Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Providnost na djelu

Jedan od najistaknutijih članova hrvatske dominikanske provincije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće bio je o. Anđeo Marija Miškov, pučki misionar i propovjednik koji je 1905. godine utemeljio Kongregaciju svetih Anđela Čuvara.

Osnutak Kongregacije pružao je pravne okvire za daljnji tijek reformi. Broj sestara počeo se povećavati zahvaljujući reformama koje je o. Miškov započeo. Angažirao se oko otvaranja vrtića i škola za odgoj djece i mladeži u kršćansko-hrvatskom duhu. Geslo »Bogu, Redu i Narodu« uklesano na pročelju Zavoda sestara na Korčuli najbolje svjedoči o tome kakvu je reformu sestara Miškov želio.

Ustrajnost koja traje 75 godina

Otac Miškov, kao član Reda propovjednika, održao je dva ciklusa pučkih misija i u Bačkoj, i to: u Lemešu, Čonoplji, Bajmaku, Sonti, Vajskoj, Subotici, Žablju, Titelu i Plavnoj. O tome svjedoči uvodni dio propovijedi koju je o. Miškov održao u Subotici 1909. godine prigodom obilježavanja 700. godišnjice od osnutka franjevačkoga reda.

Prva kandidatica koja je otišla iz Bačke, kao prva dominikanka, bila je Veronika Vidaković, koja je u rujnu 1926. godine u pratnji svog djeda otišla na Korčulu. Već sljedeće godine poznata je pod imenom s. Mala Tereza Vidaković. Kao prva bačka dominikanka, s. Mala Tereza Vidaković neprestano se nadala da će njezina redovnička zajednica otvoriti samostan u zavičaju joj i za to je puno posredovala kod ordinarija Lajče Budanovića i klera.

Ubrzo je njenim stopama krenula je i njena sestra Julijana, odnosno kasnije s. Marija Josipa Vidaković, koja je rođena 30. prosinca 1912. godine, a koja je puno toga o životu i radu sestara i zapisala.

Vrhovno vijeće s. Mariju Josipu imenovalo je 1949. i 1952. godine starješicom samostana u Subotici. U svojim zapisima s. Marija Josipa u govori kako su sestre živjele u siromaštvu, ali s pouzdanjem u Božju providnost i spremnosti na rad. »Mi se nalazimo u tvorničkoj četvrti, okružene siromašnim vjernicima. Kao hrvatske sestre trebale smo mnogo pregarati dok su se polako okupili oko nas vjernici i mađarske nacije. Sada vjernici ljubitelji crkvenog pjevanja bez razlike na jezik okupljaju se oko orgulja na kojima svira s. Mala Tereza. Polako pod utjecajem dobrote Božje nestaje vjekovne nategnutosti barem u crkvi. Želja naših crkvenih poglavara je vrlo velika. U ovoj siromašnoj radničkoj četvrti mi bismo imale vjernicima biti pravo utočište, a svećenicima pomoćnice u pastoralnom radu.«

Premda su prihodi subotičke zajednice bili jako mali, s. Marija Josipa kaže da se Providnost Božja brine za sestre i šalje im onoliko koliko im treba. Unatoč brojnim problemima, sestre nisu ni pomišljale na zatvaranje subotičke filijale. Razloge i motive za to otkriva s. Marija Josipa: »Jedino velika ljubav prema našem bijelom habitu čini nas jakima i ustrajnima. Ljubav prema Kongregaciji i dušama ne dozvoljava nam da kukavički pobjegnemo s ovako teške filijale. Naš bijeli habit mora među našim djevojkama naći simpatizera i oduševljenja«.

Sestre dominikanke iz Bačke

Očekivanja s. Marije Josipe da će se među bačkim djevojkama naći onih koje će se oduševiti dominikanskim idealima ubrzo su se obistinila. Već u studenome 1947., dakle nekoliko mjeseci nakon dolaska sestara u Suboticu, Marija Bojanović (s. Benvenuta) otišla je u Korčulu kako bi postala dominikanka. Nakon nje, u doba dok je u Subotici djelovala s. Marija Josipa, 1953. u samostan dolazi Marija Temunović (s. Leopoldina), potom 1954. Anica Gabrić (s. Nada), Vita Malagurski (s. Borislava) i Marija Aladžić (s. Sofija), a 1956. Skolastika Cindrić (s. Imelda) i Jelena Loch (s. Dominika). Njima se do 1984., ne računajući one koje su napustile Kongregaciju, pridružilo još osam bačkih djevojaka. Neke od njih izričito spominju utjecaj sestara Male Tereze i Marije Josipe na njihov dolazak u samostan. Do današnjeg dana, u proteklih 75 godina iz Bačke je u Kongregaciju Svetih Anđela čuvara otišlo 19 sestara, a to su prva sestra dominikanka – s. Mala Tereza Vidaković (Subotica), s. Marija Josipa Vidaković (Subotica), s. Kornelija Geci (Mala Subotica), s. Benvenuta Bojanović (Subotica), s. Leopoldina Temunović (Pavlovac), s. Dominika Loch (Begejci), s. Nada Gabrić (Tavankut), s. Borislava Malagurski (Bikovo), s. Alfonza Ostrogonac (Tavankut), s. Sofija Aladžić (Subotica), s. Amata Prćić (Tavankut), s. Brigita Stantić (Tavankut), s. Imelda Cindrić (Subotica), s. Gema Prćić (Tavankut), s. Mala Tereza Mačković (Čikerija), s. Kalista Stantić (Đurđin), s. Nada Ivanković (Žednik), s. Blaženka Rudić (Bikovo) i s. Marta Turi (Palić).

Djelovanje u Tavankutu

Kraj prvoga desetljeća prisutnosti sestara u Bačkoj obilježila je i prilika da prošire svoju djelatnost izvan Subotice na obližnji Tavankut. Tamošnji župnik Ivan Lebović obratio se sestrama Maloj Terezi i Mariji Josipi Vidaković s molbom da preuzmu ređenje župne crkve.

S. Mala Tereza prenijela je časnoj majci Anđeli Milinković župnikovu želju da se u Tavankut pošalju tri sestre za vođenje crkvenoga pjevanja, kateheze i uređenja crkve. Časna majka s Vrhovnim vijećem Kongregacije prihvatila je ponudu i donijela odluku o otvaranju filijale u Tavankutu. No, čini se da do toga ne bi došlo da nije s. Marija Josipa Vidaković detaljno izvijestila časnu majku o svemu i ponudila se da osobno pođe u Tavankut. Nakon što je 30. srpnja 1958. svoj pristanak dao biskup Matiša Zvekanović, s. Marija Josipa napustila je Suboticu (1. kolovoza) i preselila u novootvorenu filijalu Gospe Lurdske u Tavankutu. Sestre su radile katehezu u Donjem i Gornjem Tavankutu, priređivale predstave s djecom i mladima, čuvale i njegovale običaje bunjevačkih Hrvata, a to najbolje svjedoče sada već odrasli ljudi, koji su proslavu 75. obljetnice iskoristili kako bi se susreli sa sestrama i zahvalili na njihovoj brizi tijekom njihovog odrastanja.

Novu samostansku kuću u Tavankutu sestre su podigle početkom 70-ih godina. Bog je pozvao iz Tavankuta šest sestara dominikanki, što je dovoljan dokaz da su svojim radom i djelovanjem, pa i bijelim habitima, kako govori s. Marija Josipa, imale utjecaja na djevojke toga vremena.

Sestre su živjele i djelovale u Tavankutu 40 godina. Zbog ratnih neprilika, te manjka osoblja, rad u ovoj župi je utihnuo.

Sada su sestre dominikanke jedino prisutne u župi sv. Jurja u Subotici, te se nadaju da će baš kao i nekad svojim primjerom, životom i bijelim habitom za ovo predanje Bogu, redu i narodu oduševiti i današnje djevojke.

Ž. V. / Fotografije i podatke za tekst ustupio je župni vikar u crkvi sv. Jurja u Subotici vlč. Tomislav Vojnić Mijatov

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika