Čega god ozbiljnijeg da se late, vlasti u ovoj državi u kontinuitetu svako malo pokazuju i dokazuju da nisu sposobne završiti na odgovarajući način. Po čijem su nalogu 1999. i 2003. ubijeni novinar Slavko Ćuruvija i premijer Zoran Đinđić do danas se ne zna, baš kao što se ne zna niti tko je i po čijem nalogu 2004. na Topčideru ubio vojnike Dragana Jakovljevića i Dražena Milovanovića. U sva tri slučaja »istraga je u toku«, a kad će biti završena i objelodanjena javnosti zna samo Đekna. Ništa bolje sreće građani nisu niti kada je riječ o novijim slučajevima: ne znaju ništa o detaljima rušenja u Hercegovačkoj u Savamali, prometnoj nesreći kod naplatne rampe u Boljevcu, eksploziji u Krušiku, plantaži trave u Jovanjici... Tko ih ne zna, još bi mogao pomisliti da vlasti svih generacija i boja u Srbiji namjerno sabotiraju vlastiti posao.
Ima, naravno, i poslova koji su po svojoj naravi važniji čak i od pitanja funkcioniranja pravosudnog sustava i koji se jednostavno moraju privesti kraju. Pa na koncu ispadne da su i za to nesposobni. Sjetimo se, primjerice, 2007. i izjašnjavanja građana o posljednjem broju Ustava: kako nakon prvog dana ne bi doživio fijasko, rok je produljen za još jedan dan ne bi li se namakao »50 posto plus jedan« glas (u Vojvodini niti na taj način »nije prošao«). Ako je 15 godina dug rok za sjećanje u ovoj dinamičnoj zemlji, evo nam posljednjeg primjera: popis stanovništva, koji je počeo 1., a trebao biti završen 31. listopada 2022.
Međutim, kako je priopćio Republički zavod za statistiku (RZS), popis će biti produžen od jednog do tjedan dana, jer... posao nije završen. Među gradovima u kojima popis nije završen (Beograd, Novi Sad, Pančevo, Smederovo, Valjevo, Šabac, Užice) našla se i Subotica i na taj se način pridružila listi sredina u kojoj je praksa odstupila od teorije, odnosno sredinama u kojima je zacrtana projekcija promašila cilj, što samo ide u prilog naprijed izrečenim tvrdnjama o nesposobnosti države da završi posao u predviđenom roku. Zašto je to tako, nije posao običnog građanina da lupa glavu, ali mu na koncu svakako ostaje gorak okus srama što svakodnevno svjedoči fušeraju s najviših položaja.
A gorak okus tek nas čeka, jer i pored toga što popis nije okončan, neki podaci su već porazniji i od najpesimističnijih prognoza. Naime, prema riječima pomoćnika direktora RZS-a Petra Korovića, do 30. listopada u Srbiji je popisano oko 5.800.000 kućanstava i stanova u kojima živi oko 6,3 milijuna stanovnika, a nepopisanih je do toga dana ostalo oko 85.000 kućanstava i stanova, odnosno oko 200.000 stanovnika. U usporedbi s popisom stanovništva iz 2011., prema kom je Srbija imala 7.186.862 stanovnika, već se sada može reći da će ova država zabilježiti minus od 600.000 do 700.000 žitelja, što je ravno nestanku Novog Sada, Niša i Kragujevca zajedno. Tako je Korović jednim nepotpunim, ali egzaktnim podatkom u koš bacio sva predviđena ovdašnjih demografa, čije su se projekcije kretale između 6,8 i 6,9 milijuna stanovnika.
Kada je o Subotici riječ, ništa bolja slika. Grad koji je, zajedno s Palićem (!), 2011. brojao 105.681 stanovnika, a s okolnim naseljima 141.554, na dan 31. listopada bilježi tek nešto više od 120.000 stanovnika koji žive u nešto više od 48.000 kućanstava i stanova. Realno je teško zamisliti da će do ponedjeljka, 7. studenoga, ta brojka biti značajno viša kao što je realno i pretpostaviti da je na teritoriju koju pokriva Grad Subotica žitelja manje za jedan Bajmak, Čantavir i Palić. I sa znanjem samo osnovnih matematičkih operacija lako je izračunati da u Subotici danas u jednoj kući ili stanu ne žive niti tri osobe, od kojih su bar dvije davno prošle biološki vrhunac reproduktivne moći. Posljedica je to ekonomskog napretka i prosperiteta svih vrsta koji nam se u posljednjih desetak godina svakodnevno serviraju preko servisa virtualne stvarnosti, a kojoj ne svjedoči na stotine tisuća mladih koji su, iz samo njima poznatih razloga, iz Srbije sreću otišli tražiti u Beču, Frankfurtu, Kopenhagenu, Stockholmu, Amsterdamu ili Londonu s ciljem da se u zavičaj u dogledno vrijeme ne vrate. Ako se uopće ikada i vrate.
Na koncu, kao neka vrsta bezveznog zaključka moglo bi poslužiti i nešto što ti prvo padne na pamet kada pomisliš o sposobnosti vlasti u ovoj državi: ako 275 popisivača u Subotici ne može odraditi posao u zacrtanom roku, onda korijen problema leži u onome tko je rok zacrtao. Ili je broj popisivača mali u odnosu na broj stanovnika i teritorij koji pokrivaju, ili je riječ o njihovoj nesposobnosti. Sa stajališa konačnih činjenica to je potpuno svejedno, ali je bitno sa stajališta boje obraza. Ah, da: kod vlasti on nikada ne crveni.
Z. R.
