Kultura Kultura

Antunović prije Antunovića

Bački Hrvati, u povijesnom smislu, predstavljaju zanimljivu enigmu. U historiografiji su činjeni brojni pokušaji da se ona objasni. Međutim, pritom su pravljene greške. Tako je, primjerice, njihov slučaj promatran odvojeno od procesa koji su se odvijali na širem prostoru Podunavlja. Naime, gubilo se iz vida da bački Hrvati čine samo jedan u nizu hrvatskih ogranaka, koji su u različitim navratima i pod različitim okolnostima naselili prostor Ugarske, odnosno Panonske nizine. U pitanju je širok pojas, koji se grubo može omeđiti dvjema točkama: Gradišćem na sjeverozapadu i Marijom Radnom na jugoistoku. Ovaj prostrani pojas, naravno, nije bio niti je mogao biti naseljen isključivo Hrvatima nego je bio uvijek šarolik, ma koliko god se neke vlasti trudile da ga učine homogenim u etničkom i jezičnom smislu. Međutim, ipak se izdvajaju neka naselja gdje su Hrvati živjeli i žive u kompaktnim masama. Ona su predstavljala svojevrsne bastione hrvatske kulture u Podunavlju. Neka od njih su se održala do danas, a neka su međutim pod bremenom vremena pala u zaborav. Budim je svakako jedno od značajnijih točaka u povijesti hrvatske kulture, ne samo zbog toga što se otuda dugo vremena vladalo Hrvatskom nego zato što je iznjedrio koloniju hrvatskih znanstvenika i kulturnih stvaratelja.

Prethodnici preporoditelja

Kada se govori o kulturi bačkih Hrvata, obično se ona shaća kao rukosad, čiji početci se vezuju uz preporodni pokret Ivana Antunovića. Knjižice Ambrozije Šarčevića i Antunovićeve Bunjevačke i šokačke novine, shodno tome, smatraju se temeljima »nacionalnog preporoda bačkih Bunjevaca«. Međutim, gubi se iz vida da su se i Šarčević, Antunović i njegovi sljedbenici oslanjali na tečevine starijih generacija, koje su živjele i stvarale znatno ranije prije njih. Riječ je o jednom čitavom nizu filozofa, jezikoslovaca i drugih velikih umova koji su ostvarili visoke znanstvene domete i koji se nisu sramili svojih hrvatskih korijena. To se možda najbolje ogleda u korištenju hrvatskog jezika u njegovoj narodnoj formi (ikavici). Iz te plejade stvaratelja prednacionalnog razdoblja izdvaja se naročito budimski krug franjevačkih znanstvenika, kojem je pripadao i Stipan Vilov. Drugim riječima, zgrada koju su Antunović i njegovi suradnici gradili 1870-ih nije građena ex nihilo (ni iz čega). Ona je počivala zapravo na temeljima, koje su udarili još budimski franjevci 18. stoljeća. Uostalom, jedino tako se može i objasniti energija kojom je Antunović krenuo u svoju misiju. Ona je crpljena iz stvaralaštva generacija, koje su se ostvarile znatno prije njegovog vremena. Prema tome, Antunovićev preporod u širem smislu predstavlja buđenje svijesti, koju su desetljećima razvijali budimski franjevci, uključujući Vilova. Ovu svijest je neoliberalni postnagodbeni režim suzbijao kao, uostalom, i sve druge narodnosne identitete. Pod ovim nemilosrdnim teretom posustajali su čak i napredni narodi, kao Nijemci Bačke i Banata, koji su se politički i kulturno organizirali u isto vrijeme kada i bački Hrvati pred Prvi svjetski rat, a kamoli zajednice skromnijih početaka i dometa. Jednostavno govoreći, Ugarska neolibaralne epohe nije bila gostoljubiva sredina za razvoj bilo koje druge svijesti, osim mađarske.

Europski tip

Budimski krug franjevaca jedna je od mnogih stranica hrvatske povijesti koje su nemarom izblijedele. Velika zasluga za njenu restauraciju pripada Franji Emanuelu Hošku, franjevcu koji je posvetio svoj život proučavajući koloniju hrvatskih znanstvenika u prijestolnici Ugarskog kraljevstva. Oni možda nisu stekli nezaboravno ime poput Antuna Gustava Matoša i drugih hrvatskih velikana, koji su se otisnuli s rodne grude u »bijeli svijet« na žarišta zapadne civilizacije, ali su ipak ostavili iza sebe djela koja se mogu staviti u istu ravan s modernim postignućima njihovih suvremenika u Francuskoj, Europi, Njemačkoj i ostalim kolijevkama europskog identiteta i kulture. Stipan Vilov, franjevac i jezikoslovac, ispunjava sve uvjete za znanstvenika šireg tipa. Zajedno s Marijanom Jaićem, Mihovilom Radnićem, Matijom Petrom Katančićem, Grgurom Čevapovićem, Grgurom Peštalićem, Emerikom Pavićem, Lovrom Bračuljevićem i ostalima pripadao je krugu franjevačkih pisaca u Budimu koji su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće djelovali u ugarskom Podunavlju i Slavoniji. Međutim, u duhovnom i znanstvenom smislu on je bio dio širih europskih strujanja i to ga čini naročito značajnim, čak i više od Antunovića i njegovih sljedbenika koji su domenu svojega djelovanja ograničili na prostor Bačke.

Život i karijera

Poput brojnih mnogih povijesnih figura njegovog vremena, Stipan Vilov je čovjek nepoznate ili neistražene pozadine. Rođen je koncem 17. stoljeća u Budimu (točan datum nije poznat), svakako još u vrijeme kada su Turci Osmanlije držali vlasti u Ugarskoj. Njegovo školovanje pada u vrijeme kada se Ugarska dizala iz pepela brojnih ratova vođenih ondje na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Franjevačko odijelo obukao je 1709. u Iloku. Filozofsku i bogoslovsku naobrazbu je stekao u Italiji. Redodržavnik Surković Bosne Srebrene postavio ga je 1718. za profesora visokoga filozofskog učilišta u Budimu. Ondje je predavao do 1724., kada je po nalogu upraviteljskog vijeća Bosne Srebrene na čelu s provincijalom Augustinom Tuzlakom premješten u Osijek na tamošnje visoko bogoslovsko učilište. Ondje je predavao bogoslovske nauke najvjerojatnije do 1729.

Nakon rada u Osijeku Vilov se vratio u Budim 1729. godine. Ondje je primio na sebe različite službe i poslove. Predavao je dogmatsko bogoslovlje. Nakon što je 1739. unaprijeđen u lektora jubilata, obavljao je i službu dekana budimskih visokih učilišta do kraja života (5. studenoga 1747.). Pored tih funkcija, Vilov je triput bio gvardijan u budimskom franjevačkom samostanu (1732.-1733., 1740.-1743., 1746.-1747.). Od 1735. do 1738. bio je suradnik (definitor) provincijala Luke Karagića, a od 1741. do 1745. Filipa Laštrića. Bio je i generalni pohoditelj i predsjednik kapitula u bugarskoj franjevačkoj redodržavi. Među njegove trajne zasluge spada dogradnja samostana i crkve u Budimu. Sve poslove i službe je ispunjavao s velikom odgovornošću i posvećenošću. Preminuo je 5. studenoga 1747. u Budimu.

Opus i legat

Glede stvaralačke težine, Vilov spada među najplodnije i najutjecajnije autore svoga vremena i kruga. Sastavio je više priručnika za bogoslove na latinskom. Uz Lovru Bračuljevića, smatra se glavnim autoritetom u standardizaciji pravopisa, koji je doživio i širu primjenu ne samo u budimskom krugu nego i na području Slavonije i Bačke. Njegov pravopis je kombinirao rješenja iz talijanskog i mađarskog pravopisa. U širenju toga pravopisa pomogli su njegovi učenici, a od njih možda najviše Jeronim Lipovčić.

U nizu njegovih djela izdvaja se kao najvažnija rasprava Razgovor prijateljski među kerstajaninom i ristjaninom (Budim, 1736.). Po sadržaju i stilu knjiga je bila namijenjena širim masama naroda. Ona objašnjava razlike između katolika i pravoslavaca, ali ne poziva na razdor nego na slogu. Ovo kapitalno djelo je značajno i po tome što uključuje i tzv. opomene, odnosno naputke kako treba pisati pojedine glasove. Prema tome, ono se može smatrati i kao Vilovljev doprinos na polju fonologije i ortografije. Ostao je u lijepom sjećanju svojih učenika. Emerik (Mirko) Pavić u svojoj knjizi Nadodanja glavni događaja k Razgovoru ugodnom naroda slovinskog piše u stihovima: »U ovome nasemu okolisu / Slozni ljudi svi jednako pišu. / Od pokojnog fra Stipe Vilova / Složno mećat naučiše slova. / Slova reko iz knjigah latinskih / U današnji jezik naš slovinski«. Jedna ulica u Subotici, u blizini Bajskog groblja, nosi ime po ovom velikanu.

Vladimir Nimčević

 

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay