Intervju Intervju

Što nije napisano kao da nije ni postojalo

»Proza Ruže Silađev ušla je trajno u hrvatsku narodnu baštinu kao zapis vremena prošlog i izvornog sonćanskog jezika. Podunavski Hrvati-Šokci dobili su knjige na svom materinskom govoru i na hrvatskom standardnom jeziku u kojima se čuvaju sjećanja iz narodnog života i o osobama iz Sonte, u njima je značajan rječnik te sonćanski nadimci s prezimenima. Svojevrsna etnografska proza ima i sva obilježja dobre kratke priče. Ruža Silađev svojim pisanjem ostavlja trajni trag u književnosti Hrvata u Vojvodini, u Republici Srbiji«. Riječi su ovo iz obrazloženja Nagrade za životno djelo na području književnosti koju je Ruži Silađev dodijelio Organizacijski odbor ovogodišnjih Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova. Ta nagrada povod je i za intervju s njome.

Ruža Silađev rođena je 1949. u Sonti, gdje i danas živi. Po obrazovanju je farmaceutkinja, sada u mirovini. Piše kratku prozu, pjesme, pripovijetke za djecu i dramske tekstove.

Objavila je do sada tri knjige. Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ objavila joj je knjige Divani iz Sonte u dva izdanja (2007. i 2008.) i Šokica pripovida (2011.), a u vlastitoj nakladi objavila je knjigu kratke proze Sonta u sjećanjima šokačkim 2019. godine. Divani iz Sonte prva je knjiga proze na šokačkoj ikavici u povijesti objavljena s lijeve strane Dunava. Sve tri knjige za tisak priredila je jezikoslovka i sveučilišna profesorica dr. sc. Sanja Vulić-Vranković iz Zagreba.

Proza i tekstovi Ruže Silađev objavljeni su u Klasju naših ravni, Subotičkoj Danici, Hrvatskoj riječi, Glasu ravnice, Zvoniku i Hrvatskim novinama u Subotici, časopisu Lola iz Banja Luke, Zvona i Nari iz Istre, na online glasilu Hrvatski glas Berlin, časopisima Marulić, Matica i Kvaka u Zagrebu, Šokadija i Šokci u šokačkoj riči u Vinkovcima, Glasu Slavonije u Osijeku, Glasu komune i Isteru u Apatinu, zbirkama priča Preprekova jesen i Put do istine. Pjesme je objavljivala u Liri naivi, u zbirkama pjesama s Rešetaračkih susreta, u zbirkama More na dlanu i Kultura snova. Priče za djecu objavljene su joj u Hrcku i Klasju naših ravni, Novoj riječi, a zastupljene su i u panorami Zapisane avanture za velike i male. Također, zastupljena je u antologijama pjesama Odsjaji ljubavi: panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini i Život je pisma: Antologija hrvatskoga pučkog pjesništva u Srbiji 'Lira naiva' 2003. – 2022.

Za svoj rad dobila je nekoliko nagrada i priznanja. Dobitnica je prve nagrade na uskrsnom natječaju katoličkog lista Zvonik (2016.) za priču o milosrđu; prve nagrade za pjesmu na Šokačkoj večeri u Sonti, 2018.; treće nagrade za priču na natječaju Preprekova jesen 2017., u Novom Sadu; druge nagrade za pjesmu na Večeri ikavice u Stanišiću, 2017. kao i druge nagrade u Sonti na natječaju za Lipu rič 2019. Na natječaju Novosadske novinarske škole, 2016. i 2018. njene dvije priče za djecu su odabrane uz ostalih sedam (pisane na jezicima nacionalnih manjina), objavljene i prevedene na pet jezika i snimljene na audio CD-u za slijepu djecu. Katoličko društvo Ivan Antunović iz Subotice dodijelilo joj je 2020. nagradu Ivan Antunović, a 2021. dobila je Oktobarsku nagradu Općine Apatin za književnost.

Kako ste doživjeli Nagradu za životno djelo na području književnosti koju Vam je dodijelio Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova?

Bila sam vrlo iznenađena, a onda nakon preispitivanja same sebe i sagledavanja onoga što sam objelodanila na papiru za ovih sedamnaest godina, nastupilo je osjećanje radosti i potvrde moga rada. Zahvaljujem Organizacijskom odboru Dana hrvatske riječi Dana Balinta Vujkova kao i svima koji su vjerovali u moj rad i objavljivali ga već od prvih napisanih tekstova. Ja se trudim, pišem, a na urednicima je da to procjenjuju i objavljuju.

Pišete, kako ste naveli, sedamnaest godina. Zbog čega ste odlučili pisati o Šokcima u Sonti, o njihovom nekadašnjem životu, običajima, prezimenima, nadimcima...?

Počelo je 2005. godine, sasvim slučajno. Prijateljica iz ranog djetinjstva s kojom još uvijek dijelim prijateljstvo, zamolila me je da napišem tekst o nekom običaju, nešto onako pravo šokački, budući da, kako je rekla, znam »lipo divanit«. Kako su se bližile poklade, napisala sam tekst Prid poklade, a dva-tri dana kasnije i Poklade, sjećajući se kako je to bilo u danima moga djetinjstva i djevojaštva. Povratna informacija je bila iznenađujuća. Oduševljenje. Zamolila me je da proslijedi tekst u novine, mislim da je to bila Hrvatska riječ. Ubrzo mi se javio, sada pokojni, književnik i urednik Milovan Miković i između ostalog rekao: »Pišite, samo pišite… Mi ćemo to staviti u Časopis za književnost, znanost i umjetnost Klasje naših ravni«. Tako je počelo. Od tih prvih tekstova o Šokcima i mome selu kao da sam zaronila u more u kojemu se vide prekrasne biljke, životinje, kamenje, ali kada ga se malo razgrne nalaze se tu i biseri. Jednostavno više od istraživanja i pisanja nisam mogla odustati. Vuklo me je naprijed i naprijed i otvarali su se novi vidici, nove teme o sonćanskoj prošlosti i sadašnjosti. Tako sam shvatila da imamo izvorne bajke koje nitko nije zabilježio, pa se hitro bacih u istraživanje i u nekoliko mjeseci sam skupila desetak. Uz njih tu su i imena i prezimena pripovjedača. Objavljene su u knjizi Šokica pripovida. Nažalost, nisam se dosjetila staviti godište rođenja i eventualno smrti pripovjedača. No, imam u svojoj arhivi. Također, vidjevši da ljudi objavljuju tu i tamo po neki nadimak, dosjetila sam se obraditi nadimke i prezimena. U to vrijeme, između 2007. do 2012., još je bilo dosta živih starih ljudi koji su mi mogli priložiti i one zaboravljene nadimke, npr. Štrikini, Čerapini… Tako sam zabilježila preko 420 nadimaka s prezimenima. U svakoj knjizi sam podastrla i »Tumač riječi«. Iz teksta u tekst izranjale su nepoznate riječi i tako iz knjige u knjigu povećavao se novi broj riječi.

Osim iz osobnih iskustava, do podataka za priče iz povijesti dolazite u razgovoru s mještanima. Imate li još kazivača i kazivačica?

Kazivača i kazivačica još ima, to su ljudi stariji od mene deset i više godina. S njima se konzultiram, pitam ono što ne znam, to mi osigurava istinitost i autentičnost podataka i priča.

Također, kako bih došla do podataka o osobama, surađujem i s mjesnim matičnim uredom kao i s Crkvom.

Spomenimo i Vaše priče o fotografijama, koje objavljujete i u našem tjedniku. Neke fotografije su iz Vaše obiteljske arhive, od rodbine, a ima i onih od drugih osoba. Kako do njih dolazite?

Puno je više fotografija od poznanika nego iz rodbine. Svi se poznajemo, rođena sam u Sonti, i moji svi, kao i sa suprugove strane, a nekad je, kao što znate, bilo puno djece, po sedmero-osmero. Što se tiče prikupljanja fotografija, sad mi se ljudi već sami javljaju. Kažu: »Joj, što imam zgodnu sliku, doneću ti«. Onda popričam s njima o fotografiji, o događaju koji fotografiju prati. Također, tu u razgovorima nailazim i na nove riječi.

Koliko su običaji i specifičan govor sonćanskih Šokaca danas živi? Koliko uspijevaju odoljeti izazovima suvremenoga života, asimilacije i globalizacije?

Mislim da je »divan« još u dobroj mjeri sačuvan najviše u obiteljima, jer oni koji se nisu školovali i odlazili van Sonte, su u stalnom kontaktu ili su bili s roditeljima, bakama i djedovima i tako sačuvali svoj govor. Već je poznato da je i dijaspora »ponijela« govor rodnoga kraja, pa ga i oni za sada još čuvaju. Zanimljivo je da recimo u Kanadi, gdje živi zajednica od možda dvadesetak obitelji iz Sonte i sastaje se, te na osnovu mojih tumača riječi i tekstova propituju jedni druge, zabavljaju se i eto, i na taj način čuvaju govor.

S obzirom na Vaše pisanje i knjige, kako Vas mjesna šokačko-hrvatska zajednica doživljava? Kakve su reakcije?

Reakcije su uglavnom pozitivne. Obično su to euforični komentari koji me, naravno, čine sretnom. U prilog tome ide solidan broj prodanih knjiga. Nađe se ponetko tko mi zamjera kada pišem o siromaštvu. Ali, to je već za mene jako prizemna tema. Ne mogu pisati drugačije nego što je bilo i negativni komentari takve vrste me ne mogu spriječiti u pisanju istine.

Svoje tekstove objavljujete i na Vašem Facebook profilu. To je novi medij, što Vam on pruža?

Imam dosta pratitelja, moje objave ovako mogu pratiti i Sonaćani koji više ne žive u Sonti. Neki podijele moju objavu, poput Hrvatskog glasa Berlin. Imam puno komentara, a oni su uglavnom pozitivni.

Poseban segment Vašega stvaralaštva je književnost za djecu. Obavljujete priče za djecu u Hrcku, one su uvrštene i u panoramu Zapisane avanture za velike i male, neke od njih su na natječajima Novosadske novinarske škole izabrane te prevedene na pet jezika i snimljene na audio CD-u za slijepu djecu. Kažite nam više o ovom segmentu Vašeg književnog stvaralaštva, kako one nastaju?

Priče za djecu su nastajale kao i svi drugi tekstovi. Jednostavno nešto »klikne« u mozgu i od tog »klika« slažu se riječi i rečenice, nastaju događaji i novi osjećaji, proširuju se misli i eto, priče za djecu ili bajko-basne koje najčešće pišem. U rukopisu zbirke priča Djetinjstvo koje ne poznaješ uglavnom su autorske priče iz djetinjstva ili mojih članova obitelji, prijatelja i poznanika. Dovoljna je samo tema, a onda dodatak mašte koji ih, nadam se, obogati. Jako je lijepo pisati o djeci i za djecu s ovim razmakom u godinama.

Pišete i poeziju, neke od Vaših pjesama zastupljene su u antologijama Odsjaji ljubavi: panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini i Život je pisma: Antologija hrvatskoga pučkog pjesništva u Srbiji 'Lira naiva' 2003. – 2022. Što Vam poetska forma omogućuje u odnosu na prozu kojoj ste ipak znatno posvećeniji?

Ne doživljavam sebe kao poetu. Izuzetno se dogodi da napišem pjesmu, mada mi liči na prozu u poeziji. Pjesma je za mene mali prostor što neminovno znači i mali broj riječi, rečenica i događanja, a pogotovo opisa običaja i ljudi. Proza je ono što me ispunjava. Tu se mogu razmahati kao slikar na velikom platnu.

Kakav je danas život šokačkih Hrvata u Sonti? Poznato je da i to selo trpi posljedice ekonomskih migracija, tu su, pretpostavljamo, i drugi izazovi…

Trpi, trpi itekako. Kao i sva sela, polako nestaje. Sonta, devedesetih godina prestrašena, pa onda osiromašena kao i druga mjesta, nezaposlena… Sve je to utjecalo na raseljavanja, najprije u Hrvatsku, a posljednjih pet-šest godina u Njemačku i druge zapadnoeuropske zemlje. Nije za osudu, jer su obitelji došle do kruha i ruha.

Kad već pričamo o Sonti, kako vidite rad mjesne KPZH Šokadija koja radi na očuvanju šokačke baštine u tom selu, a ima i svoju Šokačku kuću? Udruga se nedavno reaktivirala…

KPZH Šokadija se trudi, mada je korona loše utjecala na naš rad kao i odlazak nekoliko značajnih osoba za Šokadiju. Nešto više mladih je skoro angažirano, pa se nadamo da će biti i one prijašnje aktivnosti. Tu je i OKUD Ivo Lola Ribar koji ima više članova i nekoliko entuzijasta koji pomno prikupljaju i rekonstruiraju narodne nošnje kao što radi i Šokadija.

Koliko su, po Vašem mišljenju, šokački Hrvati u Podunavlju povezani glede rada na očuvanju svoje baštine? Konkretno, imaju svoje godišnje okupljanje pod okriljem manifestacije Šokci i baština, tu je i recimo okrugli stol O Šokcima je rič. Treba li više ovakvih programa?

Od »viška glava ne boli«. Treba da ima i više manifestacija i napose više publikacija, općenito, više pisane riječi. Što nije napisano kao da nije ni postojalo. Osobno sam čvrsto uvjerena u to. Šokci u Podunavlju čuvaju kontinuitet u suradnji, mada bi suradnja mogla biti i veća, ali tu je uvijek onaj financijski faktor.

Do sada ste objavili tri knjige – Divani iz Sonte (u dva izdanja), Šokica pripovida i Sonta u sjećanjima šokačkim. Nešto ste već spominjali u razgovoru na tu temu. Kako stojite glede rukopisa u pripremi, koji su Vam, u tom smislu, daljnji planovi?

Da, tri su objavljene knjige. Imam pedesetak novih priča iz Sonte kao i nekoliko publicističkih radova o običajima – primjerice o pobožnosti za pokojnika ili o proljetnoj prehrani Šokaca u Sonti – koji će možda ugledati svjetlo dana u novoj knjizi. Nadam se tomu, samo da bude zdravlja i razuma, jer imam 73 godine. NIU Hrvatska riječ poslala sam rukopise za djecu U vrtu Beskrajno Zeleno i Djetinjstvo koje ne poznaješ koji su u međuvremenu dopunjeni.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay