Kolumne Kolumne

Subjektivni osjećaj hladnoće

Razvojem tehnologije vremenska je prognoza u posljednjih desetak-petnaestak godina postala prava znanstveno-medicinska emisija koja na svakih pol sata-sat građane filuje informacijama koje oni i vide i ne vide, odnosno osjećaju ili ne osjećaju, tj. samo nagađaju. Pored stare dobre prognoze, a la Kamenko Katić, »kakvo nas vreme očekuje« (namjesto ispravnog: »kakvo će vrijeme biti«) tu su i one srednjoročne (nerijetko pogrešne), pa onda podatci o tlaku, »subjektivnom osjećaju« u odnosu na stvarnu temperaturu, pa preporuka o »slojevitom odijevanju« ili pak nalaženje uzroka u vremenu za pospanost, razdražljivost, slabiju koncentraciju... uglavnom opravdanja za nerad. Na koncu, gotovo za svaku kišu, snijeg ili maglu izdaje se žuti, narančasti ili crveni meteoalarm za određena područja s preporukama građanima da se zavuku u svoje domove i ne mrdaju iz njih dok nepogoda ne prođe.

Koliko djeca prate vremensku prognozu i koliko vjeruju u sve njene prateće elemente za sada još nije ispitivano, pa tako ni utvrđeno. Ono što je utvrđeno – i u Češkoj početkom listopada i u Subotici sredinom ovog mjeseca – jest da pojedina djeca nose deke u škole kako bi u njih utopljena pratila nastavu. Ovu informaciju (o Subotici) objavili su, naravno, mediji koji ili ne sudjeluju na lokalnim natječajima za dobijanje sredstava ili, ako i sudjeluju, od lokalne samouprave dobijaju mrvice ili čak ni to. Svi ćemo se složiti oko toga da dnevne temperature koncem listopada više sliče početku proljeća negoli blizini zime i to je činjenica koja ide na ruku svima koji su zaduženi za kolektivno grijanje stanova i ustanova svih vrsta. Svi ćemo se, međutim, složiti i u tome da noćne i jutarnje temperature nimalo ne sliče proljeću ili ljetu nego upravo suprotno: jeseni, a ponekad i zimi. To u praksi znači da ono što se od topline akumulira danju preko noći »ispari« do ruba smrzavanja, odnosno ukoliko danju otvarate prozore kako biste (u nedostatku daljinskog grijanja) zagrijali prostorije već predvečer ih morate zatvoriti kako biste tu istu toplinu koliko-toliko zadržali.

Otkud, onda, deke na ramenima učenika na putu do škole?, zapitat će se možda netko. Pa i prije uključivanja »subjektivnog osjećaja« u sastavni dio vremenske prognoze on je postojao. Dovoljno je samo osvrnuti se oko sebe i u krugu svoje obitelji, rodbine, prijatelja, kolega i poznanika prepoznati one »zimogrižljive« kojima ni spavanje na peći u zimskim danima nije dovoljno toplo, odnosno one koji pod istim tim vremenskim uvjetima idu razdrljenih košulja, odnosno u »zimskim majicama kratkih rukava«. Ta djeca su, i u prenesenom i u doslovnom značenju, »nositelji subjektivnog osjećaja« i to je činjenica koja ne samo da se mora poštovati nego u konkretnom slučaju pomalo i zabrinuti.

Morale bi, recimo, zabrinuti riječi tehničkog direktora Predškolske ustanove Naša radost Veljka Vojnića (ako on sam to u svojoj izjavi ne pokazuje) da od 193 odjeljenja, koliko ih funkcionira u sklopu ove ustanove, »u svega nekoliko možda nije odgovarajuća temperatura«, što bi trebalo značiti da je niža od najniže propisane, a to u manjim grupama znači 22, a u većim 20 stupnjeva Celzija. Tih »svega nekoliko« odjeljenja javno je iskorišteno kao puki statistički podatak koji bi građanima trebao poslužiti kao sedativ za umirenje jer je sve, je li, uglavnom »okej i pod kontrolom«. Ne možemo za Vojnića, niti za bilo kog drugog dužnosnika, ustvrditi kako je bezdušan, posebno kada je riječ o djeci. Ali, na temelju njegove izjave, tako je jednostavno ispalo. Nigdje, naime, nastavka iste u formi kako će PU Naša radost učiniti sve, pa i da u tih »svega nekoliko« odjeljenja temperatura »već jučer« bude na minimalno propisanoj razini. Jer, djeca nisu brojke. Ona i njihovo zdravlje su bitni, a ne »zadovoljavajući postotci« koji, kako vidimo fala Bogu, prelaze i brojku od 90.

Kakva je situacija u školama, stanovima ili ustanovama najbolje znaju oni koji u njima borave (praksa pokazuje da se u nedostatku daljinskog uključuju različiti tipovi grijanja), ali kalendar je taj koji svaku odgojiteljicu, nastavnika ili ravnatelja tjera da se kucne o čelo i razmisli o tome zašto pojedina djeca nose deke u objekt u kom borave: iz »subjektivnog osjećaja« ili novog modnog hira? Stoga, ako to već nisu učinili ljetos, možda ne bi zgorega bilo da već sada za proljeće bezecuju nekog od rijetkih pećara i u prostorije svojih škola i vrtića ugrade stare dobre kaljeve peći, usput se raspitujući pošto su čutke na hetiji, ima l' digod ogrizina, čukanjica jel granja ili pak da od Ministarstva i lokalne samouprave traže dodatna sredstva za kupovinu drva ili uglja. Dok su još jeftini!

Z. R.

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay