje se odnedavno, dosljedno uporabi službenih jezika u svim sferama javnog života, na teritoriju Grada Subotice zovu i »misne zajednice«. Čak iako ti je, »na drugo razmišljanje«, jasan korijen prvog člana te sintagme (misto); čak iako taj pojam (na strani 206) postoji u Rečniku bačkih Bunjevaca, ne možeš se čudom načuditi! Otkud sad to? Pa koga ste živog čuli (danas ili ranije) da u svakodnevnom govoru rabi izraz »misni« kao opis za »sekretara« ili pak »saobraćaj«? Je li to, recimo, sekretar na misi ili saobraćaj vjernika koji se odvija za vrijeme mise? Onako bez razmišljanja čovjek se, kada vidi ploču s natpisom »Misna zajednica«, može zapitati i je li to zgrada u kojoj zajednica održava mise ili je pak prije no što je postavila ploču na zid ista ta zajednica popila bar kalež misnog vina?

»Zašto ovolika proizvodnja rogobatnih i današnjem vremenu neprimjerenih kovanica?«, logično će se zapitati razum nesvikao na silovanje svake vrste. Pa vremena Bogoslava Šuleka, kada su se diljem Srednje Europe narodi (uglavnom slavenski) opirali masovnom nanosu stranih riječi u vlastiti leksik stvaranjem odgovorajućih prijevoda u novi oblik, uglavnom su iza nas, o čemu najbolje svjedoči rječnik kojim se na ovim prostorima danas služe poglavito mladi. Iako je objektivno zaista teško, zapravo nemoguće, ući u misaone procese tvoraca »misni dilatnosti«, ipak neki njihovi postupci daju smjernice u kom pravcu treba ići da bi se dokučila logika kojom se rukovode prilikom stvaranja ovakvih riječi i izraza. Osim već spomenute »proizvodnje neologizama prostom diobom jata« (ikavizacije svega i svačega, o čemu najbolje svjedoči »viverica« iz Klupčeta), jedan od ključnih razloga zacijelo se može naći i u povijesnom kontekstu, jer je pojam mjesne zajednice nastao znatno kasnije od posljednjeg daha bunjevačkog govora u javnoj uporabi. Otuda se i pojam »misni« sa značenjem mjesta pojavio kao dijalektalni zaperak s ciljem da, zajedno sa svojim stablom, donese zdrav jezični plod. To što je malo genetski modificiran, a kvalitativno jako problematičan i tako nema veze. Nema, naime, nijednog dide ni majke u Varoškoj kući da odvoji kukolj od žita.

Z. R.