Običnom građaninu odavno je poznata činjenica da su lupetanje i »provale« dobrom dijelu političara i dužnosnika postala svakodnevna praksa, nešto što im polako prelazi u CV (curriculum vitae: životpis: biografija). Spomene li se, recimo, Aleksandar Vulin ili Dragan Marković Palma obični građanin će biti u dilemi: na koju se primarno misli – onu o »ženinoj tetki iz Kanade« ili na žal što nije mogao dovesti Beethovena i Chopina »da mu pevaju«? Nisu, naravno, dvojica dotičnih jedini u tom nizu dvorskih čuda. Ima ih i preko plota. Eto, recimo, hrvatski predsjednik Zoran Milanović i hrvatski premijer Andrej Plenković već duže vrijeme od konferencija za novinare prave sitkome na opće veselje tamošnje javnosti koja ih u pauzi od držanja za trbuh psuje što je uopće glasala za njih.

Takvom nizu dvorskih čuda polako ali sigurno pridružuje se i Bálint Pásztor. Teško je reći gdje je ovaj doktor pravnih nauka pokupio smisao za besmisao: u Skupštini Srbije kao šef zastupničkog kluba Saveza vojvođanskih Mađara, u Gradskoj kući kao predsjednik Skupštine grada ili pak u stranačkim prostorijama gdje obnaša dužnost potpredsjednika? Već je pomalo i prašina pala na njegovu i više negoli zanimljivu obranu svog kolege vijećnika Attile Mészárosa (koji je prije dvije godine putinovski buldožerom ušao na tuđi posjed i srušio privatni objekt pod izlikom da se tamo »kriju migranti«) da bi 11. siječnja na Televiziji Pannon pozvao migrante da u Europsku uniju »pokušaju ići kroz Hrvatsku, a ne kroz Mađarsku«, budući da je, kako je naveo, (i) Hrvatska ušla u schengenski prostor.

Slučajno ili ne, njegova posljednja izjava savršeno se nadovezuje na onu od već spomenutog Milanovića kada je ovaj u svojstvu premijera negdje 2015., poručio Srbiji »šaraj malo, brate«, misleći na to da bi migrante trebala slati (i) u druge zemlje, a u osnovi koristio rasistički vic (o mokrenju s balkona po crncima u Južnoafričkoj Republici) kako bi se tom izjavom u njegovu sadržinu i sam utopio. Istina je da Bálint Pásztor, za razliku od Milanovića, za migrante u govoru ne koristi pokaznu zamjenicu srednjega roda »to«, ali je istina i da mlađi Pásztor prema migrantima ima jednaku količinu simpatija kao i Milanović, jer mu je i od svetinje zvane privatna imovina draže otkrivanje i razbijanje migrantskih »gnijezda«.

Da nije poznato zašto, zacijelo bi bilo čudno što takve izjave i stajališta iznosi jedan doktor pravnih nauka, jer iza njih – osim vlastitog karaktera i populističkog dodvoravanja svom biračkom tijelu i politici matične domovine – ne stoji ništa drugo do li obično licemjerje. Krajnje je licemjerno, naime – poput smetlara iz Nadrealista u Istočnom i Zapadnom Sarajevu – problem pokušati prebaciti preko ograde u tuđe dvorište i pri tome se još predstavljati kao vodič koji će zalutalima savjetovati kojim im je putem najbolje ići. Da nije poznato zašto je to tako, zacijelo bi bilo čudno što jedan doktor pravnih nauka nije mogao pretpostaviti da će njegova izjava izazvati reakciju onih na koje se odnosi, jer je hrvatski veleposlanik u Srbiji Hidajet Biščević ubrzo reagirao. U izjavi za Radio Slobodna Europa Biščević je rekao kako Pásztorov poziv migrantima na preusmjeravanje prema Hrvatskoj nije prihvatljiv, jer je problem i složen i zajednički i da ga kao takvog treba i rješavati. Problem je, međutim, u tome što Biščević izgleda ne poznaje dovoljno Bálinta Pásztora, jer da ga poznaje onda bi mu bilo jasno da pojam »zajednički« kod njih dvojice nema isto značenje. Naime, kao što je ne samo pokazao da kolone migranata na hrvatskoj granici sa Srbijom ne bi bile zajednički problem nego je i dokazao da je rješavanje istog samo ako ovih više nema na granici s Mađarskom, i malo južnije, dokle dopire granica njegovih političkih interesa. Drugim riječima, za mlađeg Pásztora problem je »zajednički« samo onda kada mu se pojavi u vlastitom ataru, a to prestaje bivati čim je »tamo daleko«. U toj borbi – koja se ponegdje naziva i sebičnom – narodni zastupnik, predsjednik Skupštine grada i potpredsjednik SVM-a pokazuje i u kolikoj mjeri mu nedostaje empatije: dok jednima govori da nestanu, drugima šalje poruku da kopaju rupe u pijesku u koje će gurnuti glavu.

Sva je sreća što migranti – bar je to realno pretpostaviti – ne razumiju mađarski, pa će i Pásztorov poziv da malo šaraju do Hrvatske ostati tek puke riječi u (vj)etar. Sva je također sreća što migranti – i to je realno pretpostaviti – ne razumiju ni hrvatski, pa će im i ovaj tekst biti utjeha kao i Pásztorova briga za njihovo zdravlje.

Z. R.