Intervju

U politici se vodim kriterijem rezultata

Zastupnik u Europskom parlamentu Karlo Ressler (1989.) već je kao student postao aktivnim članom Hrvatske demokratske zajednice kada je počela njegova, može se reći, strelovita karijera. Sudjelovao je u dvije europske kampanje ove stranke 2013. i 2014. i u kampanjama za parlamentarne izbore. Od 2013. do 2016. je radio kao asistent tada zastupniku u Europskom parlamentu, sadašnjem premijeru Hrvatske Andreju Plenkoviću, a 2014. se zaposlio na Pravnom fakultetu u Zagrebu kao asistent. Nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2016. godine postao je savjetnik predsjednika Vlade za pravna i politička pitanja, a 2019. godine postaje nositelj liste HDZ-a za europske izbore kada je i izabran za eurozastupnika. Kao prioritete svog parlamentarnog rada ističe odgovornu migracijsku politiku, uravnoteženi razvoj za sve dijelove i sve generacije Europe i očuvanje kvalitete europskog načina života u vrijeme velikih tehnoloških i globalnih promjena. Bio je potpredsjednik Mladeži europske pučke stranke (YEPP) u dva mandata.

Ressler je pokazao interes i za pitanja i probleme Hrvata u Srbiji te je o njima govorio i u Europskom parlamentu, a u Subotici je boravio koncem prošle godine kada je prisustvovao obilježavanju dvadesete obljetnice Hrvatskog nacionalnog vijeća te konstituiranju novoizabranog Vijeća. Omogućio je kao posebnu vrstu potpore Hrvatima u Srbiji šestotjedno stažiranje predsjedniku Mladeži Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine Marinu Piukoviću u njegovom Uredu u Bruxellesu, a kako nam kaže ta vrsta potpore će se nastaviti i dalje te će se i drugi mladi Hrvati iz Srbije uključivati u ovaj studijski program.

Kao početak otopljavanja odnosa između Hrvatske i Srbije najavljivan je dolazak potpresjednika Vlade Srbije Ivice Dačića i ministra Tomislava Žigmanova na Božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu. Dva ministra i predstavnici srpske i hrvatske manjine susreli su se zatim i u Subotici. Mogu li, kako to žele Milorad Pupovac i Tomislav Žigmanov kao predstavnici srpske i hrvatske manjine biti zaista »most između dva naroda i dvije države« i put za uspostavljanje boljih odnosa?

Bilo bi logično da budu. To su pozitivne, ohrabrujuće geste koje mogu biti poticaj da se razvijaju normalni odnosi. Riječi su tu ipak često jeftine, a ono po čemu treba suditi napredak u odnosu dvije države su djela, a za to se treba još strpiti. Između dvije zemlje puno je još otvorenih pitanja, a većina ih proizlazi iz Domovinskog rata, agresije na Hrvatsku i nasljeđa 90-ih. U politici je posebno bitan kriterij rezultata – ono što je napravljeno za građane, ono što ostaje; u ovom slučaju što je napravljeno za manjinske zajednice i odnose kao jedini objektivni kriterij. U tom smislu, kada razina prava i atmosfere u kojoj žive Hrvati u Srbiji bude nalik onoj kako je to ostvareno za Srbe u Hrvatskoj, onda ćemo moći reći da je to u potpunosti uspjelo.

A gdje vidite te razlike u položaju dvije manjine, koje su najznačajnije?

To se vidi na vrlo širokom polju manjinskih prava i svih visokih standarda koje je Hrvatska morala ispuniti tijekom pristupnih pregovora za Europsku uniju. Jedan takav primjer je svakako i pitanje jezika, na što sam upozoravao i u Europskom parlamentu, kao i važnost zastupljenosti manjina u predstavničkom tijelu na nacionalnoj razini. Tu je i pitanje uključenosti hrvatske nacionalne manjine i u vlasti na lokalnoj razini, što je u dobrom dijelu Hrvatske danas praksa. Glavna, temeljna razlika je da hrvatski građani srpske nacionalnosti i njihovi predstavnici već godinama uživaju jedan partnerski odnos hrvatske države i nadamo se da će to tako biti uskoro i u Srbiji.

Kako je regulirano polje manjinskih prava, osobito sudjelovanja manjina u odlučivanju u Europskoj uniji; je li to jednoznačno ili pak svaka država ima pravo na neki svoj način to regulirati?

Jasno je da svaka od 27 država članica ima svoj specifičan sustav i regulira to pitanje na jedinstven način, ali poštivajući temeljne i osnovne standarde europske politike zaštite manjina. Svaka država koja želi postati članica mora dokazati da poštuje zajedničke europske vrijednosti, koje bez ikakve dileme obuhvaćaju najviše standarde manjinskih prava.

U Srbiji ne postoje garantirani mandati kao u Hrvatskoj i ministar Dačić je ponovio da je to vrlo teško ostvariti, da bi se morao mijenjati Ustav i zakoni i da će to ići teško. Je li to moguće tako prihvatiti ukoliko se želi postati članicom EU ili nije?

Bez obzira što ne postoji takvo izričito europsko pravilo, postoje visoki standardi koji zahtijevaju primjereni model participacije nacionalnih manjina u donešenju odluka, a osobito dosljednost i poštivanje onoga što se dogovori, primjerice člankom 9. međudržavnog sporazuma iż 2005. koji jamči zastupljenost Hrvata u predstavničkim tijelima Vojvodine i Srbije.

Zašto se poslije skoro trideset godina od završetka rata nikako ne mogu usuglasiti viđenja na događaje iz prošlosti, što se događalo u ratu?

Moj stav je tu vrlo jasan. Srbija nije uvijek pokazala spremnost da raskine s jednim malignim naslijeđem poražene i duboko pogrešne politike Miloševićevog režima. Postoje temeljna civilizacijska pitanja oko kojih bismo morali biti na istoj liniji. Uzmimo pitanje nestalih. Za tisuće hrvatskih obitelji to još uvijek predstavlja jedno teško poglavlje koje neće biti zatvoreno dok se ne riješi pitanje sudbina njihovih najbližih.

Nedavno ste boravili u Subotici i prisustvovali konstituirajućoj sjednici Hrvatskog nacionalnog vijeća i proslavi 20. obljetnice HNV-a? Kako vidite položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji?

Bilo mi je vrlo emotivno biti u Subotici u predbožićno vrijeme pri reizboru Jasne Vojnić za predsjednicu Hrvatskog nacionalnog vijeća. Hrvati Vojvodine zadužili su u mnogo čemu Hrvatsku, ponosno čuvajući hrvatsko ime, hrvatsku riječ, identitet i svoju vjeru u izrazito teškim okolnostima. Iz svega se vidi duboko europsko, srednjoeuropsko, civilizacijsko opredjeljenje hrvatske zajednice. Rekao sam i na svečanoj akademiji povodom proslave 20. obljetnice HNV-a, biti Hrvat u Srbiji je daleko teže nego što je biti Hrvat u Gradišću ili Hrvat u Moliseu. Hrvatska toga mora uvijek biti svjesna i zbog toga je potrebna posebna podrška Hrvatske.

Trenutačno izgleda da više pažnje posvećuje Hrvatska svojoj manjini, osobito u financijskom smislu, negoli to čini država čiji su građani i Hrvati, odnosno Srbija. Na koji način se može taj disbalans riješiti, imajući u vidu da Hrvatska vrlo izdašno financira nacionalne manjine koje žive u njoj?

Činjenica je da hrvatski građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj imaju razumijevanje, suradnju i financijsku podršku koja na žalost za Hrvate u Srbiji često izostaje.

Što se tu može učiniti?

Hrvatsko nacionalno vijeće to vrlo dobro razumije i ne treba sugestije sa strane. Prvo, bitno je posvetiti se razvijanju što dubljih veza hrvatske zajednice s Hrvatskom i osigurati da Hrvatska stoji iza svojih sunarodnjaka u Srbiji. Međutim, bitan je i drugi korak koji se sada pokušava ostvariti. Mora se zajednički sjesti za stol i pokušati biti uključen u donošenje odluka srbijanskih institucija važnih na hrvatsku zajednicu u Srbiji. Srbija sada treba smoći snage svojim djelovanjem osigurati zaštitu prava hrvatske nacionalne manjine.

Kako ocjenjujete imenovanje Tomislava Žigmanova za ministra u Vladi Srbije i postavljanje nekoliko hrvatskih predstavnika u AP Vojvodini i u Novom Sadu?

To je pozitivan iskorak, jer je nužno raditi s institucijama Srbije. Tomislav Žigmanov je od 1990-ih prvi politički predstavnik hrvatske zajednice s ključnom ulogom u izvršnoj vlasti Srbije. Kao Hrvati u Srbiji, upućeni ste i na vlasti u Beogradu i u Novom Sadu i dobro je da, osim što se kontinuirano razvijaju odnosi s Hrvatskom, gradite dobre odnose i sa Srbijom, državom u kojoj živite, radite i stvarate. Rekao sam vam da se osobno volim u politici voditi kriterijem rezultata: onim što je na kraju ostvareno i što je isporučeno za građane, jer je na kraju to pravi ključni kriterij po kojemu će se suditi.

Što Hrvatska dobija ulaskom u Schengen i u eurozonu? Gubi li nešto? Puno je kritika na poskupljenja, a kritičari smatraju i kako ovo nije bio pravi trenutak, zbog visoke inflacije, za uvođenje eura?

Isto bi govorili dežurni kritičari i da smo ušli prije tri ili za tri godine. Sve kratkoročne turbulencije će nestati kao što su nestale i u drugim državama u svjetlu dugoročnih koristi za hrvatska poduzeća, gospodarstvo, za izvoznike i za hrvatske građane. Ključno je da smo ušli u uži krug europske integracije, da smo se na još jedan dodatan način strateški opredijelili prema povezanijem i jedinstvenim europskim prostorom.Takav izbor Hrvatske je vrlo jasan i logičan i dugoročno inteligentan. Postali smo članica jednog elitnog civilizacijskog kluba sa samo 15 država koje su istodobno i članice EU i NATO-a i eurozone i Schengena. Istodobno, od te simboličke razine još je važnije da će konkretni rezultati i konkretne dobrobiti biti itekako priustni.

Kako biste odgovorili na kritike onih koji smatraju da Hrvatska gubljenjem svoje valute gubi dio svoje suverenosti i samostalnosti?

Odgovorio bih jednostavno: da je upravo suprotno. S našim članstvom i još dubljom integracijom u europsku jezgru osnažujemo našu samostalnost, našu neovisnost i suverenost. Ako pogledamo pitanje hrvatske kune, u vrijeme kada smo je uvodili nismo ju uvodili radi nekakvog dekora, nismo ju uvodili da ona bude ukras već je njezina svrha bila biti sredstvo ostvarivanja blagostanja za hrvatske obitelji. Ekonomska zajednica i struka je praktički jednoglasna oko prednosti koje euro pridonosi za naše gospodarstvo, a to se vidi i kad se razgovara s hrvatskim poduzetnicima, pogotovo izvoznicima.Valuta je instrument, a ne svrha sama po sebi. A što se tiče Schengena, to znači manje troškove prijevoza, manje administrativnih troškova, što na kraju puno znači za gospodarstvo, promet, ali i dodatnu sigurnost u ovo vrijeme nestabilnosti u Europi.

Još kao student postali ste član Hrvatske demokratske zajednice. Što Vas je motiviralo za to?

Kad sam se učlanio, HDZ mi se činila kao jedina snaga koja je bila i koja je i danas sposobna voditi Hrvatsku, pogotovo u ovo vrijeme velikih i turbulentnih promjena. U njemu se jasno ocrtavaju nacionalna misija, identitet, domoljublje i nacionalna sigurnost. Ukratko, smjer jednog inteligentnog osnaživanja Hrvatske. Kasniji ulazak u aktivnu politiku dogodio se postupnije, ali razlozi su isti. Na dobrom dijelu šire hrvatske političke scene ima poprilično puno politikanstva i kalkuliranja koje nam ne može pomoći i neće nam pomoći nego slabi Hrvatsku.

Postali ste šire vidljivi u javnosti kao nositelj liste HDZ-a za izbore za Europski parlament. Je li Vaša mladost i činjenica da ste ušli u Europski parlament kao vrlo mlad političar (bez duljeg iskustva u domaćem političkom životu) bila prednost ili se možda pokazalo kao otegotna okolnost u Vašem radu u EP?

Ta podjela mladost-starost u politici uvijek mi se čini nekako pogrešna. Jasno da iskustvo pomaže; pomaže i energija, ali prije svega su potrebna znanja, usredotočenost na posao i da se ostvare rezultati svojim biračima i svojoj državi. To su kriteriji kojima bi trebalo prosuditi svakoga od nas neovisno o dobi.

Kao prioritete Vašeg parlamentarnog rada navodite odgovornu migracijsku politiku, uravnoteženi razvoj, očuvanje kvalitete europskog načina života. Uspijeva li EU upravljati na pravi način migracijskim procesima? Klub Europske pučke stranke (EPP) je 1. veljače predstavio novi dokument o migracijama i azilu koji poziva na zajednički europski odgovor, kao i na odlučnije politike usmjerene prema osnaživanju nacionalnih sustava granične zaštite.

Za početak, Europa je značajno sazrela po pitanju migracijske politike od 2015. Nekad su prevladavali svojevrsni ucjenjivački tonovi, ali danas je i najnaivnijima jasno da situacija nije crno-bijela i da ovo nije problem koji će nestati preko noći. Upravo suprotno. I danas moramo postaviti odlučna pravila, jer ćemo na taj način utjecati na ono što će se događati u godinama pred nama. Sve ukazuje da će se migracijski pritisak na Europu, a napose na naše krajeve, nastaviti i ojačati u godinama i desetljećima pred nama. Ako pogledate širi kontekst situacije, nestabilnosti i demografske trendove u okruženju Europe, jednostavno se ne može ne vidjeti da ćemo morati imati zajednički odgovor koji će uvažiti interese različitih država i da će morati biti razvijen sustav koji je jasan, koji je lišen ideologije, koji shvaća da je sigurna granica preduvjet bilo kakvog uređenog društva i da će se jednostavno zato morati razlikovati životno ugrožene izbjeglice koje traže utočište od ekonomskih migranata. Jasno je da to nije lako, da imamo istovremeno i tu ljudskost i humanost u našem pristupu, razumijevajući pritom različite životne situacije i želju da si ljudi osiguraju bolju budućnost, no potrebno je biti odlučan prema zloupotrebama sustava, a pogotovo prema onima koji zarađuju na krijumčarenju ili trgovanju ljudima.

Kako vidite to što je mađarski premijer Viktor Orbán bio vrlo žestoko kritiziran za svoj pristup u obrani granica kroz podizanje ograda i rigorozne kontrole granice, dok danas i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ističe da drugu godinu zaredom rapidno raste broj ilegalnih migranata, a i Vi ste u Europskom parlamentu nedavno upozorili da tisuće nepoznatih ljudi svakoga tjedna nezakonito ulaze na teritorij Europske unije?

U odnosu na 2015. u cijeloj Europi je prevladala svijest da je učinkovita zaštita granice početna točka kako bi se spriječile stihijske, masovne i nezakonite imigracije. Hrvatska je još prije odlučila da neće podizati ogradu i bodljikave žice, niti prema Srbiji niti prema Bosni i Hercegovini. Dokazali smo s preko 6.500 graničnih policijaca da granicu možemo štititi učinkovito i bez fizičkih barijera. Pitanje migracija je vrlo slojevito i bilo bi pogrešno svoditi ga samo na jednu dimenziju ili pitanje. Mi govorimo o tome da ljudi pod okriljem noći, bez osobnih identifikacijskih dokumenata, izvan službenih graničnih prijelaza, očito na takav način koji je nezakonit, pokušavaju prijeći državnu i europsku granicu. To jednostavno nije dopustivo. Jasno je da moramo razvijati druge mehanizme koji će omogućiti zakonite migracije, koji će omogućiti da svaka država o tome slobodno odlučuje i na taj način provodi svoju politiku. Istodobno, na europskoj liniji zaštita granice mora biti početna točka. U suprotnom i onemogućujemo zaštitu onima kojima je ta pomoć najpotrebnija, znači osobama koje stvarno imaju pravo na međunarodnu zaštitu, koje stvarno imaju pravo na azil i koje bježe iz svojih zemalja ili zbog ratnih opasnosti ili zbog progona; kojima mi takvu pomoć ne možemo pružiti zbog široko raširenih zloupotreba sustava od onih koji takva prava nemaju. Države, a ne krijumčarske mafije trebaju odlučivati o tome tko može, a tko ne može ući na europski teritorij.

Intervju vodila: Jasminka Dulić