Prije nekoliko tjedana u Kaćmaru u Mađarskoj počelo je obilježavanje 150. obljetnice rođenja Antuna Gustava Matoša. Uz Hrvatsku manjinsku samoupravu u Kaćmaru, domaćin je bio i načelnik općine Endre Pál. Kaćmar je mjesto s oko 1.800 stanovnika, ali ima svog načelnika.
Pripremajući materijal za tekst za naredni broj Hrvatske riječi kontaktirali smo mjesto Erdut u Hrvatskoj. Odgovorio nam je načelnik općine. Jeste, Erdut ima tri puta više stanovnika od Kaćmara, ali u Hrvatskoj i manja mjesta od Erduta imaju svoje načelnike i općinska vijeća.
I u jednom i u drugom slučaju posve drugačije nego u Srbiji, gdje su mjesne zajednice i savjeti mjesnih zajednica (i gradskih i seoskih) već godinama obesmišljeni, razvlašćeni, bez vlastitih prihoda, bez mogućnosti odlučivanja što bi se trebalo obnoviti, graditi ili otvoriti u njihovim mjestima. A onda očekivano to za sobom povlači i nezainteresiranost mještana da bilo što pokušaju uraditi u mjestima gdje žive, odgajaju djecu, jer i tako na nekom drugom mjestu bolje znaju što se i kako treba raditi.
Da je drugačije, vjerojatno bi priča i fotografije iz Donjeg Podunavlja, pa i drugih mjesta bile drugačije. Vjerojatno bi domovi kulture bili uređeni i otvoreni, radile bi knjižnice, Plavnu i Bođane liječnik bi češće obilazio, vrtići bi radili duže, a neke bi možda bolji uvjeti potaknuli da gradski život mijenjaju za onaj mirniji, u selima.
Da je drugačije, a nije. Već dugo. Oni stariji sjetit će se da su mjesne zajednice nekada imale Skupštinu i svoju izvršnu vlast, da su brinule o uređenju sela, održavanju groblja, odlučivale o samodoprinosu, imale vlastita sredstva i vlastite prihode, a sami mještani često su financirali ili sufinancirali novu cestu ili nešto drugo što bi im poboljšalo uvjete života.
Ali nije. Mjesne zajednice danas su pod potpunom partijskom kontrolom. (Usprkos tome što partije ne mogu sudjelovati na izborima u mjesnim zajednicama.)
Građani se praktično više i ne pitaju. Uostalom, što oni znaju što im je potrebno. O tome ima tko razmišljati. I odlučivati.
Z. V.
