Širom Vojvodine

Bogu, redu i narodu

Nedavno su (12. i 13. studenoga) sestre dominikanke, ili kako su u narodu poznate, »bile časne« obilježile 75 godina svog djelovanja u Subotici i nešto manje u Tavankutu. Brojni vjernici došli su na proslavu kako bi se pozdravili sa sestrama koje su djelovale u ovim mjestima i prisjetili se svoje mladosti ili djetinjstva.

U više od sedam desetljeća dominikanke su puno toga dale za Suboticu, Tavankut, ali i samoj Kongregaciji, jer je iz Bačke do danas poteklo 19 dominikanki. Sestre dominikanke prepoznatljive su po svojoj bijeloj redovničkoj odjeći (habitu), te su upravo radi toga i nazvane »bile časne«.

Dolazak »bilih časnih« u Suboticu

Po cijelom svijetu postoje dominikanske zajednice i neke od njih posvećene su kontemplativnom (molitvenom) životu, a neke su usmjerene apostolskom djelovanju koje također imaju za temelj molitvu. Sestre dominikanke u Subotici pripadaju molitveno-apostolskoj kongregaciji, s kućom maticom na otoku Korčuli. Po riječima vrhovne poglavarice Kongregacije sv. Anđela Čuvara s. Jakice Vuco u Kongregaciji trenutno ima 94 sestre. Sestre žive i djeluju pretežito u Hrvatskoj, nekada su bile rasprostranjene i na druge kontinente, a danas izvan Hrvatske su prisutne jedino u Hamburgu u misijama i u Vojvodini – Subotici.

»Od samog početka kuća Matica je na Korčuli. Najveća zajednica je u Zagrebu na Krugama, a osim toga su sestre prisutne u Vela Luci, u Splitu (dva samostana), u Šibeniku, Pregradi, Virju, a sestre djeluju i u kući kod braće dominkanaca također u Zagrebu«, kaže s. Jakica i dodaje da ima sestara koje rade u školi, na fakultetima, u medijima, te su prisutne na druge način među laicima.

Kongregacija vuče svoje korijene još od osnutra Reda iz XIII. stoljeća. Red je 1905. godine obnovio hrvatski dominikanac o. Anđeo Marija Miškov.

Sestara je nekada bilo puno više, a među njima su bile i sestre iz Bačke koje su osjetile redovnički poziv. No, među njima je bila i ona koja je najviše željela »bile časne« dovesti u Bačku, prva Bunjevka Hrvatica koje je otišla u dominikanke – Veronika Vidaković.

Kongregacija, kao i veliki odgojni zavod i škola su se razvijale, te su o tome pisale novine i vjerski časopisi. Kako stoji u ostvrtu s. Marije Josipe Vidaković o osnutku zajednice u Subotici, piše kako je jedan takav časopis Glasnik Gospine krunice dospio u ruke mlade gimnazijalke Veronike Vidaković. U njoj se javila želja postati »bila časna«. U rujnu 1926. godine otišla je na Korčulu, te nakon postulature ušla u novicijat. Već od naredne godine poznata je pod imenom s. Mala Tereza. U osvrtu stoji i kako se s. Mala Tereza formira u duhu istine i geslu mlade dominikanske Kongregacije: BOGU, REDU I NARODU.

Taj duh željela je ponijeti i u svoj rodni grad. Sestre su godinama molile na tu nakanu i nakon 20 godina, 1947., upućuju molbu tadašnjem upravitelju biskupu Lajči Budanoviću, smiju li u njegovoj biskupiji osnovati svoju zajednicu. Biskup je tražio jamstvo da će se sestre moći samostalno uzdržavati i da neće morati prositi, a one su jasno znale što žele, te kako stoji u zapisu: »Naša je garancija bila: nepokolebljivo pouzdanje u Božju providnost i spremnost na svaki rad«. Iste godine, 7. veljače, biskup potpisuje odobrenje molbe, a želja postaje stvarnost. Sestre u Suboticu dolaze 11. svibnja 1947. godine.

Osim starješice Ignacije Bojanić, odlučeno je da u Suboticu s njom pođu još četiri dominikanke: s. Mala Tereza Vidaković kao njezina zamjenica te sestre Imakulata Klobučar, Serafina Vladušić i Kazimira Patrewucha. Dovela ih je časna majka Anđela Milinković. Uz radosni odjek crkvenih zvona po njih je došao župnik sv. Jurja, vlč. Pavao Bešlić, u pratnji vjernika koji su nosili procesioni križ i crkvene barjake, a svetu misu je predvodio biskup Lajčo Budanović. Nekoliko mjeseci nakon utemeljenja zajednice, stigla je i s. Marija Josipa.

Muke oko kuće

Časne su se nastanile »U sjeni vitkog tornja crkve sv. Jurja, jednostavna nabijanica, s tri prozora, jedna soba, kuhinjica i nuz-prostorije – blizina crkve, tišina okolice i krajnja jednostavnost – ništa im više od toga nije bilo potrebno«, stoji u spisima. Bila je to roditeljska kuća vlč. Ante Kopunovića.

Sestre su se izdržavale od nagrade za svoj rad oko pletenja džempera, pranja i glačanja crkvenog rublja, čuvanja radničke djece i privatnog poučavanja djece iz školskih predmeta, stranih jezika i glazbe (glasovira). U malom je stanu bilo živo kao u košnici. Premda u krajnjem siromaštvu, sestre su zračile vedrinom. Narod ih je brzo zavolio i s povjerenjem slao k njima svoju djecu na poučavanje i čuvanje.

Međutim, kako piše s. M. Josipa Vidaković, kada su se sestre već lijepo uklopile u rad, počeli su nicati problemi oko vlasništva kuće. Vlč. Ante Kopunović nije ostavio nikakvu pismenu izjavu da sestrama daruje svoju kuću. Sestre su, naime, dobile samo jedan dio te kuće, a u drugom su dijelu živjeli njegovi roditelji: otac Nikola i majka Kata, te njezina sestra Marija Romić. Kad se otac razbolio, sestre su ga njegovale i bile mu pri ruci u njegovim posljednjim danima. Drugu se godinu teško razboljela i njegova majka, pa su se sestre i za nju brinule i dostojno je sahranile. Tako su se sestre na neki način odužile vlč. Anti što im je dao svoju kuću. Ali nakon njihove smrti vlasnik je kuće postala Marga Romić, sestra pokojne majke vlč. Ante, a ona je pak dala vlasništvo prenijeti na svoju kćerku Marču. Pred sestrama je, kako stoji u osvrtu, bilo dva puta: napustiti kuću ili ju otkupiti. Znale su da bi to bio kraj njihova djelovanja u Subotici. Već iovako siromašne trebale su platiti 600.000 dinara za kuću, a novce nisu imale. Župnik Bešlić je želio da sestre ostanu i molio je biskupa Budanovića za pomoć, koji je odobrio crkvenoj općini sv. Jurja da plati za kuću 500.000. No, vlasnica nije popuštala. Situaciju je spasio kapelan vlč. Marko Kopunović koji je dao razliku i tako je kuća napokon kupljena za 570.000 dinara. Sestre su dugi niz godina svojom skromnom zaradom vraćale novac crkvenoj općini i na kraju su ga u potpunosti isplatile.

S. Marija Josipa piše kako se 1983. godina na Vrhovnom zboru rješavalo i pitanje gradnje samostana u Subotici. Među sestrama iz Kanade je bila i s. Ignacija Bojanić, koja je dobro poznavala prilike stare kuće u Subotici i zato je u svojoj širokogrudnosti ponudila da će sestre iz Kanade snositi glavninu troškova. Radove je trebala voditi s. Blaženka Apan, ali zbog izvjesnih razloga zahvalila je na vodstvu, a njenu ulogu je preuzela s. Borislava Malagurski. Tako je 1986. godine izgrađen novi samostan.

Sestre su u Subotici živile i djelovale, a i danas su tu u vjerničkoj zajednici koju čine Hrvati i Mađari, one vode crkveno pjevanje na oba jezika, vrše katehezu i sakristansku službu, vode molitvenu zajednicu župe, te vrše karitativnu djelatnost dvorbe starih i bolesnih.

(nastavak slijedi)

Ž. V. / Fotografije i podatke je ustupio župni vikar u sv. Jurju vlč. Tomislav Vojnić Mijatov