Kolumne
Od starijih se uči – i dobro i zlo
Samo dva tjedna ranije ova je stranica bila posvećena temi lijepog ponašanja, a motiv za to bili su očiti primjeri djece u Daruvaru i stanovnika tog grada općenito. U svom ushićenju zbog najjednostavnijih oblika iskazivanja lijepoga odgoja djece autor toga teksta – isti koji ga i sada potpisuje – sjetio se i primjera u obližnjim Ásotthalomu i Tompi, prisjećajući se da je isto čuo i u selima oko Subotice. Tema lijepog odgoja mladih, naslovljena s Pluskvamperfekt – déjà vu, tako je postala jednom vrstom »bijele vrane« u svakodnevnom bontonu, a dozu crnila dao joj je jedino zaključak: »Problem je, međutim, u tome što se odjek lijepog ponašanja sve slabije čuje, jer ga je svojim neukusom i primitivizmom nadjačala galama neodgojenih i sve agresivnijih mladih u gradu, koji, na žalost, nisu ni imali priliku upoznati nešto bolje. Jer, ako ćemo pravo, u svom najbližem okruženju ni nemaju od koga«.
Samo nekoliko dana nakon toga dva bestijalna primjera – jedan u Trsteniku, drugi u Subotici – uzdrmali su domaću javnost do razine da se sada njima bave oni koji su to već odavno i trebali: vrh države. Izmicanje stolca profesorici, uz razdragano odobravanje vršnjaka, i grupni napad djece na učenika u subotičkoj Osnovnoj školi Sonja Marinković odjednom su postali tema broj jedan za Ministarstvo prosvjete koje ovih dana, a najkasnije do 20. prosinca, najavljuje nove mjere za prevenciju i suzbijanje nasilja u školama čija je eskalacija i do sada bila vidljiva i golim okom za sve osim za to isto ministarstvo. Za gašenje tog požara – koji prijeti već i samim temeljima (odgojno-) obrazovnih ustanova – ministar prosvjete Branko Ružić promptno je formirao radnu grupu koja će okupiti »sve relevantne aktere«: stručnjake za borbu protiv nasilja, psihologe i pedagoge, predstavnike resornog ministarstva, prosvjetnih sindikata, ravnatelja škola i udruga roditelja, a koji će imati samo jedan cilj: spriječiti razbuktalo nasilje među vršnjacima u školama. Ističući kako »idealnog rješenja nema«, Ružić je za Politiku rekao da će prevencija biti pojačana, ne isključujući ni mogućnost pooštravanja sankcija »u odnosu na pravni okvir koji već postoji«.
Javnosti – a napose ravnateljima, nastavnicima i roditeljima čija djeca idu u školu – bit će zacijelo posebno zanimljivo upoznati se s mjerama koje će radna grupa (do) 20. prosinca izraditi, napose ako se one usporede s već postojećima, a koje očito ne daju pozitivne rezultate. Pokazalo se, naime, na primjerima škola u Trsteniku i Subotici (i mnogih drugih prije njih) da nijedna od tri postojeće razine mjera koje su obrazovnim ustanovama na raspolaganju nisu dovoljne za sprječavanje vršnjačkog nasilja, pa čak niti angažiranje školskih policajaca koji su na tom poslu s istim ciljem.
A što ako se pokazalo nešto drugo? Što ako se pokazalo recimo ono na što je ukazivao otac napadnutog učenika u Osnovnoj školi Sonja Marinković u Subotici, a tiče se činjenice da mu je dijete godinama trpjelo što tjelesno što verbalno nasilje? Koja je onda karika pukla u lancu postojećih mjera za prevenciju nasilja u školi: ona najniža, na relaciji odjeljenski starješina – roditelj; ona koja uz to uključuje i angažiranje pedagoga, psihologa, ravnatelja i tima za zaštitu ili ona najviša, gdje se već uključuju i »nadležna tijela, organizacije i službe« (Centar za socijalni rad, zdravstvena služba i policija)?
Ukoliko će donijeti pozitivne pomake, najavljene mjere Ministarstva prosvjete i više su nego potrebne i dobrodošle. Ali, za njihovu djelotvornost jedini ispravni recept je njihova primjena, i to počevši od već postojeće najniže razine prevencije nasilja: razgovor odjeljenskog starješine i roditelja kom će prethoditi praćenje odnosa među učenicima, uočavanje problema i na koncu suočavanje s njim.
Čak i da se, mimo vjerovanja ministra Ružića, mjere radne grupe približe »idealnom rješenju« one će biti tek čista zakrpa na posve zaprljanom tepihu kojim hodi ovo društvo i ispod koga gura svu prljavštinu na svim ostalim razinama na kojima obitava. Pod taj tepih se, naime, guraju sav prostački rječnik i ponašanje zastupnika u Skupštini Srbije, afere članova Vlade, bolesnici u tv studijima koji iz dana u dan nekažnjeno šire viruse mržnje svih fela, čovjekolike mase koje na stadionima i u dvoranama zborski navijaju za nož, žicu i Srebrenicu... Dok istodobno roditelji – poput publike u rimskoj areni – zavaljeni u fotelji gledaju te borbe i uživaju u njima, nesvjesni da se i sami pretvaraju u gladijatore. A djeca to od najranije dobi gledaju. I uče od starijih.
Z. R.
