Nekoliko posljednjih brojeva Hrvatske riječi u kojima je tema bila što koje naselje nema, a trebalo bi imati za normalan život njegovih stanovnika, otvorilo je ne samo pitanje sadašnjeg načina funkcioniranja lokalne samouprave nego u perspektivi i jedno ranije započeto: treba li i može li Grad Subotica biti podijeljen na općine?
Žitelji prigradskih mjesnih zajednica najbolje znaju i osjećaju posljedice sadašnje i ranijih politika lokalne samouprave koje su, ma koliko naizgled različite bile, u jednoj stvari iste: radi se (ulaže) stihijski, pa pojedine investicije u njih više djeluju kao zgoditak na lutriji negoli kao plod dobro promišljenog plana. Plana razvoja prigradskih naselja – i to dugoročnog, od Skupštine grada usvojenog i na papiru donesenog – zapravo i nema, pa zato i imamo situaciju da su se sredstva svojedobno ili sad (svejedno) izdvajala za »gradnju« kazališta u Čantaviru (!), Doma kulture u Novom Žedniku ili pak za rekonstrukciju sportskih terena u Bačkom Dušanovu, a da se pri tomu sami stanovnici tih naselja nisu izjasnili treba li im to ili nešto drugo (asfaltirane ulice ili vodovod i kanalizacija, recimo). O tome kakve reakcije izazivaju takve odluke najbolji odgovor ćete dobiti od samih stanovnika drugih naselja koji se (s pravom) osjećaju uskraćeni. Uostalom, dovoljno je samo izaći iz Subotice i vidjeti svu šarolikost u razvijenosti njezinih prigradskih naselja: dok je Palić grad u malom, Tavankut se bori i za očuvanje postojeće infrastrukture.
Problemi s kojima se suočavaju stanovnici prigradskih mjesnih zajednica bili su i ranije u osnovi isti, pa je autor ovoga teksta (istina, u jednim drugim novinama) prije petnaestak godina pisao serijal tekstova upravo na ovu temu: treba li i može li Grad Subotica biti podijeljen na općine? I dok su se stariji stanovnici Bajmaka, Čantavira i Palića sa sjetom prisjećali dana kada su njihova mjesta bili općine (da, bili su nakon Drugog svjetskog rata) za to su se vrijeme tadašnji čelnici lokalne samouprave snebivali, dajući neodređene odgovore o tome kako sada za to »nije vrijeme« ili pak one malo određenije kako bi takvo što dodatno povećalo administraciju, a to je, naravno, pitanje novca kog, naravno, (nikada) nema. Za potrebe iste teme, a da se dokaže da takvo što itekako može funkcionirati, u serijalu su svoja svjedočenja iznijeli i predstavnici lokalnih vlasti u Jánoshalmi, Mélykútu i Bácsalmásu u susjednoj Mađarskoj. Veći dojam od njihovih riječi s kojim sredstvima u vlastitom proračunu raspolažu ostavio je sam izgled tih naselja: uređen i funkcionalan, a srednja škola u Jánoshalmi ili pak pravi gradski izgled Bácsalmása – koji su po broju stanovnika tek za tisuću-dvije veći od Bajmaka i Čantavira – bili su povod za pitanje zašto tako nešto ne može i kod nas?
Tko je god bio u Tompi, na Kelebiji, Ásotthalomu, a napose u Mórahalomu – koji je nakon »toplovodne investicije« u vidu modernog kompleksa bazena izrastao u ovdašnju verziju »Gradića Paytona« – vidio je da su ta mjesta opremljena svom komunalnom infrastrukturom potrebnom za XXI. stoljeće, kao i to da o izgledu i uređenju tih mjesta brinu sami mještani, zaposleni u lokalnom komunalnom poduzeću (Ásotthalom, mjesto veličine Tavankuta). A tko je god bio u Prelogu, u Međimurskoj županiji u Hrvatskoj, uvjerio se u to kako mjesto od oko 5.000 stanovnika može biti grad, ne samo na papiru nego i doslovce. Onako kako to izgleda i postoji u Austriji ili Njemačkoj, primjerice.
Iako je i sama Subotica bremenita istim problemima, napose njene rubne mjesne zajednice po kojima se za kišnih dana više gaca negoli pješači, zaista nije jasno zašto se stanovnicima prigradskih naselja ne pruži prilika da sami raspolažu većim dijelom svojih sredstava i na taj način im se omogući i da sami odlučuju o tome treba li im kazalište u mjestu ili je asfaltiranje blatnih ulica ipak prioritet. Zakon o lokalnoj samoupravi daje mogućnost formiranja općina na teritoriju Grada, a primjer za to kod nas su Beograd i Novi Sad. Uostalom, kako smo spomenuli, takva praksa postojala je i u Subotici kada su Bajmak, Čantavir, Palić (pa i Tavankut) zaista bili općine i kada je život u njima – primjeren standardima onoga doba – bio kud i kamo bliži samoj »varoši«. Zadruge, industrija, domovi kulture, ambulante, pošte, bazeni i sportski tereni brojnošću ljudi u njima najbolje su svjedočili u prilog spomenutom. U sadašnjoj situaciji, kada je iz gradskog proračuna za »funkcioniranje« mjesnih zajednica predviđeno sredstava tek toliko da se kupi ogrjev kako se ljudi u njima ne bi smrzavali i da se plati (ako dotekne) tajnica, stanovnici prigradskih mjesnih zajednica s pravom se, prilikom svake »investicije«, osjećaju podređeno i zakinuto. Jer, ako već dugoročnog plana za razvoj prigradskih mjesnih zajednica nema, zašto ne dopustiti ljudima da ga sami naprave i pokažu jesu li sposobni i ostvariti ga. Primjeri iz navedenih sredina u drugim državama svjedoče o tome da je to moguće.
Z. R.
