Intervju

Oglašivači i »slapp tužbe« su rak-rana novinarstva

Svatko tko odavde prati medije u Hrvatskoj složit će se s izjavama predsjednika Hrvatskog novinarskog društva (HND) Hrvoja Zovka da su oni opterećeni brojnim problemima, ali će se isto tako složiti i da su oni daleko profesionalniji u odnosu na one koje imamo u Srbiji, napose kada je riječ o javnim servisima i medijima s nacionalnim frekvencijama. To će, uostalom, potvrditi i činjenice koje je iznio u intervjuu koji je za Hrvatsku riječ dao nakon Festivala reportera i reportaže Fra Ma Fu koncem listopada u Daruvaru. Posljednjih godina sam je Zovko zorna slika onoga što se događa na planu borbe za slobodno novinarstvo, oslobođeno prije svega utjecaja moći: političara i tajkuna prije svih. Njegove izjave o cenzuri na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), gdje je do 2018. radio, ponavljale su se i na sudovima sve do 3. veljače 2022. kada je Županijski sud u Zadru donio pravosnažnu odluku kojom je Hrvoje Zovko, kao tuženi, dobio spor protiv HRT-a, kao tužitelja, čime je ujedno i potvrdio odluku Općinskoga građanskog suda u Zagrebu od 13. studenoga 2020. Iste godine kada je i dobio otkaz na HRT-u, 29. lipnja 2018. Zovko je izabran za predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, udruge koja je osnovana još davne 1910. godine. Prije toga radio je za Glas Slavonije, Novosti, a na HRT-u je 2004. i 2012. bio dopisnik iz Afganistana da bi u međuvremenu, od 2008. i 2010., živio i radio u Beogradu kao dopisnik HRT-a iz Srbije.

Za Hrvatsku riječ rado je pristao dati intervju u kom govori o problemima s kojima je novinarstvo u Hrvatskoj danas opterećeno, ali i o njihovoj komercijalizaciji, položaju i ulozi nacionalnomanjinskih medija u Hrvatskoj i Srbiji, te ulozi novinara u zategnutim odnosima dvije države koje generiraju upravo oni od kojih se očekuje normalizacija.

Dakle, kako danas izgleda medijska slika u Hrvatskoj?

Medijska slika u Hrvatskoj danas je slojevita. Mediji, unatoč svim problemima koji su ih zadesili – ekonomska kriza u posljednjih desetak godina, pa onda i korona koja je uzrokovala dodatno osiromašenje – ipak su žilavi. Da je to tako svjedoči i činjenica da je veliki broj ministara u prethodnoj i sadašnjoj Vladi gospodina Plenkovića morao napustiti svoje pozicije zbog tekstova koji su objavljivali mediji, a onda i pritiska javnosti. To pokazuje da su mediji i dalje dosta borbeni i svakoga dana objavljuju veliki broj raznoraznih priča o aferama ili jednostavno onih koji su u interesu javnosti. Hrvatsko novinarsko društvo već godinama upozorava na jedan drugi problem koji se događa na medijskoj sceni, a to je poplava »slapp tužbi«. Tužbe su danas postale novi oblik napada na novinare i medije. Posljednja anketa koju smo imali 2022. govori da u Hrvatskoj postoji najmanje 951 tužba, a odštetni zahtjevi iznose više od 10 milijuna eura. Novinare i medije tuže suci, tuže javne institucije, tuže političari... i na žalost Hrvatska je u europskim okvirima prepoznata kao najproblematičnija zemlja kada govorimo o medijskoj sceni. Medijska scena u Hrvatskoj je puno bolja nego u susjednim zemljama, ali to nam ne može biti velika utjeha s obzirom na velike probleme koje imamo. S druge strane, HND već godinama vodi kampanju o važnosti lokalnih medija, jer im je puno teže raditi u odnosu na nacionalne. Prvo, pitanje financiranja lokalnih medija nije riješeno; razni lokalni moćnici se ponašaju na način kao da su novci koje dijele njihovi a ne javni. Drugo, kada radite u lokalnoj zajednici mogućnost da će vas vidjeti netko tko vam prijeti verbalno ili fizički ili vas maltretira tužbama mnogo je veća, i na dnevnoj razini, negoli kada radite u Zagrebu ili nekom drugom većem gradu. Naše mišljenje je da bi trebalo, kada govorimo o tužbama, dekriminalizirati uvrede za povredu ugleda i časti, jer razni političari, gospodarstvenici ili suci zolupotrebljavaju »duševne boli« kako bi iscrpjeli novinare i medije. Primjerice, predsjednik Županijskog suda u Osijeku sudac Zvonko Vrban dobio je europsku nagradu – a to je nagrada koju nitko ne bi želio dobiti – za najvećeg »ovisnika« o tužbama protiv novinara i medija. Uglavnom, puno je problema, od onih na javnom servisu do drugih medija, ali, bez obzira na sve slabosti koje je doživjela novinarska profesija, kada pogledamo što su sve mediji objavili u posljednjih 30 godina, moram reći da bi ovo naše društvo bilo još tužnije i još gore da nije bilo novinara i medija.

Koliko HND ima članova i kako ih vi kao organizacija štitite od problema s kojima se svakodnevno suočavaju?

HND ima oko 2.000 članica i članova. Ujedno smo i članovi Europske i Svjetske novinarske federacije kao i regionalne platforme Safe journalist (Sigurnost novinara) koja se bavi zaštitom novinara. Prijavljujemo prijetnje, napade... i imamo jako dobru suradnju s policijom. Moram reći da policija u mnogim slučajevima dođe do počinitelja napada, ali ono što je problem je funkcioniranje pravosuđa. Dakle, imamo situaciju da protiv ljudi koji su uhićeni zbog napada na novinare sudski procesi godinama traju. Ono što im mi pružamo je besplatna pravna pomoć. Imamo tim vrhunskih odvjetnica i odvjetnika koji zastupaju naše članstvo, a danas je bez te pomoći vrlo teško. Nije, naime, teško zamisliti koliko je naporno i skupo sam tražiti odvjetnika i plaćati ga. Također, mi imamo kontakte prema domaćim i stranim institucijama i tu smo i za sve svoje članove, a i za one koji to nisu. Možda nabrojano nekome i dalje djeluje uzaludno i besmisleno, ali ja mogu reći iz perspektive predsjednika HND-a da ljudima to znači i da naše reakcije imaju uspjeha kada govorimo o zaštiti naših kolegica i kolega, napose od raznih siledžija koji misle da prijetnjama mogu zastrašiti novinare. To posebno do izražaja dolazi upravo u lokalnim sredinama. Osim toga, mi imamo i fond solidarnosti za naše kolegice i kolege koji se nalaze u teškoj situaciji. Primjerice, kada se dogodio potres u Sisačko-moslavačkoj županiji, HND je prikupljalo novčanu pomoć za naše kolegice i kolege, pregovaralo s institucijama poput Ministarstva kulture i medija i Agencije za elektroničke medije kako bi se pomoglo medijima u toj županiji. To je i inače županija koja je bila pogođena ratom, osiromašena i onda joj se još dogodi i potres koji je u svakom smislu unazadio to područje. Ono čime se također bavimo i za čega se zalažemo je poboljšanje radnih uvjeta, jer siguran i dobro plaćeni novinar je najbolja zaštita. Znamo i za suprotno: kada je novinar loše plaćen, on je i nesiguran, jer kada mu netko ugrozi egzistenciju, onda mu ugrožava i normalno obavljanje posla koji mora biti u javnom interesu. Jer, kao što ljudi imaju pravo na besplatno školstvo ili zdravstvo moraju imati i besplatnu mogućnost da dobiju točnu i pravodobnu informaciju. Stoga je i naš slogan »Novinarstvo kao javno dobro«, jer nema demokratski uređenog društva bez slobodnih medija.

Kako konkretno stoji stvar s novinarskim plaćama u Hrvatskoj, jesu li dobro ili loše plaćeni, odnosno »sigurni« ili »nesigurni«, napose ako se usporede sa svojim kolegama iz razvijenijih društava?

Ako govorimo o situaciji unazad 10-15 godina, moram reći da je manje novaca. Osim korone i potresa, našu profesiju teško je osiromašila, i nismo se nikada od toga do kraja oporavili, velika ekonomska kriza od 2008. do 2010. koja je bila iskorištena od mnogih poslodavaca da se pod izlikom štednje riješe mnogih sjajnih novinarki i novinara koji su kasnije svoj životni put nastavili u neprofitnim medijima. Ali, i ti neprofitni mediji su u posljednjih šest-sedam godina, nebrigom hrvatske Vlade, svedeni na puko preživljavanje. Mi smo kao HND predložili modele financiranja lokalnih medija, gdje smo postavili jasne kriterije kako se novci dobivaju; propisana su imena ljudi koji će biti u neovisnim povjerenstvima. Moram reći da su na tom predstavljanju, koje je održano ljetos, gradovi Zagreb, Split i još neke sredine izrazili spremnost da preuzmu te modele kako bi na transperentan i pošten način dodjeljivali sredstva lokalnim medijima. Iako nam to puno znači, znamo i da je to jedna dugotrajna borba. Mi ne očekujemo da će preko noći sve lokalne sredine prihvatiti ove modele, ali to je proces u kome tražimo pošten pristup i da se političari koji obnašaju javne funkcije ponašaju na način da su svjesni da je to javni novac, a ne njihov privatni, pa da onda daju onima koji su im simpatični i koji pišu pozitivno o njima. To je za nas neprihvatljivo, jer su lokalni mediji temelj novinarstva. U svakoj uređenoj zemlji ljudi se najprije informiraju putem lokalnih medija, pa onda idu na nacionalne. Jednostavno, novinarska profesija ne može opstati ako su lokalni mediji uništeni. Na žalost, kod nas su mediji osiromašeni i smanjeni. Nekada smo imali velike redakcije. Ali, i promijenio se način rada. Danas jedan novinar radi pet stvari i tu se onda, naravno, događaju i greške. Danas, dakle, novinar mora znati i snimati i montirati i što još ne da bi opstao na tržištu. Osim toga, vijesti se smjenjuju iz minute u minutu i danas do središnjeg Dnevnika na javnom servisu to isto saznate ranije na pedeset drugih medija.

Kako gledate na posvemašnju komercijalizaciju medija, ne samo kada je riječ o oglasnim prostorima nego i na upliv gospodarskog kapitala u njih: kao na »zlatne čavle« na novinarskom lijesu ili kao na nužno zlo na njihov opstanak?

Mislim da su oglašivači rak-rana novinarske profesije. Ili pak »pi-ar«. »Pi-ari« i novinarstvo ne mogu ići zajedno u istoj rečenici. Ja razumijem da se ljudi bave »pi-arom«, ali danas se »native« pokušava prodati kao novinarska forma. Krupni kapital je u mnogo čemu zapreka slobodnom i neovisnom novinarstvu, jer takvi ljudi koji preuzmu neki medij ponašaju se na način da mediji moraju odgovarati isključivo njima i njihovom interesu, a ne interesu javnosti koji uvijek mora biti na prvome mjestu. Znam da komercijalni mediji ne moraju imati iste zakonske obveze kao i javni servis, ali i oni moraju ispunjavati temeljni uvjet: točno i pravodobno informiranje. Stoga je i transparentnost vlasništva nešto na čemu HND također inzistira, jer želimo znati tko su stvarni vlasnici nekih medija a ne da ih kupuju raznorazni fondovi, pa se onda ponašaju kao da bi ih se najrađe riješili i uništavaju ih. To je nešto na što HND već godinama upozorava i tu bi država trebala napraviti puno veći iskorak.

Kakvim vidite ulogu, položaj i samo djelovanje nacionalnomanjinskih medija? Drugim riječima, kakvim ih vidite u društvu u kom živite i kako izgledaju s profesionalnog stajališta: ispunjavaju li svoj cilj ili se radi amaterski i stihijski bez želje za napredovanjem?

Ja sam pristaša toga da manjinski mediji, osim osnovne zadaće da informiraju o zajednici kojoj pripadaju, mogu i trebaju izvještavati i o svim drugim događajima. Nisam pristaša toga da se manjinski mediji bave samo folklorom, kulturom i sličnim stvarima nego upravo suprotno: ako ste građani jedne zemlje, imate pravo izvještavati o svemu. To, naravno, znači da niti Novosti u Hrvatskoj trebaju pisati samo o Srbima kao što niti Hrvatska riječ u Srbiji treba pisati samo o Hrvatima. U redu je to da se bave zajednicama kojima pripadaju, ali njihova funkcija mora biti i da se bave temama koje su od interesa za sve građane.

Novosti su tu odavno napravile potpuni iskorak.

Jesu, zaista su Novosti napravile značajan iskorak. Ali tu rade ljudi koji su nekada radili u Feral Tribuneu, a i ostali novinari u Novostima se bave svim dnevnim političkim temama kada govorimo o Hrvatskoj. Kao što je poznato, ne jednom su bili na udaru raznoraznih ekstremističkih organizacija koji bi srpsku zajednicu stavili u neki geto. To je za mene kao građanina neprihvatljivo. Ono što je također bitno i kod Novosti i kod svih manjinskih medija je to da oni moraju imati stabilan izvor financiranja, jer ne možete vi manjinskim medijima reći neka idu na tržište. Postoje neke stvari koje država mora poticati. Na koncu, i oni koji najviše zagovaraju tržište, kada dođe kriza, prvi se obraćaju državi. Uostalom, i najveći globalisti u vrijeme korone su odjednom postali suverenisti jer su se za pomoć obraćali državi. Mi unutar HND-a imamo zbor manjinskih medija koji izlaze u Hrvatskoj i za nas je to važan dio medijske scene.

Budući da ste dobar poznavatelj prilika u Srbiji, kakvom vidite medijsku scenu kod nas?

Ja sam, kao što je poznato, radio i živio u Srbiji, a i sada stalno pratim što se kod vas događa. Jednostavno, situacija je neusporediva između Hrvatske i Srbije kada je o medijima riječ. U Srbiji teško da se može reći da neovisni mediji uopće postoje. Zapravo, mogu se nabrojati na prste jedne ruke, a da ne govorim o televizijama s nacionalnom frekvencijom. Tu je gušenje sloboda vidljivo svakoga dana, baš kao što se i nedostatak kritike svakodnevno vidi. Ne moram to reći ja iz Hrvatske, jer vidim što kažu kolegice i kolege iz novinarskih udruženja u Srbiji. Oni te probleme svakodnevno ističu, a ima svega: prijetnji, pritisaka, onemogućavanja javnog djelovanja.. Naprosto, to nije dobro.

Kakva vam je suradnja s novinarskim udruženjima u Srbiji?

Mi imamo dobru suradnju, jer smo zajedno članovi i Europske i Svjetske novinarske federacije i kada se nađemo na skupštinama tih tijela, često nastupamo zajedno, jer manje-više svi imamo slične probleme. Konkretno, s novinarskim udruženjima iz Srbije mogu reći da smo skoro pa na dnevnoj razini u kontaktu, napose kada je riječ o napadima na novinare. Imamo mehanizam djelovanja unutar svih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije, plus Albanija. Osobno smatram da je novinarska solidarnost izuzetno bitna. Mi na ovom području se vrlo dobro razumijemo i znamo što se događa i u drugom dvorištu.

Kako bi se, po Vašem mišljenju, novinari trebali postaviti kada je riječ o gotovo pa ratnohuškačkoj retorici koja godinama opterećuje i unazađuje odnose Hrvatske i Srbije, a čiji su protagonisti najčešće upravo oni od kojih se očekuje izgradnja i poboljšanje istih tih odnosa?

Političari se i inače znaju ponašati kao piromani zaposleni na radnom mjestu vatrogasca. Novinari, međutim, nipošto ne bi smjeli biti huškači. Ali, dobro znamo da smo imali i takve huškačke tekstove koji su govorili da je Ukrajina napala Rusiju. Da, Informer. To je jednostavno neprihvatljivo, kao što je neprihvatljivo da se jedan narod etiketira kao ustaše. Novinari posao moraju raditi isključivo po svim pravilima struke i ne bi smjeli biti dionici ratnohuškačke propagande koje vidimo da, na žalost, i dalje postoje.

Razgovarao: Zlatko Romić