Kultura
Zdrava zauzetost, pasionsko umjetničko stvaralaštvo i obnova kulturne baštine
Najprije valja reći kako je Bunjevački put križa nastao kao inicijativa laika – odvirujućeg svita ovdašnjih Hrvata, pred korizmu 2013. godine, kreativno se naslanjajući na tragove nekih aktivnosti oko programa Pasionska baština u Hrvatskoj, s kojim je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata ostvario kreativnu suradnju nekoliko godina ranije. I takva je ostala – neformalna, no vremenom je poprimila značajke pravoga pokreta!
U proteklih 10 godina profilirao se kroz afirmaciju nekoliko autentičnih ciljeva. Kao prvi, jest da se nanovo, a osobito u vrijeme korizme, među ovdašnjim Hrvatima i katolicima svestranije aktualizira i dublje kontekstualizira Muka Isusa Krista ne bi li se, približena na suvremeniji način, snažnije osvijestila njezina ne samo veličina nego i značaj patosa koji ona ima za vjernike. Kao drugo, važnim su se činili i napori da se tematika muke Gospodina opredmeti u djelima umjetnosti, kako bi se ovi relativno zatomljeni segmenti sakralne umjetnosti danas, osobito u hrvatskom kulturnom prostoru u Vojvodini, nekako oživjeli.
Kao treće, nastojala se graditi jedna zdrava zauzetost za ono što se smatra vlastito i vrijedno – tijekom susreta i rada okupljeni ne govore ni o kome ništa negativno nego se na vidjelo iznose sadržaji pozitivnih oznaka te čine zajednički napori ka samozatajnom djelovanju s konkretnim pozitivnim ishodom i to posve anonimno, bez isticanja pojedinaca.
I kao četvrto, djelatno se zauzimalo da se različitim istraživačkim i interpretativnim praksama ukaže na vrijednosti posve marginalizirane i relativno zanemarene, a gdjegdje čak i zapuštene, materijalne kulturne baštine vezane uz vjernike Katoličke crkve koja se odnosi na križeve krajputaše – važno kulturno naslijeđe čiji smo baštinici, te da se njihovom obnovom oni i sačuvaju od daljeg propadanja. Naime, ova je naša baština, kako je na to lijepo ukazala prof. povijesti umjetnosti Ljubica Vuković Dulić, stvorena kao posljedica ukorijenjene religioznosti lokalnog stanovništva na način postavljanja križeva na otvorenom prostoru. Najviše je bila rasprostranjena u vremenu s konca XIX. i početka XX. stoljeća i predstavljala je materijalna znamenja za vjerske obrede, molitve i kontemplaciju izvan sakralnih objekata (crkava i kapela).
Dobro medijsko komuniciranje i novi artefakti
Isprva se okupio jedan značajan broj ljudi koji su htjeli odvojiti dio svojega vremena za angažiranje u gore navedenim sastavnicama aktivnosti. Umjetnici – fotograf Augustin Juriga i crtač Ante Rudinski – svoja su umijeća usmjerili na stvaranje opusa na temu Muke: Augustin je napravio fantastično uspjeli serijal fotografija križeva krajputaša, koji su okupljeni u jedinstvenu cjelinu od 16 fotografija pod nazivom Bunjevački putovi križova, koja je postala i putujućom, a Ante je u tehnici tuša nacrtao, prvi među bunjevačkim Hrvatima, sve postaje Puta križa. Oni su artefakti postali sastavni dijelovi knjige Bunjevački Put križa. Zahvaljujući naporima pokojne č. s. Mirjam Pandžić oživljen je i stari način pjevanja tijekom moljenja Puta križa, a Vojislav Temunović ga je notno zabilježio.
U tiskovinama na hrvatskom u Vojvodini – prije svega tjedniku Hrvatska riječ i Zvoniku – objavljeno je više desetaka napisa o povijesti konkretnih križeva krajputaša te više od stotinu novinskih napisa o samim događajima iz ovog kulturnog projekta. I video novinar Josip Stantić, koji je također i više nego profesionalno pratio ove aktivnosti, može se u proteklih 10 godina pohvaliti velikim brojem priloga. Održano je i nekoliko desetaka predavanja, tribina, izložaba i književnih večeri o ovome fenomenu ne samo u Vojvodini (najviše u mjestima na teritoriju Grada Subotice u kojima žive pripadnici hrvatskog naroda), nego i u Hrvatskoj (Osijek, Đakovo, Našice, Požega, Slavonski Brod, Zagreb) te Mađarskoj (Baja).
Angažiranost za zdravu zauzetost
Afirmirana zdrava zauzetost za ono vlastito hoće da nešto sazna i o nepoznatome – križevi krajputaši, kao materijalni simboli Raspetoga, odličan su primjer toga: količina znanja o njima rijetko je prelazila granice obiteljskih naracija (mali je broj ljudi bio upoznat sa sadržajima četveroknjižja subotičkog liječnika dr. Dezsőa Csúszóa o križevima krajputašima u subotičkom ataru, a rezultati istraživanja pokojnog profesora matematike iz Mirgeša Ivana Petrekanića ostali su neobjavljeni), a nemali broj njih su vapili za obnovom. Na koncu, sav novac koji se zarađivao od prodaje novih umjetnina i drugim vrstama darova brojnih dobročinitelja, bio je namijenjen obnovi onih križeva koji su visokodevastirani ili su skroz srušeni. Glede posljednje rečenog, bili smo svjesni da napori koje smo poduzimali na afirmaciji ovoga dijela kulturnog naslijeđa ovdašnjih katolika nisu počeli s nama. Naprotiv, dobro su nam znana nastojanja, prije svega Lazara Ivana Krmpotića, ali i drugih svećenika i laika, na obnovi starih i podizanju novih križeva.
U okviru projekta, objavljene su i dvije knjige, čiji je autor sam vođa projekta – Tomislav Žigmanov. Prva je bila već spomenuta Bunjevački put križa : za osobnu pobožnost virujućeg svita (Subotica, 2013.), koja u formi molitvenika na govoru ovdašnjih Hrvata – bunjevačkoj ikavici, iznosi razumijevanje Isusove muke od strane ovdašnjeg čovjeka te nalazi sličnosti s vlastitom tragičnošću, čime se na neizravni način približava i, vjerojatno, bolje razumijeva i Kristova muka. Pridržavajući se stroge forme ove molitve, posve vjeran nosećim teološkim sastavnicama, autor je s unosom etnografskih, krajolikih i povijesnih sadržaja bunjevačkih Hrvata sačinio književno djelo jedinstvenoga sadržaja u nabožnoj književnosti među ovdašnjim Hrvatima. Potvrda vrijednosti djela jest i činjenica da je rukopis Bunjevački Put križa osvojio 2013. godine prvu nagradu na trienalnom natječaju za književno djelo na temu »Muke Kristove ili široko shvaćene općeljudske muke«, koju svake treće godine skupa dodjeljuju Društvo hrvatskih književnika i Udruga Pasionska baština u Zagrebu, a knjiga je dobila 2014. u Subotici nagradu Emerik Pavić za najbolju knjigu godine.
Druga je knjiga O, čuj puče, hai(=j)ku(=a) o viri s piska (Subotica, 2017.), čiji je autor također Tomislav Žigmanov. Haiku je drevni, izvorno japanski oblik pjevanja, uformljen u trostih 5-7-5 slogova, a autor ga usadržuje na vjersku tematiku, a trostihe slaže na bunjevačkoj ikavici. I ova knjiga ima »multimedijalni izraz«, koji povezuje više umjetnika – ove je kratke pjesme likovno oblikovao grafičkim intervencijama profesor na novosadskoj Akademiji umjetnosti Darko Vuković, a vlastoručno ih je, na tragu japanske kaligrafije, ispisala (tada) studentica Jovana Tomić, a za (s)likovni su predložak poslužile fotografije Augustina Jurige.
Na planu uključivanja umjetnika, imali smo zatim grafike s motivom križeva krajputaša, čime smo osvježili i, čini se, obogatili ponudu umjetnina na vjersku tematiku. Oni su djelo dvojice profesora na Akademiji umjetnosti u Novome Sadu – grafičkog dizajnera Darka Vukovića i grafičara Aleksandra Botića. Riječ je o sedam motiva, koji su izrađeni u linorezu u serijama od po 60 primjeraka. Napominjem kako je riječ o likovnoj tehnici često rabljenoj u povijesti sakralne umjetnosti u svijetu, a kod nas je posve raritetno zastupljena. I grafike su prodavane vjernicima, a od prikupljenog novca obnavljani su neki od križeva.
Obnovljeno blizu 30 križeva krajputaša
Vjerojatno najveće ostvarenje u okviru aktivnosti Bunjevačkog Puta križa predstavlja izrada i darivanje kompletnog Puta križa crkvi Presvetog Trojstva u Maloj Bosni. Autor idejnog koncepta je već spominjani Darko Vuković, a likovna izrada postaja djelo je akademske slikarice iz Petrovaradina Vladislave Dudvarski.
Najviše križeva obnovljeno u Tavankutu
Glede obnove, posebno treba istaknuti zauzimanje vlč. Franje Ivankovića – na teritoriju njegove župe Presvetog srca Isusova u Tavankutu obnovljeni su gotovo svi križevi krajputaši. Nastavnik matematike u mjesnoj OŠ Matija Gubec Zoran Đereg zajedno s učenicima mapirao je sve križeve krajputaše na području Tavankuta te je tako osigurana i međugeneracijska komunikacija u prijenosu sadržaja iz kulturne baštine. Iste je križeve, ukupno 21, umjetničkim fotografijama ovjenčala mlada fotografkinja Matea Milojević, čija je izložba bila priređena u Tavankutu. Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Matija Gubec pokrenulo je praksu ophoda, pješice ili biciklima, križeva krajputaša u vidu pobožnosti Puta križa na području Gornjeg i Donjeg Tavankuta, Mirgeša i Čikerije te su ga kao vjerski sadržaj stavili u svoju turističku ponudu.
Riječju, knjige, fotografije križeva krajputaša – važnih kulturno-vjerskih točaka prostora na sjeveru Bačke, grafike križeva, izvedbe Puta križa po crkvama, novi Put križa u Maloj Bosni, obnove križeva krajputaša i tribine konkretne su sadržajne aktivnosti novopokrenute pasionske prakse, a odaziv je puka bio više nego dobar, tako da se može reći da je vremenom postao neformalni pokret. Također valja istaknuti da se u proteklih deset godina nije naišlo ni na jednu veću neugodnost, a nitko do sada nije, koji je bio zamoljen, negativno odgovorio na poziv za suradnju ili pomoć.
Sumarno treba reći da se zajedničkim djelovanjem, suvremenijim marketinškim nastupom (logo BPK-a, osmišljene PR aktivnosti, organiziran pristup mreže aktivista) i prodajom spomenutih artefakata (od dobivenog novca se financirao dio obnove križeva) uspjelo animirati više stotina ljudi, koji su svojom podrškom, istina na različite načine – novčanim prilozima, dobrovoljnim radom te besplatnim korištenjem strojeva (obnove su nekih križeva bile prave male radne akcije!), omogućili da se u okviru ovoga projekta obnovi blizu 30 križeva krajputaša u Subotici i okolici (grad Subotica, Bajmak, Bikovo, Čantavirski put, Čikerija, Đurđin, Gabrić, Mala Bosna, Žednik, Palić, Verušić, Hrvatski Majur, Vantelek, Pavlovac, Klisa, Gornji Tavankut, Donji Tavankut, Mirgeš) i Aleksa Šantiću, a započela je obnova Kalvarije u Bajmaku, po idejnom projektu naše mlade suradnice Ivane Matoš, dipl. ing. pejzažne arhitekture – sve zidane postaje Puta križa su obnovljene.
Jedinstven u kulturnoj praksi Hrvata u Vojvodini
Valja istaknuti kako je bilo i više pojedinaca koji su vlastitim sredstvima i samoinicijativno obnovili križeve koji ili pripadaju njihovim obiteljima ili se pak nalaze na zemlji koja je postala njihovim posjedom, što je jedan od najvećih uspjeha u Bunjevačkom Putu križa – samostalna angažiranost na očuvanju vlastitog kulturnog dobra. Svaki obnovljeni križ pratila je i posveta od strane mjesnog župnika. Bili su to ujedno najpotresniji događaji iz razloga što je sudbina jednog broja oronulih križeva krajputaša gotovo jednaka tragičnim sudbinama i obitelji koje su ga dali podići. Naime, često im je zemlja oduzeta, salaši porušeni, a križeve su rušili ili ih je nagrizao zub vremena. Kada se podigao srušen križ i obnovio u obitelji Kovačević u Aleksa Šantiću, najstariji član je, uz plač, rekao gledajući u nebo – Dida moj, sad i ja možem mirno umrit!
I same teme – kulturne prakse u okviru mjesne pasionske baštine i dio materijalne kulturne baštine u vidu križeva krajputaša – dobile su visoku vidljivost u javnosti i postale predmeti povećanog interesa brojnih čimbenika tako da se može reći da su oni postali »živom materijalnom baštinom« oko koje se vodila, istina izvaninstitucionalna, briga glede uvećanja znanja o njoj i očuvanja iste.
Svjesni, kao što to konstatira Ljubica Vuković Dulić, da se pozitivni odnos spram kulturne baštine ne događa sam po sebi ili od sebe već on pretpostavlja djelatnu angažiranost pojedinaca ili institucija, i Bunjevački Put križa ovo je načelo potvrdio u desetogodišnjoj praksi. Potičući i razvijajući, s jedne strane, umjetničko stvaralaštvo na pasionsku tematiku uz osmišljenu i plansku vođenu diseminaciju umjetnina s ciljem njezine prodaje, a s druge strane oživljavajući memoriranje dijela marginalizirane materijalne baštine te aktivno radeći na restauriranju i obnovi križeva krajputaša, ovaj je projekt, čini se, jedinstven u kulturnoj praksi Hrvata u Vojvodini.
Na koncu, neformalno ustrojen i vođen izvan institucija, on je u vremenu pokazivao različitu dinamiku i ostvarivao različite rezultate u broju i vrsti, koji kao trajni, na koncu, nisu za zanemariti. Istina, posljednjih nekoliko godina, došlo je i do stanovitog zastoja, što je također pravilo svakog djelovanja iza kojeg ne stoje institucije. Tijekom ove korizme zabilježen je tek jedan takav događaj, i to u Tavankutu u okviru HKPD-a Matija Gubec. Voljeli bismo da se na tome ipak ne stane…
