Intervju

Briga za dobru budućnost vlastite djece

Upis djece u prvi razred osnovnih škola za školsku 2023./24. godinu počeo je 1. travnja. Osim na srpskom, djeca imaju pravo obrazovati se i na svom materinskom jeziku, a jedan od tih jezika je i hrvatski. Udruga Naša djeca i Hrvatsko nacionalno vijeće vode kampanju za upis, a potporu je dao i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini. O upisu, važnosti obrazovanja na hrvatskom jeziku razgovarali smo s predsjednikom DSHV-a Tomislavom Žigmanovim.

Zašto je važno iskoristiti pravo koje ima hrvatska nacionalna manjina u Srbiji i djecu upisati u odjele na hrvatskom jeziku?

Najprije bih pohvalio izuzetno dobro osmišljenu i koncipiranu kampanju koju provode Udruga Naša djeca i Hrvatsko nacionalno vijeće. Ona je, naime, na visokoj profesionalnoj razini, a realiziraju je udruga i institucija kojima PR djelatnost to nije primarno poslanje! Stoga iskrene čestitke i duboki naklon za njihov kreativni tim! Budući da je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini politička stranka jednog naroda, normalno je za očekivati da ona svoju temeljnu misiju – zalaganje za dobro ovdašnjih Hrvata, stavlja u funkciju i kada je riječ o podršci svim inicijativama koje pridonose ostvarenju takve misije. Kada je, pak, riječ o odgovoru na Vaše pitanje, on je složen i unutar sebe višeslojan, a naveden je u motivacijskom pozivu DSHV-a roditeljima da donesu upravo takvu odluku: upisom djece u nastavu na hrvatskome oni svjedoče da im je stalo do našega imena i nacionalnog identiteta, takvom svojom odlukom očituju odgovornost kada je u pitanju naša budućnost i na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, upisom djece u nastavu na hrvatskome iskazuju svoju brigu za dobru budućnost vlastite djece. Jer, nastava na hrvatskome u Srbiji je kvalitetna nastava čiji učenici osvajaju prestižne nagrade na svim natjecanjima, kvalitetna nastava koju izvode stručni i pozivu posvećeni učitelji i nastavnici, kvalitetna nastava koju prate brojni dodatni izvannastavni sadržaji, kvalitetna nastava koja odrastanje vašeg djeteta čini lijepim i ugodnim, za što je potvrda upis više od 1.000 djece.

Obrazovanje na hrvatskom jeziku u Srbiji traje dulje od 20 godina. Sve te godine Vi ste bili aktivni sudionik u zajednici. Koliko je za ta dva desetljeća učinjeno u obrazovanju na hrvatskom i što je ono što bi se još moglo poboljšati?

Povijest obrazovanja na hrvatskome u Vojvodini daleko je dulja i vezana je uz Katoličku crkvu – Franjevački i Isusovački red. Središte visokog obrazovanja za sve Hrvate u Ugarskoj u XVIII. stoljeću bilo je franjevačko Generalno učilište u Budimu, na kojemu se studirala filozofija i teologija, a predavači su i autori prvih fakultetskih udžbenika na latinskom i hrvatskom (Emerik Pavić, Lovro Bračuljević, Ignjat Martinović…). U Franjevačkom samostanu u Subotici i u Petrovaradinu osnovane su pučke škole na hrvatskom. Isto je bilo i u Baču. Koncem XIX. stoljeća osnivaju se gotovo u svim mjestima u kojima žive Hrvati pučke škole. Između dva svjetska rata djevojke na hrvatskome obrazuju časne sestre Naše Gospe, a neposredno nakon Drugog svjetskog rata postoji obrazovanje na hrvatskome u Subotici i okolici do 1956. Ova se nastava obnavlja nakon demokratskih promjena u Srbiji – od školske 2002./03., traje do danas, odvija se, na temelju zakona, u državnom prosvjetnom sistemu u pet osnovnih i tri srednje škole. Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture se još izučava u 15 osnovnih škola u naseljima s hrvatskim življem. Što se tiče učinjenog, mislim da se može, nakon tih 20 godina u kojima je istina bilo uspona i padova, dati visoka pozitivna ocjena glede aktualnog stanja u brojnim segmentima odgojno-obrazovnog procesa: kvaliteta nastave na hrvatskom je na izuzetnoj razini, čega su dokazi brojni uspjesi učenika na natjecanjima, što osigurava kvalitetan nastavni kadar, koji posvećeno radi i na odgoju djece – i ova značajka je najvažnija. Također valja spomenuti da su, zahvaljujući prije svega naporima i aktivnošću Hrvatskog nacionalnog vijeća, u posljednjih nekoliko godina osigurani kvalitetni udžbenici na hrvatskom i drugi, pomoćni nastavni materijali. I na koncu, treba istaknuti i brojne izvannastavne aktivnosti, koje priređuju Naša djeca i HNV koji dodatno proširuju znanja, uz njih se osvajaju nove vještine, a vrijednosti zajedništva i međusobne solidarnosti se produbljuju. Najveći izazovi u obrazovanju na hrvatskom tiču se aktivnosti koje provode drugi i koje imaju za cilj da se ovo pravo, koje je, ponavljam, omogućila sama država, ne ostvari. To djelovanje je poznato – širenje lažnih i zbunjujućih informacija, unošenje konfuzije kod roditelja, zaprječavanja koje čine uposleni u pojedinim školama, odsustvo proaktivnog i pozitivnog odnosa predstavnika vlasti…

Roditelji kada trebaju odlučiti o upisu svoje djece često nalaze razloge zašto to ne učiniti. Koliko su ti razlozi samo izgovor, a što bi bili razlozi koji bi ih trebali potaknuti da djecu upišu u hrvatske odjele?

Razloge za izgovor u zajednicu unose strukture i pojedinci kojima nije stalo do prosperiteta Hrvata u Srbiji, već naprotiv oni rade na pospješivanju asimilacije i onemogućavanja narodnosnog napretka. Naime, valja znati kako je obrazovanje najvažniji resurs, kako za napredak naroda tako i za očuvanje i razvoj nacionalnog identiteta! Ukoliko se pristup ovome prostoru na neki način zapriječi i onemogući njegovo korištenje može se slobodno računati s ubrzanim ostvarivanjem tako projiciranog cilja. Oni za to koriste brojne aktivnosti i imaju razgranate cijele mreže zagovaratelja. Razlozi, pak, koji trebaju roditelje opredijeliti za odluku da upišu svoje dijete u nastavu na hrvatskome – to su, naime, razlozi koji su suprugu i mene naveli da naše dijete upišemo – pripadaju ključnim elementima obrazovanja: kvaliteti nastave, koja je u funkciji odgoja ličnosti uz očuvanje vlastitosti.

Cjelovite nastave na hrvatskom jeziku, osim u Subotici, ima još u Monoštoru. Što je problem u sredinama van Subotice i što bi trebalo učiniti da se roditelji odluče za upis u hrvatske odjele? Potencijala ima u više mjesta, ali...

Osim spomenutih aktivnosti izazivanja negativnih stavova kod pripadnika zajednice, glavninu problema valja još uvijek u takvim sredinama tražiti u prostorima straha i nesigurnosti! Ne treba, naime, zanemariti činjenicu da su Hrvati u Srbiji dugo vremena bili negativno označavani u prostorima javnosti, da je odsustvovalo afirmativnih politika i mjera integracije za Hrvate i da je to za posljedicu imalo, među ostalim, visoku razinu nezainteresiranosti među roditeljima. Hrvatske institucije i organizacije za taj izazov nisu našle pravi odgovor – vrlo vjerojatno ga i nisu mogle naći zbog činjenice da nisu imali dovoljnu količinu moći za tako što. U posljednje vrijeme – ulaskom predstavnika DSHV-a u strukture vlasti, bilježimo pomake i na tome planu, pa vjerujem da možemo očekivati iskorake glede toga. Ono što u svemu tome izuzetno čudi jeste i malena zainteresiranost znatnog broja hrvatskih svećenika za narodnosna pitanja – izostanak njihovog potičućeg djelovanja izvan prostora Crkve u užem smislu za dobro naroda čiji su pripadnici dodatno otežava nastojanja hrvatskih institucija i organizacija na planu emancipacije. Tim prije tako što čudi, jer iskustva njihove subraće mađarske nacionalnosti su posve drugačija.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, na čijem ste Vi čelu, objavilo je priopćenje u kome je ukazalo da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo obrazovanja na svom materinskom jeziku, i pozvalo roditelje da to pravo iskoriste. Takvih priopćenja službenih tijela Srbije nedostajalo je proteklih godina. Koliko ovo može biti jedna vrsta ohrabrenja roditeljima?

Iz reakcija manjinskih zajednica u Srbiji može se iščitati da je ovo priopćenje Ministarstva, s porukom ohrabrenja da se roditelji iz redova nacionalnih manjina opredijele da svoju djecu upišu u nastavu na materinjem jeziku, i više nego dobro prihvaćeno, što je dodatno potvrdilo ispravnost našeg takvog koraka. On je nastao kao odgovor na Vašu spomenutu konstataciju da je javnih poziva predstavnika s državne razine vlasti izostajalo. Zašto je tomu tako nije potrebno sada elaborirati, no nama se činilo važno primijeniti u praksi sljedeće načelo – politike multikulturalnosti zahtijevaju od tijela vlasti da stalno rade na afirmaciji i promociji manjinskih prava, čime se šalje jasna i nedvosmislena poruka da je to sastavni dio državnih politika! Ukoliko takvih praksi izostaje, može se steći dojam da je to nešto što zakoni ne propisuju, da tako što onda nije ni poželjno, da je to samo interes manjinskih institucija ili njihovih elita…, što se ovakvim činom javno i odlučno demantira.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević