Širom Vojvodine

Ratarstvo i voćarstvo obitelji Gregurić

Veliki postotak stanovništa u Novom Slankamenu bavi se poljoprivredom, što predstavlja veliku konkurenciju, te često motivira i ohrabruje ljude da usavšavaju svoj posao novom mehanizacijom i modernijom tehnologijom. Poljoprivreda i ratarstvo su oduvijek bili glavno zanimanje i svakodnevica i obitelji Gregurić, još je Stjepanov djed započeo s prvim sadnicama voća, koje je kasnije preuzeo njegov sin Ivan, a potom i unuk Stjepan.

Nastavljanje porodične tradicije

Život u Novom Slankamenu donosi mnoge izazove i neizvjesnosti, što se najviše osjećalo u doba kada je Stjepanov djed započinjao sa svojim prvim zasadima voća.

»Moj djed Stjepan je započeo sadnju voća prije četrdesetak godina. U početku je to bilo u skromnim okvirima, ali i pored toga, marljivim radom u koji su bili uključeni svi članovi porodice, pored dobrih cijena poljoprivrednih kultura, taj posao se od samog početka činio rentabilnim. Kako je vrijeme odmicalo, u posao se sve više uključivao i moj otac, sve do perioda ratnih zbivanja 90-ih godina, kada je nastala mala stagnacija u proširivanju površina kao i oko obnavljanja same mehanizacije, jer je bilo veoma neizvjesno gdje ćemo nastaviti život. U tom periodu je bilo najbitnije sačuvati hladnu glavu i isto tako donijeti ključne odluke: prodati li sve i otići ili se nadati da će sve loše proći i da ćemo nastaviti život ovdje s ljudima koje poznajemo i osjećati se i dalje svoj na svome. Kada se situacija smirila, a moja obitelj i ja ostali na prostoru i adresi gdje smo unazad oko 200 godina, bilo je jasno da sve loše treba ostaviti iza sebe i nastaviti dalje u onome što najbolje znamo, a to je poljoprivreda. Nastavilo se s kupovinom zemljišta, obnavljanjem mehanizacije, povećavanjem površina pod voćem, itd.«, priča Stjepan Gregurić.

Nastavljajući porodičnu tradiciju, Stjepan je zajedno sa svojim ocem i djedom odlazio na njive, gdje je u početku kroz igru, a kasnije savjesno i marljivo učio i pomagao, te razvijao zainteresiranost i ljubav prema ovom poslu. Poslije završetka srednje škole Stjepan se odlučuje da upiše psihologiju na fakultetu u Novom Sadu, međutim već na drugoj godini napušta fakultet i vraća se u Novi Slankamen kako bi se posvetio svojoj prvoj želji, a to je voćarstvo i ratarstvo. Tijekom tog perioda njegova obitelj je službeno osnovala poljoprivredno gospodarstvo i registrirala ga u Agenciji za poljoprivredne registre, što im kasnije omogućuje da konkuriraju za pomoć i općinske i državne subvencije. Kroz rad u ovom poljoprivrednom gospodarstvu uključena je cijela Stjepanova obitelj, koja se međusobno podržava i pomaže, što umnogome olakšava rad i život na selu.

»Pored mog svakodnevnog angažiranja, tu su i moji roditelji, koji su mi od samog početka bili vjetar u leđa. Podržavali su me, pomagali i nesebično svoje želje i potrebe stavljali u drugi plan. Odricali su se mnogobrojnih stvari da bi ulagali u ono što ja volim i čime se želim intenzivno baviti. Sada su tu da mi pomognu koliko mogu, a odnedavno u ovaj posao je uključena i moja supruga koja mi je podjednako velika podrška. Osim njih, imam petnaestak sezonskih radnika koji su uglavnom angažirani od proljeća do jeseni, pretežno u voćarstvu«, naglašava Stjepan.

Proširenje parcela unatoč poteškoćama

Trenutno, Stjepanovo gospodarstvo se prostire na približno 40 hektara, i pored voćarstva, gdje posjeduje zasade bresaka, nektarina, trešanja, jabuka, kajsija i šljiva, na određenom broju hektara sije i kukuruz, pšenicu i suncokret. Prema Stjepanovim riječima, voće se plasira kako na domaće tako i na strano tržište, dok je s ratarskim kulturama to malo drugačije, te se one predaju u lokalne silose gdje se skladište i kada se procijeni da su cijene dobre i isplative, ratarske kulture se prodaju. Što se tiče problema u poslovanju, Gregurić ističe da kao i u svakom poslu i on nailazi na poteškoće sa sezonskim radnicima, te s cijenama pesticida, nafte, mineralnih gnojiva itd. Nisu rijetki ni dani kada svi ukućani ustaju prije svitanja, odlaze po radnike, a zatim u voćnjake gdje često bude i do +40°C, posao na njivi je težak i zahtijeva fizičku spremnost i vrijedan rad. Također, zbog nedostatka protugradne mreže na voćnjacima, svaka je godina neizvjesna i nepredvidiva i nikada se ne zna koliki će biti ukupan prinos za tu godinu. Ulaganja u novu mehanizaciju i tehnologiju su ogromna, ali Stjepan naglašava da Općina Inđija već dugi niz godina iz svog proračuna izdvaja određena novčana sredstva za pomoć poljoprivrednicima, a uz to postoje mnogobrojni natječaji Ministarstva poljoprivrede u vidu bespovratnih sredstava za kupovinu modernije mehanizacije. Međutim, iz iskustva mnogih poljoprivrednika problem pomenutih subvencija je u tome što ponekad prođe i do dvije godine prije njihove konačne isplate.

»Ogromna prepreka u poslovanju je nesigurnost koju svi mi poljoprivrednici donekle osjećamo od strane države. Nema utemeljenih cijena ratarskih proizvoda, neredovna je isplata subvencija, sve su to stvari koje, kako mene tako i sve nas koče u bržem napredovanju. Pomoć u vidu nove mehanizacije, povoljnih kreditnih linija kod banaka, subvencioniranih cijena dizel goriva, subvencioniranih cijena mineralnih gnojiva… su krucijalne stvari potrebne da bismo svi mi koji se profesionalno bavimo poljoprivredom ostali konkurentni na našem, a tako i na stranom tržištu«, priča Stjepan.

Bez obzira na stalne neizvjesnosti i prepreke, Stjepanov polet i ljubav prema ovom zanimanju daju mu snagu da nastavi dalje i postavi nove planove i ciljeve. Njegove ambicije za budućnost obuhvaćaju proširenje parcela pod voćem i ratarskim kulturama, kupovinu nove mehanizacije, te pronalaženje novih tržišta i novih poslovnih partnera. Na putu k ispunjenju svojih ciljeva Stjepan, osim vrijednog rada, redovno posjećuje i poljoprivredne sajmove, gdje se svake godine upoznaje sa suvremenom tehnologijom u današnjoj poljoprivredi, ostajući tako u koraku s modernim izumima i patentima. Osim usavršavanja svog gospodarstva, neophodno je pobrinuti se za kvalitetu samog proizvoda kao i za korektan odnos prema kupcima jer je upravo to ono što izdvaja uspješne gospodarstvenike poput Stjepana i ostalih poljoprivrednika u Novom Slankamenu.

Slobodno vrijeme Stjepan često provodi sa svojom obitelji i prijateljima, a njeguje i veliko interesiranje za ribolov. Prema njegovim riječima, poljoprivreda je zahtjevan fizički posao, te on nerijetko u danima odmora odlazi na Dunav gdje kroz pecanje i plovidbu na čamcu sakuplja snagu i energiju za novi radni tjedan.

Na koncu Stjepan upućuje savjet svim mladima koji razmišljaju da uplove u svijet poljoprivrede i počnu se baviti ovim zanimanjem:

»Ključno u svakom poslu, pa tako i u ovom, je definitivno ljubav i posvećenost. Ako nešto radite iz ljubavi, ako se određenom poslu u potpunosti posvetite u smislu da ga obavljate i kada drugi to od vas ne očekuju ili vas ne primoravaju, to je onda to. Jako je bitno da mladi imaju nekoga tko će im prenijeti svoje iskustvo i dati savjet, to će zasigurno pomoći da se što lakše preskoče početne prepreke. Vjerujte u sebe, u svoj rad i rezultati će se zacijelo vrlo brzo vidjeti«.

Sara Žurovski