Tambura i tamburaši se u Somboru prvi puta pominju 1841. godine, i to iz pera novinara zagrebačkog lista Danica ilirska koji je izvještavajući o jednom veselju u somborskom izletištu Šikara napisao da se »kolo razvijalo nuz sitne tamburice«. Tamburaške orkestre Sombor je imao već u prvoj polovini XIX. stoljeća, a somborski glazbenici bili su traženi i u drugim djelovima Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije. Zato i ne čudi što se tambura i tamburaška glazbe vezuju uz Sombor, pa ne čudi i želja da Tamburaški festival Somborica fest postane prepoznatljiv dio somborske tradicije. Inicijatori ovog festivala, koji je do sada održan dva puta, otišli su i korak dalje, pa su u susret ovogodišnjem festivalu u Somboru okupili graditelje tambure, od Zagreba do Subotice.

Dragocjeno znanje starih majstora

U uzlozi domaćina bio je Đura Parčetić, tamburaš, profesor tambure u glazbenoj školi i izrađivač tambura, a u Sombor je uspio dovesti svoje kolege graditelje tambura iz Zagreba, okolice Osijeka, Srijemske Mitrovice, Subotice i Sombora. Nije graditelj tambura, ali među njima je bio i Stipan Jaramazović, jedan od osnivača Subotičkog tamburaškog orkestra i autor knjige O gradnji tambure. »Kod gradnje tambure imamo nekoliko problema. Prvo, naše tambure nisu istih dimenzija, ali uspijevamo se sve više približiti standardu koji će biti prihvaćen kao apsolutni. Drugi dio je manje uhvatljiv, a to je sâmo drvo. Ne postoje dva identična komada drveta, pa se način obrade ne može egzaktno iskazati. Taj dio je genijalnost svakog graditelja da on pri izradi tambure ima osjećaj za materijal koji koristi«, kaže Jaramazović.

A dobiti što bolji zvuk, instrument koji dobro leži u ruci, želja je svakoga graditelja tambure, bez obzira jesu li gradnju tambura učili sami ili od iskusnijih majstora.

»Po struci sam stolar i Stipan Jaramazović mi je donio nekoliko lošijih tambura iz orkestra da vidim mogu li ih popraviti. I tako je krenulo, uz Stipanovu pomoć čije su sugestije bile dragocjene«, kaže Subotičanin Antun Letić Nune, tamburaš kome je restauracija tambura posao koji mu ispunjava slobodno vrijeme. »Ne može se to raditi na brzinu, već polako, strpljivo«, kaže Letić.

Za Sergeja Leščuka iz Srijemske Mitrovice popravak i izrada tambura i drugih tradicijskih instrumenata nije hobi već posao od koga živi.

»U radionici sam od sedme-osme godine, uz oca, a počeo sam raditi kao petnaestogodišnjak. Izrađujemo i nove instrumente, a radim i njihovu reparaciju. Radim i gudačke instrumente, pa mi porudžbe za nove instrumente ili reparaciju starih stižu s područja cijelog Balkana, Mađarske, Njemačke, Kanade, Amerike… Koristimo materijale koji su se koristili prije 100 i više godina. Svaki instrument izazov je za sebe, sve se radi na osjećaj. Svaki popravak je jedinstvena priča, jer svaka tambura je drugačija, komplicirana, zahtjevna. Čak i kada se radi popravak istih dijelova na dva instrumenta, nije isto«, kaže Leščuk.

Za njega je najizazovnije raditi kada u rukama drži što stariji instrument.

»Zamislite kada otvarate instrument koji 100 godina nitko nije popravio. Na tim instrumentima možete vidjeti kako su to radili stari majstori, koji su mnogo više razmišljali nego mi danas«, kaže Sergej.

Koliko su graditeljima tambure korisni stari instrumenti s kojih tijekom reparacije »kradu« znanje nekadašnjih majstora, toliko im pomažu i iskustva sadašnjih majstora uz čiju pomoć su usavršavali vještinu ruke i osjećaja.

»Radim oko 15 godina, a učio sam kod prijatelja Andrije Franića. Uglavnom radim popravke, a najstarije su iz 30-ih godina prošlog stoljeća«, kaže Josip Klasan iz Ivanovca.

Radi Josip i nove tambure, onako polako, pa ne može točno reći koliko mu je vremena potrebno da od komada drveta izradi instrument tananog zvuka.

Od šegrta do vlastitog obrta

Majstorima za izradu i restauraciju tambura može se pohvaliti i Sombor, a jedan od njih je somborsku radionicu zamijenio registriranim obrtom za izradu i popravak tambura u Zagrebu.

»Svirao sam u orkestru kod Đure Parčetića i kada sam upisivao srednju školu njegov savjet je bio da to bude stolarski zanat i da mu pomažem u radionici. Prihvatio sam i uz školu sam kod njega tri godine učio praviti tambure. Otišao sam na studij u Novi Sad, poslije otvorio svoju radionicu. Imao sam dobrog mentora, polako sam učio. Ali glazba je bila posao od koga sam živio, a ovo je bilo više ljubav ili hobi. Okolnosti su sada drugačije, jer imam obitelj, troje djece, pa je teže organizirati odlaske na nastupe. Tako su izrada i popravak tambura postali glavni posao. Registrirao sam i obrt, posao se polako širi i zadovoljan sam«, kaže Antun Krajninger.

Kaže, ima u Zagrebu majstora kao što je on, ali i tržište je veliko.

»Tu su škole, akademija, svako selo ima kulturno-umjetničko društvo, u Hrvatskoj se njeguje tamburaška glazba«, kaže Krajninger.

Najviše voli kada pravi novi instrument, ali ne bježi ni od restauracije starih.

»Sad uglavnom i radim restauracije, jer nema puno majstora koji to dobro rade. Stižu mi i primjerci poznatih majstora tambure, a tu se mora paziti kako bi se očuvala njihova autentičnost«, kaže Krajninger. Podržava ideju da se uvede standard za tamburu, kao što je to kod gudačkih instrumenata.

Menadžer Somborica festa Saša Milić očekuje da je ovo samo prvi susret graditelja tambura, očekuje ih više naredne godine i planira radionice izrade tambura za djecu i mlade. U tome ima i potporu Đure Parčetića, koji je i predsjednik Somborskog tamburaškog društva.

Z. V.