Širom Vojvodine
Mjesto muke i otkupljenja
Korizma je vrijeme u godini kada se najviše posjećuju kalvarije. Iako mnogi Kalvarijom smatraju samo ona izdvojena mjesta, kalvarije kakve mi poznajemo se nalaze i u blizini crkava, često na grobljima ili čak u pojedinim svetištima. Također, postaje križnoga puta, koje prikazuju Isusovu muku nalaze se i unutar crkava.
Kalvarija (latinski calva, prijevod s aramejskoga gulgulta: lubanja) mjesto je Isusova pogubljenja i zapravo je riječ o brdu izvan nekadašnjih zidina Jeruzalema blizu groblja na kojem su svojedobno izvršavana pogubljenja. Kako su prvi kršćani štovali to mjesto, car Hadrijan dao je tu podići Afroditin hram, koji je car Konstantin srušio te je podigao baziliku Groba Isusova 334., koja je poslije više puta rušena i obnavljana.
Kalvarija ili Golgota
Kada kažemo riječ »kalvarija« uglavnom mislimo na muku koju je Isus nakon osude Poncija Pilata proživio noseći križ do brda Golgota, gdje je raspet i umro na križu. Ovu riječ nerijetko upotrebljavamo i kada netko prolazi osobnu muku života, pa se često kaže da je to njegova kalvarija, dok se za velika stradanja pojedinca, pa čak i društva kaže da prolazi Golgotu.
Vladimir Anić u svome Velikome rječniku hrvatskoga jezika uz riječ kalvarija navodi i druga značenja: uređena uzvisina s tri križa za posjećivanje i hodočašće u vrijeme korizme; serija slika i skulptura u crkvi ili njezinom vanjskom prostoru koje prikazuju prizore Kristovih muka. Riječ golgota kod Anića nema isto značenje, nego je opisuje kao simbol velike patnje, muke i stradanja. Kao opće imenice golgota i kalvarija znače tešku muku, velike patnje i simbol su trpljenja i ispaštanja. Kao imenice, one su zapravo sličnog značenja, s time da se golgota smatra kao snažnija i punoznačnija riječ.
Također, kako se navodi u Leksikonu podunavskih Hrvata, ova velika pasionska duhovnost iz srednjega vijeka urodila je na Zapadu simboličnom gradnjom Isusova križnoga puta u prirodi, koje je prozvano kalvarija. Graditelji kalvarija nastojali su da iste budu izgrađene na brijegu na kojem se vrši pobožnost križnoga puta – pobožnost na spomen Isusove muke. Taj prostor je najčešće ograđen i, kako navodi Ante Sekulić u Rječniku bačkih Bunjevaca, u njemu su razmještene slike, kasnije postaje koje tumače Isusovu patnju i smrt na križu. Ovu pobožnost koja prati Isusovu muku od njegove osude do smrti i ukopa vjernici rado obavljaju u korizmeno vrijeme, a posebno u Velikom tjednu.
Križni su put počeli promicati križari, a od XIV. stoljeća posebno gorljivo franjevci, koji su jeruzalemskim križnim putom vodili hodočasnike. Kako su samo rijetki vjernici mogli hodočastiti u Jeruzalem, rodila se ideja da se i izvan Jeruzalema vjernicima omogući takva pobožnost.
Kroz povijest su izvornim postajama pridodane i postaje koje se ne spominju u evanđeljima, kao susret s Veronikom. Potkraj XVI. stoljeća križni put je imao 12 postaja, a od sredine XVIII. stoljeća 14 postaja. U najnovije vrijeme postoji i 15. postaja, kod koje se razmišlja o Isusovu uskrsnuću. U XVII. stoljeću u poljskim i u češkim krajevima gradile su se kalvarije s po 30 postaja.
Kalvarije u okruženju
Diljem Vojvodine u blizini crkava ili groblja mogu se sresti kalvarije, kako one zasebne tako i samo postaje križnog puta. Po nekim podacima, svi katolički gradovi i sela na području današnje Subotičke biskupije koji su stariji od jednoga stoljeća imali su svoju kalvariju. U početku su građene samostalno, izvan grada, najčešće pokraj groblja ili pak na samim grobljima, na prirodnom (Bač, Čonoplja, Lemeš) ili umjetnom brežuljku. Gdje nije bilo uzvisine, izgrađena je kapela, a iznad kapele postaja s križevima. Kalvarije koje su podizane u XIX. stoljeću, kako se navodi u Leksikonu podunavskih Hrvata, najčešće imaju tri križa (Isus u sredini i po jedan razbojnik sa svake strane) na vrhu brijega ili kod kapele, u podnožju križeva su kipovi sv. Ivana, Marije Magdalene i Blažene Djevice Marije, pri donjem dijelu uzvisine nalazi se Sveti grob, oko skupina se nalaze postaje sa slikama Križnoga puta, poredane u krug ili potkovicu, dok je na ulasku prizor Isusa u Getsemanskom vrtu s anđelom. Bački apostolski administrator Lajčo Budanović između dva svjetska rata obnovio je i izgradio više kalvarija, a planirao je podići i kalvarije na Čikeriji, Paliću i Kelebiji, u čemu ga je spriječilo izbijanje Drugoga svjetskoga rata. Poslije rata porušene su ili krajnje zapuštene mnoge kalvarije, a od kraja 1980-ih kalvarije se obnavljaju. Na topografskim kartama kalvarije se označuju s tri križa. Crkveni šematizmi ne bilježe postojanje kalvarija.
Uz navedene kalvarije značajno je spomenuti kalvarije u Bajmaku, Bajši, Beregu, Bođanima, Bunariću, Čantaviru, Monoštoru, Plavni, Somboru, Sonti, Subotici, Vajskoj i Žedniku.
O kalvarijama u okruženju najčešće brinu najbliže župe, odnosno župe kojoj pripada određena kalvarija. Neke od njih su obnovljene, neke dobro sačuvane i dostupne su ljudima, dok ima i onih koje su devastirane ili jednostavno zapuštene. Najčešće o njima nema puno podataka i dokumenata, mada i to ovisi od mjesta do mjesta. Zapravo, pojedini župnici ne vode posebne knjige za kalvariju nego se sva događanja ili obnove na kalvariji vode u župnim knjigama.
Kalvarije po Vojvodini su istraživali djelatnici Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Subotice na čelu s etnologinjom Valérijom Dévavári Beszédes i fotografom Željkom Vukelićem, a taj projekt su okrunili izložbom pod nazivom »Naše kalvarije«, koji je trajao od 2005. do 2009. godine. Tada je obrađeno ukupno 85 kalvarija, kojih najviše ima u Subotičkoj biskupiji – šezdeset, dvadeset kalvarija su vlasništvo župa. Po dobivenim podacima, kalvarije u Vojvodini podizane su od sredine 18. stoljeća, te je datumski najstarija ona u Kanjiži iz 1753. godine, a najstarija kalvarija koja se nalazi u originalnom izdanju je u Petrovaradinu podignuta 1772. godine. U narednim brojevima posjetit ćemo pojedine kalvarije, te vidjeti njihovo sadašnje stanje i upoznati čitatelje s njihovim povijesnim podacima.
Pripremila: Ž. V. / Foto: ravnoplov.rs
