Mađarski premijer Viktor Orbán očito ima ozbiljnih problema sa sklapanjem realnosti i snova: u stvarnosti među svoje države ograđuje bodljikavom žicom da bi je u fikciji je rušio i širio do »povijesnih granica«. Posljednji u nizu sličnih primjera Orbán je javnosti demonstrirao u nedjelju, kada se na oproštajnoj utakmici Balázsa Dzudzáka između reprezentacija Mađarske i Grčke pojavio sa šalom tzv. Velike Mađarske i tako sebe izjednačio s milijunima najordinarnijih dripaca koji diljem svijeta na sportskim manifestacijama nose revizionističke i hegemonističke simbole, a koji se lažno predstavljaju kao navijači.
Karta Velike Mađarske – bar u ovim krajevima – dobro je poznata: osim sadašnjeg teritorija (nastalog nakon Trianona), uključuje i veliki dio onih koji se nalaze u susjednim zemljama: Rumunjskoj, Ukrajini, Slovačkoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji. Ista ta mapa već godinama i desetljećima može se u Mađarskoj vidjeti bilo gdje: u knjižarama, na uličnim štandovima, tržnicama, kafićima... pa i kao naljepnica na automobilima koji stignu i do Subotice ili pak bilo kog drugog dijela svijeta. Ali, ma koliko bilo isto, ipak postoji stanovita razlika između toga tko njome maše: šofer ili premijer. Dok se za prvoga sa sažaljenjem može izraziti dvojba je li ta osoba za sudnicu ili ludnicu na drugoga se (uz istu dvojbu kao i za prvoga) opravdano treba gledati i kao na potencijalno opasnu osobu koja se stjecajem okolnosti već dugo nalazi na pogrešnom mjestu i koja svojim postupcima provocira sve okolo. Uglavnom, na nešto slično kao što to već odavno demonstrira ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin zbog čijih frustracija iz djetinjstva sada trpi cijeli svijet, a ponajviše ljudi u Ukrajini. Svjestan je, naravno, svega toga Viktor Orbán, kao što je svjestan i toga da je Mađarska zemlja koja je u samom vrhu po količini povučenih sredstava iz fondova Europske unije pa joj se opet suprotstavlja na svim poljima: i kada je riječ o ljudskim pravima i slobodi medija i autonomiji sveučilišta, recimo. Jer, eto... »on je takav« i »kao takvom može mu se«.
Dodatni vjetar u leđa Orbánovim maštarijama o »pravoj« veličini svoje zemlje (oličenom na njegovom šalu) zacijelo predstavlja i izostanak reakcija onih na koje se njegova provokacija odnosi. Da nije reakcije ukrajinskog Ministarstva vanjskih poslova, koje je zbog toga najvilo da će pozvati mađarskog veleposlanika u Kijevu kako bi mu isporučilo prosvjednu notu, vijest da je Viktor Orbán opet doživio izljev granica na mozak bila bi jedna u nizu svakodnevnih zanimljivosti, poput onih da je da je žirafa rodila ružičastu pandu ili pak da je Željko Mitrović izumio drvenu peć na solarni pogon. Nije se, dakle, zbog istog šala koji svojom »površinom« oduzima teritorije Erdélya, Felvidéka, Gradišća, Prekomurja, Međimurja, Slavonije i Vojvodine i pripaja ih »povijesnoj« Mađarskoj nitko od ministarstava vanjskih poslova okolnih zemalja sjetio – poput svojih ukrajinskih kolega – pozvati mađarske veleposlanike i upitati ih za zdravstveno stanje njihovog premijera.
Krunu svega, odnosno činjenicu da je Viktor Orbán već odavno u ozbiljnom duševnom procjepu, predstavlja sama premijerova reakcija. Nakon bure koju je svojom »šalovitom gestom« izazvao Orbán je na svom Facebook nalogu napisao: »Nogomet nije politika. Nemojmo vidjeti čega nema. Živjeli svi mađarski timovi mađarske reprezentacije, gdje god bili«.
I zaista: nogomet nije politika. Osim kada se, poput Orbána i dripaca sličnih njemu, koristi za slanje političkih poruka. Nemojmo vidjeti nešto čega nema? Pa to je isto poput: »Draga, vjeruješ li ti meni ili svojim očima?«. Živjeli svi mađarski timovi mađarske reprezentacije, gdje god bili! Znači li to: »Živio Mađarski nogometni klub TSC« iz Topolye? Ili: »Živio Mađarski nogometni klub Eszék« iz istoimenog grada na Dravi pod privremenom okupacijom Hrvatske?
Ljudi s ovih prostora u razmjerno kratkom razdoblju novije povijesti nagledali su svakakvih mapa: i Velike Srbije Vojislava Šešelja i njegovih sljedbenika, i drona s kartom Velike Albanije na stadionu JNA, i Velike Hrvatske (s cijelom BiH, Sandžakom i Zemunom) i svima im je zajedničko jedno – njihova realizacija nije moguća mirnim putem. Razlog je jednostavan: na svim tim područjima, kao i na karti Velike Mađarske, žive ljudi i drugih nacija kojima baš ne bi bilo milo ponovno navlačiti uniformu i riskirati živote zarad ostvarenja bolesnih ambicija.
Kako se i Subotica (i cijela Vojvodina) nalazi na posljednje spomenutoj mapi, možda nije zgorega podsjetiti one kojima je zbog Orbánovog šala »toplo oko srca« da se isti žar začas posla razbukta da nekontroliranog požara iza kojeg slijede ruševine, humke i suze. Problem je, međutim, u tome kako kvariti »prijateljstvo«? Koje je, stjecajem sličnih okolnosti, doseglo povijesni maksimum, a na putu do zenita ispriječio se ukršteni interes.
Z. R.
