Širom Vojvodine

Ušuškana salašarska idila

Novu 2023. godinu dio mlađih mještana salaša Gradina dočekao je u školi. Ne, nije greška – baš u školi. Samo što ta škola nije više škola već dom kulture. Obnovljen uglavnom novcem Grada Sombora, ali svoj doprinos dali su i Gradinci, koji su se, uostalom, svojim nemirenjem što im je srušen nekadašnji dom kulture i izborili da se stara škola obnovi i postane mjesto za okupljanje Gradinaca svih generacija.

Tako su u povijest otišli i nekadašnji dom kulture građen 60-ih godina prošlog stoljeća, ali i škola građena u drugoj polovinu XIX. stoljeća. S tim što je škola imala više sreće: za razliku od doma nije srušena, samo je obnovljena dobila drugu namjenu.

Umjesto đaka, dom kulture

Salaši Gradina prvu školu dobili su 1876. godine u kući Đure Pekanovića. Prva učiteljica bila je Julijana Tompa, a nastava je bila na mađarskom jeziku, izuzev vjeronauka i čitanke koji su se držali na bunjevačkom govoru. Tri godine kasnije kupljeno je zemljište i iste te godine, 1879., Katolička crkva izgradila je školsku zgradu. Ta škola je radila više od jednog stoljeća. Na istom mjestu. Najviše đaka bilo je 1963. godine, kada su dvije učiteljice imale 77 učenika. Crkvi je škola oduzeta poslije Drugog svjetskog rata, a vraćena 2010. godine, ali je Crkva tu školsku zgradu kasnije zamijenila sa zgradom škole na Bezdanskom putu, pa je objekt opet dobila lokalna samouprava. Kao i dom kulture, i zgrada nekadašnje škole nekoliko desetljeća se nije koristila i propadala je iz godine u godinu.

A onda je 2020. godine lokalna vlast odlučila srušiti dom kulture. Jesu mještani Gradine bili svjesni da je nekadašnje mjesto svih događanja u salašima toliko propalo da je jedino rješenje bilo ili temeljita obnova ili rušenje, ali se tako brzoj odluci o rušenju nisu nadali, a još više ih je brinulo hoće li usmeno dano obećanje kako će umjesto, za današnje potrebe prevelikog doma kulture, biti obnovljena nekadašnja škola biti i ispunjeno. Ipak, škola je obnovljena i dvije i pol godine od rušenja predana je Gradincima koji su i sami pomogli u uređenju i opremanju novog doma kulture. I tako je 27 godina od izlaska posljednjih učenika počeo novi život škole u kojoj su se školovale generacije Gradinaca. Sve do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je škola zatvorena.

Divni dani

Posljednja generacija učenika u školi u Gradini bila je ona iz 1995./96. godine, njih desetak i učiteljica Tatjana Kolar. Bio je to istureni odjel Osnovne škole Avram Mrazović, koji je učiteljica Tanja preuzela već s iskustvom rada u salašarskoj školi, gdje su u istoj učionici djeca iz više razreda.

»Bila je to za mene nezaboravna školska godina. Stigla sam u rujnu u prilično oronulu školicu, ali je ona do kraja školske godine obnovljena i uz pomoć roditelja sređena. Sjećam se dva prozora naše učionice, neograđenog školskog dvorišta, izbetoniranog prilaza školi, voćki na ulazu. U školici je bio stan za našu teta Maru, koja je održavala školu i zimi ložila vatru. Imala sam tri razreda i vrtić. Uz nastavu, ložila sam peć, kuhali smo čaj, igrali se, pričali. Neke od mojih đaka viđam, s nekima sam u kontaktu preko društvenih mreža. Divni ljudi danas, divna djeca tada, roditelji suradljivi i topli. Moji Vukovići i braća Zlatko i Vladimir, Snežana Vuković, Dalibor Grtner, Vesna Trivunović, Goran Pekanović, Antun Pekanović, Katica i Kristina Marković…Ova djeca i ja nažalost posljednji smo zatvorili vrata škole u lipnju te iste školske godine. Od jeseni škola više nije radila, ja sam se vratila u Žarkovac, a djeca su školovanje nastavila u centralnoj školi u gradu«, kaže učiteljica Tanja.

Godinu provedenu u Gradini sažima u dvije riječi: divni dani.

»Ja sam njih učila čitati, pisati, računati, pjevati, crtati, a oni mene kako se trči kroz kukuruz, kako se loži pećkica, koja je prečica do Sombora; uz njih sam naučila užinati kruh s pekmezom od šljiva i domaćom kobasicom zajedno, naučila sam razlikovati vrste domaćih sireva… Brisala sam prvašićima suze, plela kikice, svirala im harmoniku, spremala priredbe za roditelje i mještane, s mamama prala prozore… sve s lakoćom u toplini ušuškanog naselja. Nije nam smetao ni poljski toalet, ni lavor umjesto lavaboa, ni to što su u učionici tri razreda, pa onda prvo prvašiće učim slova, treći razred geografsku kartu, pa onda prozovem trećaka, a prvašić kaže odgovor, sve im je bilo zanimljivo«, prisjeća se Tanja.

Školu i sada već srušeni dom kulture razdvajao je samo travnati teren, pa su u vrijeme obnove škole i dom kulture i teren postali učionice.

»Sjećam se: velika dvorana, stolovi u krug, tri razreda i vrtić, njih devetero i ja jedna. Mir, cvrkut ptica i laste u učionici. A onda molba za malo nogometa. Krave pasu na terenu, a nas desetero pravimo pauzu i igramo nogomet. Kravlje balege na terenu bile su nam prepreke na satovima tjelesnog. Sate smo držali i u hladovini voćnjaka, mahali prolaznicima, dobijali za užinu voće. Cijenili su Gradinci i školu i mene, djecu. Svi su se javljali, stali porazgovarati. Na priredbe je dolazila cijela Gradina. Mi smo odlazili u šetnje, na pecanja, to nam je bila ambijentalna nastava. Ja sam uz tu djecu i njihove roditelje naučila dosta o Bunjevcima, običajima. Za imendane, rođendane, Uskrs i Božić, ako sam pješice išla za Sombor, morala sam na čast, jer su djeca vrebala kad ću proći pored njihovih salaša«, priča Tanja o svojim gradinskim danima.

A njene djece danas, osim u Gradini, ima od Norveške do Crne Gore.

»Danas su to ljudi koji imaju svoje životne puteve i obitelji. Ali znam da sam dobro radila, jer sam s njima i danas u kontaktu. Kada dobiješ od njih poslije toliko godina HVALA, onda znaš da je izbor posla bio pravi, da je to tvoja životna misija. Moja Vesna je tu, moja Katica iz daleka je moja podrška, Gertnerov sin je učenik moje kolegice, Zlatko je svirao u HKUD-u Vladimir Nazor, gdje smo kćerka i ja nastupale. Tu su i ostali, dragi i dobri«, završava svoje sjećanje na gradinske đake učiteljica Tanja i na kraju dodaje: »napiši i da sam pješaćeči u Gradinu i kroz Gradinu osjetila da i stajsko đubrivo na jutarnjem suncu miriše«.

Z. V.