Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Kako bih ja mogao živjeti bez mojih ovaca

U prošlosti su srijemskim poljima pasla brojna stada bijelih ovaca. Čuvali su ih čobani. Bili su odjeveni u duge kapute, takozvane opaklije, koje dosežu do same zemlje, iznutra futrovane vunom tako da im bude ugodno, toplo u hladnim danima. S vanjske strane opaklije su bile presvučene štavljenom ovčijom kožom tako da vlaga ne može prodrijeti unutra. Svaki pastir imao je dug čobanski štap, pa naslonjen na njega bio je na neki način simbol srijemskog podneblja, atrakcija za prolaznike, strance ili turiste. Danas je ovaca sve manje, a pastiri skoro da su i nestali. U srijemskom selu Berkasovu, nedaleko od Šida, živi 64-godišnji Stipa Perković, možda i posljednji srijemski pastir. Stipa se bavi samo čuvanjem ovaca. Ne radi nijedan drugi posao, zato ga možemo i nazvati pravim čobaninom.

»Od mladosti volim ovce. Svi moji su bili čobani: djed Vule i otac Joza, pa sam eto i ja nastavio. Ne žalim zbog toga. Volim ovce, volim ovaj posao i mislim da nije težak. Samo da me zdravlje posluži. Shvatio sam koliko je ovca plemenita životinja i koliko koristi donosi čovjeku. Ona daje vunu, mlijeko, meso, mirna je i poslušna, daje najbolji stajnjak za zemlju, pa što bi čovjek mogao više poželjeti«, kaže Stipa Perković.

U osvit zore kreće Stipa sa svojim ovcama niz ravnicu preko strništa i tek obranih kukuruza. Iz blagih dolina Fruške gore dižu se jutarnji, plavičasti pramenovi magle, sunce kosim rumenim zracima obasjava zemlju, što Stipi predstavlja poseban ugođaj.

»Ovo je blaga i lijepa jesen. Ali i kada se vrijeme promijeni i dođu hladniji dani, pastir mora izvesti ovce na pašu. Neće ovca da miruje u staji. Ona bleji i traži da se izvede vani. Zato pastir mora podnijeti svako vrijeme – kišu, vjetar, mraz, snijeg...«, priča berkasovački čoban.

Nekad i sad

Prema Stipinim riječima, nekada je u Srijemu bilo mnogo više pastira, onih koji su radili za velike gazde. Tako je bilo i u njegovoj obitelji. Oni nisu imali svoje ovce, ali su i njegov pokojni djed i otac radili za druge koji su u selu imali više stoke. Bili su seoski čobani koji su u to vrijeme bili brojniji, cijenjeni i dobro plaćeni.

»Moj otac je radio kao pastir u nekadašnjoj seoskoj zadruzi koja je imala svoju stoku. Rano ujutro ih je odvodio na pašu, a kasno navečer ih vraćao u štalu. Za to je primao plaću od koje je naša obitelj mogla pristojno živjeti. Kada je zadruga prestala raditi, počeo je čuvati ovce za berkasovačke gazde koji su također držali ovce. Uz njih sam i ja zavolio taj posao i nastavio ga raditi«, kaže Stipa.

Stipa, nažalost, nema svoje ovce, ali ih čuva s ljubavlju kao da su njegove. Za svoj posao dobija plaću od koje živi u rodnom Berkasovu.

Vjerni psi čuvari

Kraj njegovih nogu stražare dva psa pulina, crne kudrave dlake. To su Citra i Bugar. Citra je starija, već obučena kuja, a Bugar mlad psić koji se tek uči čuvanju ovaca.

»Nema čobana bez dobrog psa. On je taj koji ovce usmjerava i pazi da ne odu u kakvu štetu. Kad neka ovca neće da sluša, pas je malo gricne za nogu, ali tek toliko da je opomene da ne ide tamo gdje ne treba.«

Kada ovce planduju u hladovini, u vrelim ljetnim danima, psi leže kraj njih i čuvaju ih.

»Od svih vrsta ovaca najviše cijenim našu domaću rasu cigaja. Ona je prilagođena uvjetima našeg podneblja. Krupna je i daje kvalitetnu vunu. Meso joj je ukusno i dobro se jagnji. Kod jagnjenja, kako bi jagnje živo i zdravo došlo na svijet, moram joj pomoći. Jagnje pažljivo primim na ruke, a kad ga ovca oliže i kad se dohvati vimena, više nema brige«, kaže Stipa.

Dok razgovaramo s njim i pokušavamo ga fotografirati, u objektiv kamere stalno ulazi magarac.

»Ime mu je Dečko«, kroz osmijeh kaže Stipa i dodaje: »Djeca i brojni prolaznici koji navrate ovdje kod mene su ga puno razmazili i on je uobrazio da je filmska zvijezda. Čim vidi kameru, trči se slikati«.

Pitam Stipu ima li problem s granicom, jer ovce vole širok prostor za svoju pašu, a mi smo na kilometar-dva od granice s Hrvatskom.

»Kad sretnem graničare, samo im kažem ‘Hvaljen Isus’. Oni se nasmiješe i puste me da idem kamo želim«, pojašnjava Stipa svoj način širenja razumijevanja i tolerancije između dva naroda i dvije države.

Prije je volio popiti čašu vina. Zatim bi nagnuo šešir i zapjevao pjesmu, onu srijemsku laganu al’ irošku i bećarsku. Učini mu se tada da negdje u daljini vidi mladu, lijepu čobanicu, pa joj pođe u susret. Volio bi, kako kaže, imati nekog pored sebe, jer je teško biti sam. A što se tiče isplativosti njegovog posla kaže da u današnje vrijeme nema velike koristi i da se isključivo iz ljubavi bavi ovčarstvom. Iako mu je zdravlje narušeno i ne bi smio raditi teške poslove, on se ne predaje, a na kraju razgovora nam kaže:

»Kako bih ja mogao živjeti bez mojih ovaca? One me drže u životu kao i naša Fruška gora i njene blagodati. Teško da bih bez toga mogao živjeti«, kaže Stipa, čoban srijemski i berkasovački.

S. D.

 

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay