Širom Vojvodine

Povrtlarstvo – isplativo, ali zahtjevno

Ubrzo nakon što su se počeli baviti voćarstvom Petar i Vita Kopunović Legetin iz Žednika odlučili su prije oko 20 godina, u okviru svog obiteljskog gospodarstva krenuti i s gajenjem povrća. Prvo su to bili samo luk i krumpir na otvorenom, da bi nedugo potom uključili gotovo sve povrtlarske proizvode koje unazad 12-13 godina uzgajaju uglavnom u plastenicima. Počeli su s jednim, a sada ih imaju desetak.

Proizvodnja cijele godine

Budući da je nakon sadnje voćkama potrebno tri-četiri godine da donesu prvi rod, Petar i Vita Kopunović Legetin zasadili su luk i krumpir kako bi imali posla i zaradu do pojave voćnih plodova.

»Sad smo voćarstvo gotovo skroz izbacili i bavimo se povrtlarstvom. Što se tiče vrsta, prvo smo gajili samo luk i krumpir na otvorenom i kada se dogodilo da je bila jedna-dvije godine da se nisu mogli prodati pa smo jedne godine bacili luk, a druge krumpir, odlučili smo uključiti i ostale vrste povrća«, kaže Petar, a Vita se nadovezuje:

»Sada na otvorenom i u zatvorenom gajimo gotovo svo povrće tijekom cijele godine: peršin, mrkvu, celer, kelerabu, znači povrće za juhu imamo skoro stalno, potom dolaze krumpir i luk, papriku i rajčicu (plasteničko povrće) imamo od proljeća do jeseni, patlidžan gaji naša kći Sandra, salatu, špinat, mladi luk i rotkvice sadimo u jesen i proljeće, a cvjetaču i kupus u jesen. Ako nemaš više vrsta povrća, onda je to teško raditi, odnosno lakše je prodati kada imaš više vrsta, a ne samo jednu-dvije«.

Raspolažu s desetak plastenika, površine ukupno oko 1.800 kvadrata, a za gajenje povrća na otvorenom površina je 2-2,5 hektara. Što se tiče mehanizacije, odnosno opreme, imaju motokultivator od 14 konja, a u plastenicima su cijevi za zalijevanje po principu »kap po kap«. Grijanje je samo u jednom od njih za potrebe proizvodnje rasada. Za vanjske uvjete imaju svu potrebnu mehanizaciju – traktor, dvorednu bankericu, dvorednu sadilicu i vadilicu za krumpir, prskalicu za zaštitu bilja... No, većinu povrća beru ili skupljaju ručno. Tu je također i magacinski prostor, hladnjača kapaciteta oko 100 tona, te nusprostorije za smještanje oko 100 tona luka i krumpira.

Kada ima više posla Viti nije problem naći pomoć, uvijek može računati na nekoliko radnica iz susjedstva. Međutim to nije slučaj kod Petra za teže fizičke poslove i često se dogodi, ističe on, da se nakon dogovora taj netko na kraju ne pojavi.

Prije 10-15 godina svoje su povrće prodavali i od kuće, a danas to čine isključivo na tržnicama.

»Petkom idem u Đurđin, a subotom sam tu u Žedniku. Suprug ide srijedom i subotom u Novi Žednik i na Kvantašku tržnicu u Suboticu, gdje ide i tri puta kad ima robe. To je za našu proizvodnju dosta, a i ne može se stići biti svaki dan na tržnici i raditi kući s povrćem«, navodi Vita.

Pomoć države, konkurencija

Što se tiče pomoći države, za plastenike je nisu koristili, dok su za mehanizaciju dobili subvencije.

»Za plastenike nismo koristili ništa, sve su naša vlastita ulaganja. Dosta je komplicirana procedura, a i ako ideš preko papira, svakako dobiješ 30-40 posto skuplje, pa čekaš, a ne znaš hoćeš li dobiti nazad povrat. Tako da smo ih uglavnom pravili sami ili smo angažirali ljude koji to rade. A za mehanizaciju smo koristili subvencije i dobijali smo povrat«, kaže Petar, a na pitanje o prednostima odnosno nedostacima plasteničke proizvodnje odgovara:

»Primjerice, za kelerabu proizvedenu u plasteniku, na Kvantašu se dobije 60 dinara za kilogram, a kilu prve klase jabuka ne možemo prodati za 30 dinara. Jabuku špricaš 25 puta (i ako jednom propustiš, upropastio si čitavu proizvodnju, sve ti ide u industriju), a kelerabu sad nismo špricali nijednom. Postavljena je za nju folija 'kap po kap', a zaštite od korova nema«.

»Povrće gajeno u plastenicima je ljepše, a može biti i kvalitetnije ako se vodi računa o svim uvjetima gajenja – kvaliteti zemlje, prihranosti. Kvalitetu određuje sâm proizvođač. Ne špricaju se keleraba, salata, rotkvice, mladi luk, a rajčica, paprika i krastavac se moraju špricati. Ako ti na tržnici kažu da nije špricano, nije točno«, dodaje Vita.

Što se tiče cijena povrća, približno su iste među svim proizvođačima na tržnici.

»Naravno, ovisi o kvaliteti i ne razmišljamo tako da je bolje da bude jeftinije pa da više prođe. Važno nam je da povrće bude lijepo i kvalitetno, pa i da cijena bude u skladu s tim. Ljudi to cijene. Jedan kupac je baš prokomentirao kako ne može shvatiti one koji meso i povrće kupuju na akciji. Ja isto tako mislim i kad to nekom kažem, dobijem odgovor – ali tamo je jeftinije. Kažu, poskupjelo je povrće. Ali ako je umjetno gnojivo bilo četiri, a sada je 12 tisuća, nafta je bila 120, a sada je 220 dinara, a povrće je skuplje za 10 dinara, pa je li to puno? Nažalost, došli smo u situaciju, zbog niskih primanja, da je mnogima važno samo koliko košta, a ne kakva je kvaliteta«, razočarano ističe Vita.

Pitali smo i kako se nose s konkurencijom na tržnici i općenito u odnosu na ostale povrtlare u okruženju, na što se ujedno nadovezao i odgovor o odnosu države prema povrtlarima.

»Posljednjih godina je sve manje i manje konkurencije, jer je i proizvođača manje. Recimo, Kvantaš je prije 20 godina bio pun, bilo ih je nagurano u četiri-pet redova, bilo je da te više nisu mogli pustiti unutra, a sad svi proizvođači/preprodavači stanu u dva reda. Sada je manja i potražnja, a na to vjerojatno utječe i veliki broj mega marketa«, odgovara Petar, a Vita dodaje: »Puno njih je i otišlo iz zemlje, a i sve ih se manje bavi ovim poslom. I nama je već jedna kćerka (Silvana) otišla, a otići će i druga (Sandra). Nitko pod ovim uvjetima ne želi raditi u ovoj državi. Manje se sadi kod nas, manje se kupuje, manje ima stanovnika, ostali su stari ljudi. Živjeti se može od toga baš dobro, posao nije jako težak, ima ga koliko hoćeš, može se lijepo i zaraditi, ali zemlja nema sluha za poljoprivredu. Također, i narod bi trebao podržati poljoprivrednike kada štrajkuju. Ako ih narod ne podrži, kako da očekujemo da će ih država podržati«.

»Nikada ne znaš hoćeš li dobiti to što ti sljeduje ili nećeš. Imali smo subvencije 14 tisuća po hektaru, sve su uzeli, ništa više nema, a poslije su dali nešto na žlicu. U kombi koji je registriran na gospodarstvo ne možemo sipati naftu, jer je ona subvencionirana na poljoprivredu. Onda moram sipati u kantu, pa doma usuti u kombi. Kupili smo tri nova traktora, ni za jedan nismo dobili subvencije. Al kako se kod nas kaže – 'Uvik se tuče konj koji vuče'«, nezadovoljno ističe Petar.

Nakon zaključka da se od povrtlarstva može lijepo živjeti, da zahtijeva mnogo, ali ne preteškog rada, te da država, kao i kada je riječ od drugim poljoprivrednim proizvođačima, nema sluha ni za povrtlare, na koncu smo željeli saznati da se »sutra« opet trebaju početi baviti povrtlarstvom, bi li to učinili.

»Ne znam što bih drugo i radio, kad ovo dobro znam. Mi sad već imamo zatvoren neki sistem, od plastenika, navodnjavanja, mehanizacije. Sad teško da bi netko mogao i početi, jako je skupo investiranje u sve. Ove godine nam dosta dobro ide prodaja povrća. Sve to može dobro funkcionirati ako je to obiteljski posao, odnosno ako to radi njih petero-šestero, jer se ne možeš osloniti ni na koga sa strane, kao i ako posjeduješ svu potrebnu mehanizaciju«, Petrov je odgovor, a Vitin:

»Ima puno posla, ali ako se dobro organizira i ako se to voli, ako se u tome nađeš, sve to bude dobro i lijepo«.

I. Petrekanić Sič