Kolumne

Mimo politke, ili ipak ne?

Za posljednih deset godina odnosi Srbije i Hrvatske poboljšani su sedam puta. Ne, nije greškom napisano već je zaista tako. Ali to sedam puta ne odnosi se na međusobne političke odnose već na one gospodarske.

Politički odnosi na relaciji Srbija – Hrvatska su toplo-hladno, a i teško se mogu egzaktno izmjeriti. Oni gospodarski godinama idu mimo i ispred politike, a i mjerljivi su. Pa ako se promatra iz kuta gospodarske suradnje, onda stoji tvrdnja o sedam puta većoj suradnji od one koja je bila prije deset godina. Prije deset godina roba koja je prolazila srbijansko-hrvatsku granicu (u oba smjera) vrijedila je 667 milijuna eura. Prošle godine više od dvije milijarde. Uz to, za devet mjeseci prošle godine hrvatske tvrtke uložile su u Srbiji skoro 40 milijuna eura.

Susjede je još više zbližila pandemija koronavirusa i natjerala ih da trguju s onima koji su im najbliži, a što je bliže nego prvi susjedi, pa makar bili s druge strane granice. Pa makar im račune mrsile političke (ne)prilike.

Naravno, bez politike, ili bolje reći politikanstva, ne može se ni u gospodarstvu. Tako smo ovih dana čuli kako su gledatelji filma Oluja, dok su film gledali uz svoj omiljeni smoki i čokoladnu bananicu zapravo punili hrvatski mirovinski fond. Oni u mraku kino dvorane garantirano o tome uopće nisu ni razmišljali. Ali ima onih koji jesu.

Ne razmišljaju o tome ni radnici koji pune vrećice smokija. Njima je na pameti koliko ih plaćaju za to i koliko će im to značiti jednog dana za njihovu mirovinu.

Oni koji su spojili film o Oluji, smoki i hrvatski mirovinski fond vjerojatno nisu razmišljali da vlasnici iz Hrvatske svoju imovinu u Srbiji nisu zakačili za kotače i odvukli s druge strane granice. Ostavili su je u Srbiji, uposlili radnike i uz to zaradu su uložili u proširenje i osuvremenjivanje proizvodnje.

Srećom pa se gospodarstvenici ne opterećuju dnevnopolitičkim igrokazima.

Z. V.