LJUBICA KOLARIĆ-DUMIĆ, UZ BAKU JE RASLO MOJE DJETINJSTVO
Možda bi književni teoretičari prozu Uz baku je raslo moje djetinjstvo svrstali u koju drugu književnu vrstu (autobiografske crtice, memoarska ili ispovjedna proza) a ne u kratku priču, ali to je ovdje nevažno. U prozi Ljubice Kolarić-Dumić toliko je autobiografije, poezije, lirike, refleksija, memoaristike, ispovijedi, dramatike i romantike da bi se u potrazi za najtočnijom nazivnom sintagmom pred imenicu proza mogao staviti bilo koji pridjev izveden od riječi nabrojenih u predikatu prvoga dijela ove rečenice (autobiografska, poetska, refleksivna, ispovjedna itd.). A priča ovo jest ako pođemo od onoga osnovnoga pučkoga značenja po kojem pričajući kazujemo o nečem što je nekoć bilo. A bila jedna «najdobrija i najtužnija baka» plavih očiju iz kojih se nebo i sva istina svijeta kao neizbrisiv trag prelili na jedno djetinjstvo, trag koji ne traje samo kao lijepa i draga uspomena, nego i kao živi biljeg, reseći i snažeći život unuke očarane bakinom osobnošću. (Stjepko Težak)
