Intervju

Osigurati pravične reparacije žrtvama ratnih zločina

»Pravo na reparacije žrtvama je veoma važan aspekt provođenja pravde, a samim tim i neizostavan element uspostavljanja vladavine prava, kao i izgradnje solidarnosti i kulture ljudskih prava, za društva koja su prošla kroz razdoblje masovnih zločina. Imajući u vidu da je Srbija bila akter svih sukoba velikih razmjera tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, ista je odgovorna osigurati pravične reparacije žrtvama zločina u bivšoj Jugoslaviji«, navodi se u Izvještaju Fonda za humanitarno pravo »Materijalne reparacije u parničnim postupcima za naknadu štete – praksa sudova u Srbiji u periodu od 2017. do 2020. godine«.

Odvjetnik iz Beograda Mihailo Pavlović, koji zastupa žrtve ratnih zločina u parnicama za naknadu štete kaže za Hrvatsku riječ kako je »krug osoba koje imaju pravo na naknadu štete zakonom ograničen, a kako vrijeme čini svoje, tako i žrtve umiru. Sve ovo vodi izostanku utvrđivanja kaznene i građanske odgovornosti izvršitelja, odnosno tijela vlasti, što ostavlja žrtve bez odgovarajućih reparacija za zločine koje su preživjeli. Razumno bi bilo očekivati da, upravo iz ovih razloga, Tužiteljstvo za ratne zločine i kazneni sud ubrzaju rad na otkrivanju izvršitelja i njihovom kažnjavanju za zločine tijekom devedesetih godina. Na žalost, u ovom trenutku se događa suprotno, pa je i rad na otkrivanju i sankcioniranju izvršitelja kaznenih djela iz korpusa međunarodnog humanitarnog prava gotovo zaustavljen«.

Kao odvjetnik, zastupate žrtve ratnih zločina u parnicama za naknadu štete. Koje su specifičnosti ovih sudskih procesa?

Specifičnost ovih postupaka je najviše u tome što država priznaje odgovornost za zločine koje je izvršila bilo JNA, bilo pripadnici Teritorijalne obrane koja je djelovala u sastavu JNA, bilo s druge strane pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova. To je zapravo i najveća vrijednost ovih parnica, osim činjenice da žrtve, odnosno članovi njihovih obitelji, dobijaju još jedan vid reparacija – naknadu nematerijalne štete, osim prethodno ustanovljene kaznene odgovornosti pojedinaca koji su izvršili ratni zločin.

Što se događalo tijekom prethodnih godina u ovim procesima?

Kada su ove parnice pokrenute tijekom 2017. i 2018. godine, postupci su tekli dosta sporo. Postojala je neka vrsta inicijalnog otpora da se kroz parnice za naknadu štete prizna postojanje ratnog zločina i samim tim odgovornost za djela koja su izvršena tijekom devedesetih godina. Osim toga, financijski teret za proračun Srbije nije bila zanemarljiva stavka prilikom donošenja sudskih odluka, što je sudove dodatno obeshrabrivalo, najprije da presude ove postupke, a potom i da dosude adekvatne naknade štete. Nakon nekih tri do četiri godine su počele pristizati prve pravosnažne presude u ovim parnicama u korist žrtava, ali su naknade neprimjereno niske, ukoliko se ima u vidu sve ono što stoji iza tih naknada. S druge strane, Državno, odnosno Vojno pravobranilaštvo koje zastupa Ministarstvo unutarnjih poslova, odnosno Ministarstvo obrane, i dalje podnosi žalbe, smatrajući da su i ovako niske naknade štete (od 800.000 do 1.100.000 dinara) previsoko odmjerene. Sada ove parnice teku značajno brže, sudsku praksu smo ustalili, ali i dalje postoji problem adekvatnosti iznosa koji se dosuđuje žrtvama.

U kojoj mjeri su žrtve upoznate s mogućnostima za ostvarivanje naknade štete za zločine koje su pretrpjele?

Usprkos tome što je do sada doneseno nekih desetak pravosnažnih presuda, prije svega za zločin na Ovčari, žrtve i dalje nisu upoznate s pravima i mogućnostima koji im stoje na raspolaganju kako bi ostvarili pravo na naknadu štete. Veliku zahvalnost za komunikaciju sa žrtvama i članovima obitelji žrtava dugujemo pojedincima i udrugama koji okupljaju članove obitelji i obavještavaju ih o ishodima parnica u Srbiji. Nažalost, to i dalje nije dovoljno da svi oni koji bi imali pravo na naknadu štete budu dovoljno i adekvatno upoznati sa svojim pravima.

Koliko je ovakvih procesa do sada pokretano?

Od 2018. godine do danas je pokrenuto oko 20 parnica za zločine na Ovčari, u Sotinu i Bogdanovcima. Deset parnica je pravosnažno okončano, a nekih sedam-osam presuda je već i naplaćeno od Ministarstva obrane. Osim ovih parnica za Hrvatsku, vodi se i pet parnica za zločine na Kosovu koje još uvijek nisu okončane.

Koliko ih je uspješno završeno do sada?

U ovom trenutku su sve parnice koje su okončane pravosnažno, okončane u korist žrtava. To je dosta obećavajuća situacija, jer pruža nadu budućim tužiteljima da mogu očekivati pozitivan ishod i u svojim postupcima koje bi eventualno inicirali protiv Srbije.

Koliko traju ovakvi procesi, najčešće?

Pojedine parnice su okončane dosta brzo, čak i u razdoblju kraćem od tri godine u oba stupnja. S druge strane, neke koje su inicirane još 2017. godine su i dalje u tijeku pred drugostupanjskim sudom. Iako bi se parnice trebale okončati pravosnažno u roku od pet godina, nažalost, u pojedinim od njih vidimo da su duboko zakoračile u sedmu godinu. Dobra stvar je ta što je broj takvih parnica mali.

Tko je do sada pokretao procese (iz kojih ratova, država, iz kojih etničkih grupa, jesu li Hrvati pokretali postupke)?

Do sada su parnice pokretali građani Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Svi oni koji su imali osnov u pravosnažnim sudskim presudama donesenim pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu imaju dobru šansu da iniciraju parnice za naknadu štete. Pored njih, postoje i parnice koje nemaju uporište u pravosnažnim sudskim kaznenim presudama i ti postupci i dalje traju.

Koliko se u prosjeku čeka na isplatu naknade štete?

Što se tiče isplate naknada, Ministarstvo obrane je prilično revnosno u izvršavanju obveza. Nakon pravosnažnosti presuda, Ministarstvu je potrebno mjesec do dva da dobrovoljno izmiri obvezu iz presude. Procedure jesu nešto kompliciranije kada se isplate vrše van granica Srbije, npr. u Hrvatsku, ali to i dalje ne odugovlači drastično proces dobrovoljne isplate.

Koliko u prosjeku iznose ta obeštećenja, jesu li po Vašem mišljenju pravedna?

Smatram da su naknade koje se trenutno dosuđuju u parnicama za naknadu štete žrtvama ratnih zločina neprimjereno niske. Istina je da je sudska praksa u Srbiji ustaljena kada je npr. riječ o naknadama štete srodnicima zbog smrti bliskih osoba. Međutim, smatram da je ustaljena praksa od 800.000 do 1.000.000 dinara neprimjereno niska za žrtve ratnih zločina jer je ipak riječ o žrtvama najtežih kaznenih dijela koje kazneno zakonodavstvo poznaje. Podsjetio bih na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brdar protiv Hrvatske gdje je Hrvatska potpisala poravnanje s oštećenim koji je izgubio člana obitelji u kolovozu 1995. godine na iznos od oko 23.000 eura. Sudovi u Srbiji bi se trebali voditi istom praksom i da naknade odmjeravaju adekvatnije i primjerenije kaznenom djelu koje stoji iza odštetnog zahtjeva.

Iz kojih zakona ili međunarodnih dokumenata proizlazi obveza Srbije da obešteti žrtve rata I ratnih zločina iz devedesetih godina?

Srbija nema poseban zakon koji bi propisivao obvezu naknade štete za žrtve ratnih zločina, zbog čega se primjenjuju primarno odredbe Zakona o obligacijskim odnosima koji propisuje odgovornost države, odnosno tijela vlasti, ukoliko je neki pojedinac, koji je djelovao u okviru tog tijela, izvršio ratni zločin. Sudovi u Srbiji se u svojim presudama upravo pozivaju na odredbe ovog zakona kada usvajaju tužbene zahtjeve žrtava.

Tko sve ima pravo na obeštećenje?

Krug osoba koje imaju pravo na naknadu, osim preživjelih žrtava ratnih zločina, jesu i članovi njihovih obitelji. Članovi obitelji imaju pravo na naknadu u slučaju smrti bliske osobe i u taj krug spadaju roditelji ubijenog, supružnici i djeca. Braća i sestre stradalog imaju pravo na naknadu štete samo u slučaju da je postojala trajnija zajednica života između njih.

Na koga pada teret dokazivanja u postupku? Drugim riječima, tko treba dokazati da su izvršitelji zločina bili tijela Republike Srbije, policija ili vojska?

U situacijama kada postoji pravosnažna osuđujuća kaznena presuda za ratni zločin, teret dokazivanja je dosta lakši jer ne postoji potreba za dokazivanjem osnova odgovornosti tijela vlasti za naknadu štete. Ukoliko takve presude nema, tužitelji, odnosno žrtve, su dužne dokazati osnov odgovornosti tijela vlasti za štetu koju su pretrpjeli. Odsustvo pravosnažnih osuđujućih kaznenih presuda u ogromnoj mjeri otežava položaj žrtava i takvi postupci su uglavnom osuđeni na negativan ishod. Sudovi nameću nerazmjeran teret tužiteljma da dokazuju osnov odgovornosti, s tim što čak i da uspiju dokazati postojanje odgovornosti nekog tijela vlasti za zločin, teško prolaze test zastarjelosti potraživanja naknade štete. Zastarjelost potraživanja naknade štete ne predstavlja prepreku kada postoji pravosnažna osuđujuća kaznena presuda protiv izvršitelja, s obzirom na to da u tom slučaju šteta ne podliježe zastarjelosti. Međutim, ukoliko takve presude nema, onda se primjenjuju opći rokovi zastarjelosti od tri, odnosno pet godina od dana nastanka štete. Kako svi zločini datiraju iz devedesetih godina, odsustvo kaznene presude za ratni zločin onemogućava žrtve da ostvare pravo na naknadu štete jer je nastupila zastarjelost potraživanja.

Tko snosi troškove procesa, odvjetnika?

Tužitelji, odnosno žrtve, su ti koji snose troškove postupka u parnicama koje pokreću. Fond za humanitarno pravo tu igra značajnu ulogu jer žrtvama osigurava financijsku i logističku potporu za pokrivanje troškova sudskih taksi, ali i dolaska i odlaska na svjedočenja. Uloga Fonda je stoga više nego presudna u podršci žrtvama u ovim parnicama.

Krše li se ljudska prava žrtvama kada sudski proces predugo traje?

Da. U jednom broju predmeta su tužitelji bili prinuđeni pokrenuti postupak zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u kojem su uspijevali i ostvarivali naknadu zbog povrede ovog prava. Uloga ovog mehanizma je daleko važnija zbog toga što na taj način žrtve prinude sud da njihov predmet uzme hitnije u razmatranje i u kraćem postupku okončaju njihove parnice.

Što se mijenja u odnosu države i državnih tijela u posljednje vrijeme u pogledu nadoknade štete u ovim procesima?

Promjene su više simbolične nego što zaista i postoje. Veći broj presuda je omogućio da se sada parnice okončaju brže i da se tužbeni zahtjevi usvajaju. Nažalost, nema promjena u visini naknada jer one i dalje ostaju neprimjereno niske iz razloga koje sam ranije naveo. Isplate naknada po presudama sada teku nešto brže, jer je Ministarstvo usuglasilo mehanizme po kojima te obveze izvršava, ali to i dalje ne smanjuje broj žalbi, niti je dovelo do priznanja tužbenih zahtjeva tužitelja odmah nakon podnošenja tužbe. S druge strane, izostaje proaktivna uloga države od koje bi se već moglo očekivati da sama kontaktira članove obitelji žrtava ili žrtve same i da im ponudi adekvatnu naknadu, bez pokretanja sudskog postupka.

FHP ističe kako ratni zločini ne zastarijevaju, ali da je potrebno na vrijeme osigurati pravdu za žrtve jer je do sada veliki broj njih, svjedoka i počinitelja preminulo. Kakve to može imati posljedice?

Osim posljedica izostanka kaznene odgovornosti i osuđujućih presuda pred Odjeljenjem za ratne zločine zbog proteka vremena i smrti izvršitelja ratnih zločina, istovjetne posljedice postoje i po članove obitelji žrtava ili same žrtve. Krug osoba koje imaju pravo na naknadu štete je zakonom ograničen, a kako vrijeme čini svoje, tako i žrtve umiru. Sve ovo vodi izostanku utvrđivanja kaznene i građanske odgovornosti izvršitelja, odnosno tijela vlasti, što ostavlja žrtve bez odgovarajućih reparacija za zločine koje su preživjeli. Razumno bi bilo očekivati da, upravo iz ovih razloga, Tužiteljstvo za ratne zločine i kazneni sud ubrzaju rad na otkrivanju izvršitelja i njihovom kažnjavanju za zločine tijekom devedesetih godina. Na žalost, u ovom trenutku se događa suprotno, pa je i rad na otkrivanju i sankcioniranju izvršitelja kaznenih djela iz korpusa međunarodnog humanitarnog prava gotovo zaustavljen.

Od koga sve žrtve ratnih zločina imaju ili mogu zatražiti pomoć?

U Beogradu je to Fond za humanitarno pravo, van svake razumne sumnje. U Hrvatskoj postoje pojedinci s kojima imam jako dobru suradnju poput Igora Matijaševića i Ane Herman koji su za žrtve Ovčare i Sotina učinili mnogo toga, tako da veliku zahvalnost dugujemo upravo njima. Vjerujem da postoji još pojedinaca ili udruga koje igraju značajnu ulogu u komunikaciji sa žrtvama i koje prenose sve ove informacije drugim članovima obitelji koji se nalaze u istoj situaciji.

Intervju vodila: Jasminka Dulić