Bloc Party je četveročlana londonska skupina koju čine Kele Okereke – glas i gitara, Russell Lissack – gitara, Gordon Moakes – bas i prateći glas, te Matt Tong – bubnjevi. Što sviraju Bloc Party? Novi »new wave« (njegova njujorška inkarnacija – npr. The Strokes) utemeljen na bazičnom novotalasnom obrascu skupina Gang Of Four i pomalo Joy Division, vokalna esencija skupine The Cure, pop struktura kao ravnoteža u svekolikom kombiniranju te ovovremenski post rock prizvuci, elementi su koji uspješno poentiraju kao debitantsko ostvarenje kontradikcijom gradirane naslovne sintagme »Silent Alarm«.
    Prvi singl koji ih je najavio, »Banquet«, nije obećavao ni upola onoliko koliko smo »dobili« – na razini ritma »Take Me Out« Franza Ferdinanda i Blurovskih brit napjeva (kada se isti dotiču punka), bio je to samo bljesak, daleko od pravog svjetla za koje su ovi momci, sada je već evidentno, sposobni. Prva albumska pjesma »Like Eating Glass« u startu razotkriva potencijale u energetskom valu ritmičkog ataka i vapaja nečega što će se, sve više, kroz cijeli uradak uspostavljati. Tako, kompleksna i furiozna ritam sekcija (koja je pouzdan temelj svim ostalim idejama ove skupine), istrzani rifovi, utjecaji Radioheadovog načina dekoriranja s efektiranim gitarskim teksturama, karizma frontmena, glazbena zrelost u odnosu na njihov kalendarski uzrast, jasno kreiraju estetsku cjelinu koju, dinamički raznovrsnu, vode ustaljenom kvalitetom, bez obzira na stilsku konstelaciju, kojoj bi se u svojoj »igri«, priklonili. Nakon uvertire ubrzavanja (»Helicopter«, »Positive Tension«) Bloc Party nude sofisticiranu energiju izgrađenu unutar jednostavnih formi, vješto odmjerenu odgovarajućim pauzama i ekstazama (pjesme »Blue Lights«, »This Modern Love« i »Pioneers«). Intrigantni stihovi, »tihi alarm« dovode čak i do ekološkog pitanja u pjesmi »Price Of Gas«. Zvučna slika atmosferičkih gitara postavlja aktualni singl »So Here We Are« kao njihovu najemotivniju predstavu, koju potom prenosi u sljedeći nivo, usijanjem precizno-minimalističke linearnosti pjesme »Luno«. Kraj albuma donosi eterični smiraj numere »Compliments« gdje dečki daju »malo oduška« gitarama koje zamjenjuju moduliranim synth podlogama.
    Odličan album. Pokraj ovakvih skupina rokenrol još uvijek ne gubi smisao. »Silent Alarm« se već u prvom kvartalu nameće kao vrlo ozbiljan pretendent na titulu albuma godine, što na svu sreću ni mediji, sudeći po pozitivnom tretmanu ove skupine, ne ispuštaju iz vida.

D. B. P.