Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Do žetve ratar, a poslije trgovac

U Đurđinu, selu nadomak Subotice, živi i radi Luka Dulić. Iako potječe iz poljoprivredne obitelji, priznaje da ga to u mladosti nije zanimalo i da je prije negoli je kupio svoj prvi traktor promijenio nekoliko zanimanja. Sada se bavi poljoprivredom, a sa suprugom Natalijom osnovao je i firmu Agrocorn koja se bavi otkupom žitarica i prodajom repromaterijala. Za sebe kaže da je do žetve ratar, a poslije trgovac.

»Sve što sam radio u životu, sve sam jako volio – a radio sam svašta. Prvi posao mi je bio u Severu kao magacioner. Brzo sam shvatio da tamo neću moći napredovati pa sam dao otkaz. Bile su to devedesete godine i vrijeme embarga pa sam nosio gorivo preko Mađarske kao i većina poznanika. Bavio sam se i snimanjem i fotografiranjem svadbi. Sve smo to supruga i ja radili skupa. Imao sam i stolarsku radionicu, koja je izrasla iz hobija, s nekoliko zaposlenih – pravili smo prozore, stube, opremali butike...«, prisjeća se Dulić.

Iako je prvih nekoliko hektara zemlje kupio ranije, poljoprivredom se počeo baviti 2000-ih, kada je imao 38 godina.

»Kroz naše dvorište je oduvijek prolazilo puno ljudi i svi su pričali samo o traktorima i zemlji. Naravno, tu je bio i moj otac Marko koji mi je stalno govorio da se počnem baviti poljoprivredom i da kupujem zemlju. Utjecalo je na mene to okruženje i započeo sam. Žao mi je samo što ranije nisam poslušao oca i kupio više zemlje dok je bila jeftina. To mi je greška.«

Agrocorn

U prvim godinama poljoprivredne proizvodnje Duliću se nije svidjelo da netko drugi zarađuje na njegovoj robi i da je mora sam i transportirati te je počeo praviti svoje silose i sušaru. Sve je to dovelo do osnivanja firme 2008. godine koja i danas posluje, ali s proširenim djelatnostima rada.

»Nije mi imalo smisla u vršidbi vući svoju robu 25 km do Fidelinke, ondje čekati pola dana i na kraju biti nezadovoljan brzinom isplate i analizama. To me je natjeralo da pravim lager u svom dvorištu. Imali smo u početku problema s prodajom robe i sa svime, ali kad smo to prevladali počeli smo izvoziti. Tek je to bilo komplicirano za nas. Trebalo je osigurati sve potrebne dozvole za prodaju, izvoz, ali u tome smo vidjeli novu priliku za zaradu. Ako mogu trgovci koji imaju samo mobitel u džepu izvoziti našu robu, možemo i mi sami! Prvih nekoliko godina smo imali samo jedan artikal u poslovanju – kukuruz, zato se i firma zove Agrocorn. Sada istovremeno možemo primati dva artikla, otkup imamo u dvije točke, a smještajni kapacitet nam je 800 tona. Politika firme je da radimo brzo, tj. ništa ne skladištimo nego kako kupimo tako i prodamo, ne igramo se s cijenama tržišta. Otkupljujemo u kampanjama od malih i srednjih poljoprivrednika iz Đurđina i okolnih mjesta i prodajemo dalje, trenutačno bez izvoza. Problem je što je konkurencija sada velika i otkupnih mjesta ima svugdje«, kaže Luka i dodaje da se u poslu vodi mišlju koju su mu roditelji usadili: »Radim tako da me netko zove, a ne da se moram nuditi«.

Osim otkupa žitarica, Agrocorn obavlja prodaju repromaterijala i uslužno osigurava usjeve za DDOR.

Kombinacije iz prospekata

Luka za sebe kaže da voli tehniku i inovacije. Ponosan je na činjenicu da je gotovo sve što ima u dvorištu sam osmislio i napravio – od kuće, silosa, sušara, vage, šupa pa do priključnih strojeva.

»Ideje dobivam na poljoprivrednim sajmovima. Ondje uzmem prospekte koje kada imam vremena studiram i smišljam koju ideju bih mogao iskoristiti za nešto u dvorištu. Volim sam praviti strojeve, tako da kombiniram od svakoga po nešto. Baš sam nedavno napravio sijačicu kao kombinaciju tri tipa sijačica s prospekta. Priključni strojevi su neobjašnjivo skupi i tu tražim svoja rješenja. Imam puno bolju mehanizaciju nego što mi je potrebna za količinu zemlje koju obrađujem, ali uživam kada napravim nešto dobro.«

Luka kaže kako su strojevi za rad sada jako dobri, ali ih treba znati odabrati i rukovati njima i treba ih stalno obnavljati.

»Poljoprivreda je postala jako dinamična, stalno imamo neke nove momente. Prije svega zbog promjene klime je sve zahtjevnije. Genetski potencijal sjemena je jako porastao, ali on zahtijeva vrhunsku agrotehniku. Treba znati sačuvati vlagu u zemljištu, tu stvarno moraš biti umjetnik«, kaže Dulić kojemu je poseban izazov posljednjih godina predstavljalo navodnjavanje zemljišta.

»Među prvima sam počeo navodnjavati ratarske kulture u okolini. Bilo je tu puno ulaganja, od bušenja bunara, kupovine sustava pa do same realizacije. Puno smo uložili novca u sve to, ali nije rezultat baš takav kakav se predstavlja u medijima. Skupo je navodnjavati, ali spašava u sušnim godinama, naravno. Četvrtinu površine koju obrađujemo možemo navodnjavati.«

Puno ideja Dulić je pronašao na Youtubeu, te je stoga otvorio i svoj kanal »Luka Dulic« kako bi s drugima podijelio svoje.

Kaže, kako ide stariji, da sve više sam sebe podsjeća na svog kuma, dida strica Luku Dulića, Brataca. »Primijetio sam da moji poslovni potezi liče na kumove. Drago mi je jer sam njega uvijek poštovao. Bio je inovativan u svoje vrijeme, imao je hrabrosti ulaziti u nove stvari. Prvi je imao silos u selu, veliki staklenik za povrće, 50 bikova, 20 jutara rajčica...«, kaže Dulić.

Praviti i graditi

Dulić za poljoprivredu kaže da je pravi biznis i da se od nje stvaraju bogataši.

»U svakom selu ima po par poljoprivrednika koji su milijuneri (u eurima)! U Europi nema tako bogatih poljoprivrednika kao kod nas, počevši od Matijevića, Kostića pa redom. Pitam se kako to da se kod nas stvaraju bogataši preko zemlje. Mislim da bi trebalo uvesti ograničenje u kupovini zemljišta, jer je površina zemlje ograničena i prave se ogromne razlike u veličini gospodarstava. Ali to je dugoročna politika države, hoće li praviti po dva-tri ratara po selima ili što? Država uopće nema strategiju hoće li podržavati domaćinstvo od 100 hektara, 20 hektara i onda se mladi dugoročno ne mogu odlučiti što će, nestabilno je. Te za ovo ima subvencije, te ono... Nekada subvencije izađu kad se neka kultura zasije. Prošle godine su objavljeni poticaji za uljarice nakon što su ljudi već posijali suncokret. Smatram i da bi za poljoprivrednike olakšavajuće bilo kad bi PIO osiguranje zemljoradničko bio uvjet da se može registrirati gospodarstvo. Tako nam ne bi obarali cijenu penzioneri ili studenti koji ne žive od poljoprivrede.«

Iako Luki poljoprivreda nije bio prvi izbor, kaže da ju je u međuvremenu zavolio i da je jako zadovoljan svime što je postigao u životu jer radi uvijek ono što voli.

»Stvorili smo kapital i za sljedeće generacije. Imamo troje djece, petero unučadi i ako netko od njih bude htio, ima osiguran posao. Drago mi je i što je do sada u našem dvorištu puno ljudi zaradilo svoju plaću. U poljoprivredi sam se pronašao jer u njoj ima i fizike i kemije i trgovine i psihologije i ono što mi je najvažnije – radim s našim ljudima. Ne moram ići u nečiju tvornicu raditi već gradim u svom dvorištu. Budući da je mehanizacija jako učinkovita, nađe se dosta vremena da se ljudi bave onim što vole, a ja volim praviti i graditi. Volim kad nešto radim da stvaram, da ostane trag za mojim poslom«, zaključuje sugovornik.

H. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika