Tema

Obrazovanje – izazovi manje izraženi i lakše se rješavaju

Od svog osnutka 2002. godine Hrvatsko nacionalno vijeće je puno vremena, resursa i pažnje posvećivalo obrazovanju i problemima u obrazovanju. Možda i najviše od četiri područja o kojima skrbi zbog složenosti i značaja obrazovanja. Kroz dvadeset godina učenici, nastavnici i Vijeće su se suočavali s brojnim problemima, među kojima su bili nedostatak udžbenika, nesenzibiliranost i izostanak suradnje od strane pojedinih predstavnika vlasti i ravnatelja škola, mali obuvat djece u obrazovanju na materinjem jeziku, neinformiranost, nezainteresiranost i strahovi roditelja i drugo. Jesu li ti problemi s kojima se HNV nosio kroz dvadeset godina u odnosu na današnje vrijeme prestali pitali smo predsjednicu HNV-a Jasnu Vojnić, koja je prije dolaska u Vijeće radila kao psihologinja u osnovnoj školi, a i u samom Vijeću se u početku angžmana bavila primarno pitanjima obrazovanja.

Problemi se lakše rješavaju

Vojnić kaže kako su u odnosu na prijašnja vremena problemi »manje izraženi i lakše se rješavaju«, te objašnjava: »ali, ne iz razloga što je Srbija učinila sve što je potrebno nego zbog toga što su resursi Hrvatskog nacionalnog vijeća kroz godine iskustva i rada osnaženi. Možda se vremenom mijenjala vrsta i broj izazova, ali nas oni ni danas ne mimoilaze. U Srbiji još uvijek nisu sustavno riješena otvorena pitanja u obrazovanju, kao ni u jednom drugom području koje se tiče nacionalnih manjina. Postoje izdvojeni slučajevi rješavanja kao što je bilo pitanje nedostajućih udžbenika ili izmjena Odluke o broju i prostornom rasporedu javnih srednjih škola na teritoriju AP Vojvodine, ali upošljavanje osobe u Ministarstvu prosvjete, znanosti i tehnološkog razvoja Republike Srbije koja će biti angažirana na svim poslovima vezanim za obrazovnu reformu na hrvatskom jeziku jednako kao i na srpskom ili provođenje inspekcijskog nadzora jesu li svi ravnatelji škola proveli anketu za izborni predmet Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture ili provođenje pozitivne kampanje od strane države za upis djece u nastavu na manjinskim jezicima još uvijek ne postoji«.

Prema njenom mišljenju »klima otopljavanja hrvatsko-srpskih odnosa« još uvijek se nije prelila na obrazovanje i još uvijek bilježimo slučajeve nespremnosti upošljavanja jezično stručnog kadra, negiranja mogućnosti pohađanja nastave na hrvatskom jeziku ili animiranja pojedinaca radi stvaranja negativne klime oko upisa djece u nastavu i programe na hrvatskom jeziku.

»Ipak, budući da su godine iskustva iza nas, jasniji pregled obrazaca zaprječavanja, čvršći stav po pitanju držanja 'crvenih linija' i nada da će se uskoro sve to relaksirati, možemo reći da su izazovi manje izraženi i da ih lakše rješavamo«, kaže Vojnić.

Jedno od glavnih obilježja koje je pratilo uvođenje i razvitak obrazovanja na hrvatskom jeziku u Vojvodini je bilo oslanjanje na vlastite snage i ustrajan rad prije svega nacionalnomanjinskog vijeća, organizacija i pojedinaca usprkos brojnim nerazumijevanjima i pasivnosti nadležnih za područje odgoja i obrazovanja od ministarstava pa do odgojno-obrazovnih ustanova. Tako, kaže Vojnić, jedina aktivnost kojoj su inicijator bila državna tijela i problem je riješen na zadovoljavajući način je rješavanje pitanja nedostajućih udžbenika.

»Trojnim Memorandumom između Ministarstva obrazovanja, znanosti i tehnološkog razvoja Republike Srbije, Zavoda za udžbenike i Hrvatskog nacionalnog vijeća 2016. godine otpočelo se rješavati to pitanje i unatoč obrazovnoj reformi i obavezi ponovne izrade svih udžbenika ovo pitanje je gotovo u cjelini zatvoreno. Ostaju još autorski udžbenici za Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture, nekoliko nacionalnih dodataka i pojedini programi nastave i učenja. Premda s ljudskim resursima i vanjskim stručnjacima iz zajednice, ali možemo reći kako ova procedura suradnički funkcionira. Sve ostalo bilo je uspješno realizirano zahvaljujući inicijativi, naporima i zalaganju Hrvatskog nacionalnog vijeća – lektorat hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, otvaranje odjela u Medicinskoj srednjoj školi u Subotici, izmjena Odluke o broju i prostornom rasporedu javnih srednjih škola na teritoriju AP Vojvodine u kojoj je uvršten Hrvatski školski centar, otvaranje prvih jaslica na hrvatskom jeziku, stručno usavršavanje nastavnika, učitelja i odgojitelja, poticaji za studente, prijevoz učenika do najbliže škole na hrvatskom jeziku, kao i brojne izvannastavne aktivnosti kojih u ovom trenutku Bogu hvala ima toliko da su na veliko zadovoljstvo i djece i uposlenih u našem obrazovnom sustavu«, kaže Vojnić.

Neriješeni problemi

Ipak, ostalo je još neriješenih pitanja koja prate odgoj i obrazovanje na hrvatskom jeziku. Neka od njih, navodi Vojnić, su preuzimanje obveze financiranja prevođenja javnih isprava, inoviranja programa nastave i učenja, transparentno formiranje komisija za pregled udžbenika na način uključivanja stručnih ljudi, uvrštavanje Hrvatskog školskog centra u Mrežu predškolskih ustanova i vrtića kao i osnovnih škola na teritoriju Grada Subotice, upošljavanje jezično stručnog kadra i drugi.

»Ipak, glavni problem, kao što sam već naglasila, iz kojeg proističu svi manji kao i praktične poteškoće jest površan, neposvećen ili čak još uvijek zaprečavajući odnos prema obrazovanju općenito na manjinskim jezicima u Srbiji. Kada bi se Srbija htjela zaista posvetiti postavljanju obrazovanja na čvrste temelje europskih vrijednosti, vidjelo bi se to i u Akcijskom planu za nacionalne manjine i u ishodima provedbe preporuka Međuvladinog mješovitog odbora između Hrvatske i Srbije. Kada bi se počele slati afirmativne poruke s vrha vlasti o vrijednosti upisa djece u nastavu na manjinskim jezicima, niti ravnatelji škola ne bi održavali roditeljske sastanke na kojima se ostavi prostor za dvojbu ili strah. Kada bi prosvjetna inspekcija jednom prekontrolirala sve škole s temom jezičnog upošljavanja kadra, i ravnatelji bi napravili pomake u tom smjeru. Ipak, sve ovo nema dovoljnu vremensku distancu da komentiramo je li se nešto promijenilo otkako su Hrvati dio vlasti u Srbiji. Na to, nadamo se pozitivno, moći ćemo tek kasnije odgovoriti.«

Različite startne pozicije

U skladu s temom ovoga serijala postavili smo i pitanje o tome koje su sličnosti a koje razlike u obrazovanju nacionalnih manjina, odnosno Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji.

»Sličnosti su da i oni imaju brojna otvorena pitanja, ipak s razlikom da su startne pozicije nemjerljive. Hrvatska, na primjer, za potrebe stručnog usavršavanja kadra u nastavi na srpskom jeziku izdvojila je 26.000, a Srbija svega 88 eura. U Ministarstvu znanosti i obrazovanja postoje savjetnici zaduženi isključivo za nastavu na srpskom jeziku, a Hrvati u Srbiji udžbenike za svoju nastavu pišu s klupice ispred Ministarstva. Mnogo je primjera, no ipak ne uspoređujemo se zbog činjenice što nam je u interesu da Hrvatska ima zadovoljnu svoju nacionalnu manjinu, čemu i mi u Srbiji težimo«, odgovara Vojnić.

Na koncu, zanimalo nas je postoji li suradnja na planu odgoja i obrazovanja s predstavnicima Srba u Hrvatskoj. Vojnić kaže kako su pojedine škole u Srbiji uspostavile takve suradnje no HNV još u području obrazovanja nije.

»Sporazum, nedavno potpisan između Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Samostalne demokratske srpske stranke, predviđa realiziranje takvih aktivnosti, a na susretu koji smo imali prije dva tjedna, dogovorili smo se uskoro to operacionalizirati«, kaže Vojnić.

Podsjetimo, u Deklaraciji koju su potpisali predsjednici dviju političkih manjinskih stranaka Tomislav Žigmanov i prof. dr. sc. Milorad Pupovac među ostalim se navodi kako su »suglasni raditi na planu stvaranja uvjeta za bolji život i zaštitu prava, kako svoje tako i druge partnerske zajednice«, te se obvezuju »na unaprjeđenje dosadašnje suradnje u svim područjima društvenog, političkog, privrednog, kulturnog i sportskog života na korist naših zajednica i država u kojima živimo«.

Jasminka Dulić