Kolumne

Lov na milice

Stiglo nam, eto, proljeće i s njim sve što već ide: duži dani, toplije vrijeme i – to niti očekuješ – šareni pločnici. Šetaš, recimo, jučer gradom, gledaš krošnje jesu li zazelenjele ili procvjetale, a već danas proljetni kolorit te čeka na betonu!

Daaaa, bilo je toga i ranije, u vrijeme kada su djevojčice običnom kredom ili onom »u koloru« nevješto na pločnik iscrtavale krivudave kvadratiće i u njima brojeve, igrajući se školice. Radili su to i dječaci, iscrtavajući (također kredom, također nevješto i krivudavo) linije nogometnog igrališta kako bi precizno mogli utvrditi kada je lopta otišla u aut ili pak korner. Ali, vremena kada su dječja igrališta bili i pločnici i slabo prometne ulice već odavno su postala prošlost, jer djeca se danas igraju drugačije. Možda i sami znate kako.

Pa ipak, sezona »proljeće '23.« pokazala je da razigrani duh još nije zamro, a kreacija presušila. Djeca, ili pak oni koji se kao djeca osjećaju i tako ponašaju, igraju se tako što na pločnicima šalju poruke. Ne one »Ana voli Milovana« ili pak »P + J«, to je tako bljak. Pa tko će još u javnosti ostaviti poruku da se zaljubio? I to još u proljeće! Sad su te poruke sofisticiranije. I organiziranije. Jer, diljem Srbije, pa tako i Subotice, prošloga vikenda na pločnicima su osvanule poruke »Milica lažljivica« i »Miloš Francuz«.

Što nam te poruke, onako na prvi pogled, kazuju? Kazuju nam to da su sve Milice preko noći postale lažljivice, bez obzira na to žive li one u Beogradu, Novom Sadu ili Subotici. Tek bi ispitivanja mogla pokazati uz koliko se Milica u vrtićima i školama već sada prilijepio i taj nadimak. Onako kako su jednom davno u jednoj drugoj zemlji prvo na izlozima osvanuli natpisi »Juden«, pa onda »Davidova zvijezda« na rukavu, pa onda kolone, stočni vagoni... Sve do »tuširanja« u kolektivnom smještaju. Tko zna, među milijunima takvih koji su bili žrtva nečije »poruke« možda se već tada našla i neka Milica. Miloši su, onako na prvi pogled, još i bolje prošli, jer biti Francuz na ovdašnjoj skali poželjnosti mnogo je bolje negoli biti »šiptar«, »ustaša«, »ciganin«, a ponekad čak i »Slovak«, »Mađar« ili »ješa«. Biti »Francuz«, u nekom drugom vremenu ili kontekstu, zvučalo bi skoro kao i biti »Englez« ili »Amer«. Baš onako šmekerski.

Iza tih, naizgled jednostavnih, sintagmi očito se krije sofisticirana poruka koja nakon drugog čitanja otkriva više značenjskih mogućnosti, ne skidajući sa sebe ni tada veo tajanstvenosti. U pokušaju semantičkog raščitavanja poruke logično se nameće pitanje »tko je Milica«? »Eh, ko je? Pa zna se, naivčino!«, odbrusit će ti ružičasti glas. »Isto je i s Milošem. Šta se praviš lud?«, poklopit će te informer. »Dobro, ali zašto? Zar se tom dvosmislenom porukom ne navlači stigma na sve milice i miloše?«, naivno ćeš se zapitati. »Pa ko još tako razmišlja kad se zna ko su Milica i Miloš! Ona Milica i Onaj Miloš, a ne sve milice i svi miloši. Uostalom, odavno je poznato da cilj opravdava sredstvo«, zarežat će happy na tebe.

Povlačeći se u sebe nakon neuspjelog dijaloga s većinom nećeš se ni zapitati tko stoji iza ove koordinirane akcije javnog sramoćenja svih milica i miloša u ime One Milice i Onoga Miloša, koja kao da je došla s društvenih mreža ili – ne daj, Bože – iz Centrale. Na pamet ti u tom trenutku neće pasti niti da postaviš pitanje gdje su tijekom tih ilegalnih radnji bili »organi reda«, zašto nisu reagirali, priveli počinitelje i podnijeli protiv njih prekršajne prijave i na taj način (o)čuvali javni red i mir. Umjesto toga, past će ti na um fantastična pomisao, pomisao koja se javlja samo u najluđim snovima. Recimo ona da su počinitelji koji javno sramote Sve milice i miloše pod a) mentalno hendikepirani maloljetnici, pod b) retardirane odrasle osobe ili c) uplašeni vjernici neke političke sekte.

Tek će se nakon toga pojaviti problem! Jer na logično pitanje kako je nakon tako infantilne akcije konkretne manjine počinitelja izostala reakcija konkretne većine onih koji s tim nemaju veze možebitno će se odgovor nametnuti sam od sebe: dosadašnja praksa milijun je puta dokazala da većina sa svojom šutnjom i nečinjenjem nije ništa bolja! Na suludo pitanje otvara li se ovakvom praksom mogućnost da i manjina koliko sutra na pločnike ispiše, recimo »Aco vadikav« ili »Aco pvačko«, odgovor je pozitivan samo u teoriji: ako je već postojao Lov na jelene, zašto ne bi mogao i na milice ili ace? Ali, prije toga razmisli o nekoć ižvrljanim izlozima u jednoj drugoj zemlji i poznaješ li nekog švrćana u susjedstvu kojega roditelji i drugovi zovu Aco. Ili, možda, i tebe zovu tako.

Z. R.