Kultura
Dramski klasik bunjevačkih Hrvata
Danas, 15. ožujka, navršava se točno pola stoljeća od smrti poznatog subotičkog dramskog pisca, pripadnika hrvatske zajednice Matije Poljakovića (1909. – 1973.).
Rođen je 23. studenoga 1909. u Subotici. Otac mu je bio trgovački pomoćnik Lojzija, a mater Julijana Đelmiš Šetro. Osnovnu i srednju školu pohađao je u rodnom gradu, a studirao je u Zagrebu i Subotici, u kojoj je završio Pravni fakultet. Sudačku službu do Drugog svjetskog rata obnašao je u Subotici, Šidu i Derventi. Za vrijeme rata Poljaković je sudjelovao u organiziranju vlasti na teritorijima koje su oslobodili partizani. Iz rata se vratio s činom časnika i postao zamjenikom zapovjednika grada.
Kazališni uspon
Pedesete godine doba su njegovog uspona u spisateljskom i kazališnom životu. U kazalištu je debitirao komadom Č’a Bonina razgala 1950. godine. Od početka pedesetih do početka sedamdesetih bio je kućni pisac subotičkog kazališta, gdje mu je praizvedeno petnaest scenskih djela – četrnaest na hrvatskom i jedno na mađarskom jeziku.
Napisao je preko četrdeset dramskih djela. Među publikom najzapamćeniji je ostao po pučkim igrokazima i komedijama pisanim bunjevačkom ikavicom (Č’a Bonina razgala, Niko i ništa, Vašange, Buckanje sa smutipukom) gdje stilski i tematski spadaju i komadi s glavnim protagonistom, salašarom Boltom (Bolto u raju, Ode Bolto na ogled, Bolto na frontu, Jedna cura sto nevolja). Treba napomenuti kako je Č’a Bonina razgala izvedena preko stotinu puta, a u povodu stote izvedbe zabilježeno je da je predstavu vidjelo preko 55.000 gledatelja.
S druge strane, smatra se da je njegov tzv. urbani dio opusa znatno vredniji u umjetničkom smislu. Poljaković je, naime, kako navodi enciklopedija.hr, oštar društveni kritičar u dramama iz građanskog života (Kuća mira, Kao suncokreti, izvedena u mađarskoj inačici Napraforgók) i satiričnim komedijama pisanim hrvatskim standardom (Par žutih cipela, Ludograd, Kad bog đavlu kumuje).
Inače, tadašnja Hrvatska riječ redovito izvještava o njegovim kazališnim komadima. Dragoslav Počuča pisao je o premijeri Poljakovićeve drame Kuća mira, kojom je otvorena mala dvorana subotičkog kazališta 1953. godine. Novosadski je Dnevnik pisao da Mirko Huska »redovito svojim lošim režijama umnogome umanjuje i uprošćuje kvalitet dela M. Poljakovića«. János Rihter u svojem tekstu iz 1953. hrabrio je Poljakovića: »Ti Matija piši i radi dalje, jer Te Tvoje znanje i talenat na to predodređuju, a publika, pak, koja je u krajnjoj liniji najkompetentniji kritičar, Tebi daje za pravo. A sitničave zađavice, lične sukobe prepusti kritičarima«.
Društveni angažman
Kada je u pitanju njegovo društveno djelovanje, postoji podatak kako je u prosincu 1946. ušao u upravni odbor Hrvatskog kulturnog društva u Subotici. Premda je istaknuti kulturni djelatnik u društvu, poslije rata i početkom 1950-ih bio je u sukobu s vlašću zbog politike prema bačkim Hrvatima (zbog agrarne reforme i zabrane osnivanja hrvatskih odjela u školama u Subotici i okolici).
Iako su se kulturne prilike i prakse u međuvremenu, tijekom 1950-ih i 1960-ih, izmijenile na štetu bačkih Hrvata, Poljaković ipak nije izgubio značenje u kulturnom životu grada, gdje je već imao status dramskog klasika. Gradska Oktobarska nagrada 1962. govori u prilog tomu.
Na prijelazu iz 1960. u 1970. Poljaković se društveno aktivira kao nikada do tada. Razvio je scenarij za proslavu Dužijance 1968. koji je s izvjesnim modifikacijama opstao u primjeni do danas. U to doba padaju i njegove intenzivne veze s kulturnim krugovima u Hrvatskoj. Zajedno s drugim intelektualcima iz redova hrvatske zajednice učlanio se u Maticu hrvatsku i pokušao osnovati njezin ogranak u Subotici. Vlasti su ih međutim preduhitrile u tome, ali su im dozvolile osnivanje HKUD-a Bunjevačko kolo. Svoj možda najveći javni uspjeh Poljaković je zabilježio 1971. kada je Televizija Zagreb snimila seriju Boltine zgode i nezgode, koju je po njegovom scenariju režirao Petar Šarčević. Ipak, serija je emitirana samo djelomično, jer je autor proglašen »hrvatskim nacionalistom«.
Kada su se 1971. intenzivirali napadi protiv hrvatskih intelektualaca u Subotici, Poljaković se smjelo javio u zagrebačkom disidentskom tisku, gdje je kritizirao kulturnu politiku grada Subotice opterećenu ideologijom i lažnom političkom tolerancijom. Kada su početkom 1972. počele istrage protiv članova Bunjevačkog kola, koji su imali veze s Maticom hrvatskom (matičari), Poljaković se nalazio na vrhu liste. Međutim, nije pružio zadovoljstvo svojim »dželatima«. Ubrzo je umro, 15. ožujka 1973. godine.
Povratak u javnost
Na kazališnu pozornicu »vratio« se 1996. amaterskom izvedbom drame Jedna cura, sto nevolja u HKC-u Bunjevačko kolo. Neki njegovi tekstovi izvođeni su i kasnije u kulturnom prostoru ovdašnjih Hrvata (amaterske kazališne skupine i školarci). Godine 1997. dobio je ulicu u Subotici.
Hrvatska čitaonica Subotica je 2003. objavila CD s audio zapisom njegova igrokaza Vašange iz 1970. godine. Redatelj Rajko Ljubič 2003. snimio je kratki dokumentarni film Književnik Matija Poljaković. Godine 2007. Radio Subotica snimila je radio drame po djelu Č'a Bonina razgala za potrebe programa na hrvatskom jeziku.
U povodu 50. obljetnice od smrti ovog velikana, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata započeo je rad na digitalizaciji njegova djela.
Djela: Kao suncokreti, Zagreb, 1952.; Niko i ništa, Vašange i Č’a Bonina razgala, Subotica, 1953.; Zakuženi, Rukovet, Subotica, 1, 2, i 3-4, 1955.; Par žutih cipela, Subotica, 1961.; Komedije, Subotica, 1961.; Ta naša djeca, Subotica, 1962.; Četiri komedije, Subotica, 1963.; Ljudi u vrenju, Subotica, 1963.; Kad Bog đavlu kumuje i druge komedije, Subotica, 1964.; Par žutih cipela i druge komedije, Zagreb, 1973.; Izabrane drame, Subotica, 2008.; Izabrane drame II., Subotica, 2010.; Izabrane drame III., Subotica, 2011.
Usporedo s dramama pisao je i satiru s tematikom iz građanskog života. U rukopisu mu je ostalo više dramskih tekstova i roman pod naslovom Ispovijest jednog luđaka, napisan 50-ih godina (ulomci tiskani u časopisu Klasje naših ravni).
Vladimir Nimčević
