Širom Vojvodine
Križni put na mjesnom groblju
Kalvarija, osobito u vrijeme korizme ima poseban značaj za sve vjernike, za okupljanja i pobožnost koja je sastavni dio duhovnog života. Iako mnogi posjećuju kalvarije, bilo one izdvojene ili na grobljima, malo je onih koji znaju nešto o povijesti iste. Malo se o njima zna i među mještanima, pa i župnicima koji uglavnom nemaju posebne knjige u kojima se vodi evidencija o samoj kalvariji, nego su one u župnim knjigama, ljetopisima...
Kalvarija u Žedniku nalazi se na mjesnom groblju i po riječima tamošnjeg župnika vlč. Franje Ivankovića jedina je takva u okruženju, jer je nema u susjednim mjestima, niti u Novom Žedniku, niti u Đurđinu. Nakon izgradnje crkve sv. Marka Evanđelista (1910. – 1912. godine) i ustanovljenja župe, odnosno obnovom i odvojenjem od župe sv. Terezije (1913. godine) na mjesnom je groblju obitelj Vukov podigla kalvariju, i to u razdoblju od 1913. do 1917. godine. Postaje križnoga puta su nepromijenjene od njihovog postavljanja. One su se s vremena na vrijeme obnavljale, odnosno krečile, farbale i održavale u skladu s tadašnjim mogućnostima. Prije dvadeset godina urađena je velika obnova na samom groblju koje je do tada bilo prilično zapušteno, te su tada i same postaje obnovljene.
»Tadašnji župnik vlč. Željko Šipek je organizirao uređenje samog groblja, pa i kalvarije, i tada su se mještani uključili i došli pomoći. Budući da sam tada bio župnik u Tavankutu, a da sam rođen u Žedniku, s nekolicinom ljudi sam došao i sam pomoći. Urađen je veliki posao, tada su i postaje dotjerane i sređene, te je na njih stavljen križ. Također, postaje križnoga puta, odnosno slike Isusove muke tada je obnovila, uradila i darovala slikarica Lozika Vojnić Liliom«, priča vlč. Ivanković.
Kako bi se sačuvale, slike su se prijašnjih godina vadile iz samih postaja i čuvale u župi, a donosile bi se na kalvariju samo tijekom korizme. Posljednjih godina nije bilo tako, te su dotrajali okviri i potrebno ih je ponovno obnoviti.
»Obnova postaja našeg križnog puta je bila u planu već za ovu godinu, no vremenski uvjeti nisu dozvolili da to uradimo prije početka korizme i ovaj posao nas čeka u nekom narednom periodu. Naime, još prije dvije godine, kada sam došao u ovu župu, posjetila me je obitelj Marge Sudarević, rođene Vukov, koja je iskazala želju da želi darovati novac za obnovu kalvarije. Zapravo, to je zavjet njihove obitelji koji žele ispuniti, a ona je rekla kako je to ostavljeno njoj u obvezu, te će tako sa svojim sinom Damirom Sudarevićem obnoviti postaje križnog puta«, priča župnik.
Tako je u planu da se u narednom periodu slike i okviri izvade iz svih 14 postaja, koje su raspoređene po sedam s lijeve i desne strane od ulaza u groblje i da se postave mesingane slike koje prikazuju Isusovu muku. Osim toga, po riječima župnika, u planu je i obnova samih postaja, i to onih čiji su temelji već dotrajali, konkretno tu su najugroženije 10. i 12. postaja.
Uz postaje križnog puta tu je i centralni križ koji su vjernici podigli 1914. godine, a koji je obnovljen 2014. godine.
Kalvarija u Žedniku na groblju je mjesto okupljanja stotinjak vjernika svake nedjelje tijekom korizme koji dođu na zajedničku pobožnost u poslijepodnevnim satima. Ova pobožnost je oživjela prije dvadeset godina, a je li se i koliko organizirano obavljala prijašnjih godina vlč. Ivanković nema podataka. Običaj koji je ustaljen jeste da se na petu korizmenu nedjelju (Gluhu) uz djecu iz Žednika pobožnosti križnoga puta pridruže i djeca iz Đurđina.
Groblje na kom se nalazi kalvarija je u vlasništvu crkve, a održava ga i sahranjuje Pogrebno poduzeće Komval iz Čantavira.
Ž. V.
Bajša
U ovome selu, koje je nekada bilo posjed plemićke obitelji Vojnić i po kojem su i nosili pridjevak od Bajše, pokraj kalvarije koju je 1817. izgradio Mihály Frém novu je kalvariju dao podići Mate Vojnić sa suprugom Antonijom, rođ. Volarić 1830. godine. On i još nekoliko članova obitelji pokopani su u kriptu pokraj Svetoga groba. Na kalvariji nije bilo postaja nego samo tri križa, skupina kipova i Sveti grob. Vojnićeva je kalvarija srušena 1930., osim križa s Kristom, te je na istom mjestu podignuta nova, na kojoj također nema postaja.
Čantavir
Premda 1800. godine kalački povjesničar István Katona spominje Čantavir kao mađarsku župu, mnogi kasniji šematizmi, kao oni iz 1870. ili 1915., spominju ovu župnu zajednicu kao mjesto gdje se propovijeda i hrvatski (lingua illyrica), a i u godini osnutka Subotičke biskupije (1968.) zabilježeno je da se ondje propovijeda i hrvatski. Prvu je kalvariju s postajama u obliku drvenih križeva i kapelicom u Čantaviru 1796. godine blagoslovio franjevac koji je tamo izlazio iz Subotice. Ta je kalvarija, zbog natrulosti drvenih križeva, 1837. propala pa je uz pomoć grada podignuta nova, koju su mještani obnovili 1884. Treću su kalvariju vjernici Čantavira podigli 1928., na seoskom groblju, a obnovili 1964. godine. Među graditeljima pojedinih postaja uz mađarska se nalaze i hrvatska prezimena poput Milanković, Skenderović i Pletikosić.
Čonoplja
U vrijeme župnikovanja Marijana Klasanovića, Kalačko-bačka nadbiskupija dopustila je 1850. Ivanu Kubiku da podigne kalvariju na uzvisini kraj mjesnoga groblja, a poslije je o njoj brigu vodila obitelj Palić. Za župnika Nándora Mayera prilozima vjernika podignuta je kapela posvećena sv. Antunu Padovanskom 1878. godine. Kalvarija u Čonoplji ima postaje i skulpture među najljepšima u Subotičkoj biskupiji.
Podaci korišteni iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca
