Udruga poljoprivrednika Subotice obilježila je 12. ožujka godinu dana postojanja i rada, a 15. ožujka je u Subotici održana godišnja skupština. Tim povodom razgovarali smo s Miroslavom Kišom predstavnikom ogranka Verušić u Upravnom odboru. Karakteristika ove udruge je da nema predsjednika već njime upravlja i vodi ga Upravni odbor. Skupština udruge ima svoga predsjednika i tu dužnost je u prvoj godini vršio Nikola Stipić iz Subotice a preuzeo je Ivan Čović.
ZAHTJEVI POLJOPRIVREDNIKA: U protekloj godini borba za cijenu bila je jedan od prioritetnih aktivnosti koju je ova udruga vodila skupa s drugim organizacijama seljaka.
    »Sa žitom znamo kako smo prošli, izborili smo cijenu i obećanja a kad je došlo do plaćanja nije bilo koga da plati tako da mi smatramo da smo utjecali na to da cijena bude takva kakvu smo postigli, i vršili smo pritisak na mlinove da plate i blokadama ih podsjećali i oni su se oglašavali da će biti isplaćeno ali su rokovi prekoračeni i oko 10 do 20 posto predane pšenice nije isplaćeno. U međuvremenu cijene inputa su povećane, tako da je ovo jedna činjenica ravna prijevari«, kaže Kiš.
    Nakon svega, kaže Kiš, postalo je očevidno da nitko više ne može očekivati da će netko drugi riješiti njihove probleme već ih sami poljoprivrednici moraju uzeti u ruke a u tome je neminovno i da mora postojati udruga koja će zastupati njihove interese pred nadležnim institucijama.
    Među zahtjevima koji su do sada upućivani nadležnim ministarstvima su povećanje odobrene količine goriva za refrakciju (povrat poreza) sa 60 na 100 litara, umanjivanje carina na uvoznu opremu, kao i zahtjev da se državna zemlja da u zakup registriranim poljoprivrednim gazdinstvima, »da je možemo obrađivati i mi uz zakup a ne samo pojedinci koji su kupili kombinate pa koriste državnu zemlju bez nadoknade«, kaže Kiš.
    Pokraj svagdašnjih životnih tema kao što je neplaćanje pšenice ili suncokreta udruga je sudjelovala i u raspravama o Strategiji razvoja poljoprivrede Ministarstva poljoprivrede Srbije.
    »Mišljenja smo da bi se prvo trebala provesti denacionalizacija, da se zemlja vrati. Naime, vidimo da sada kompletna Vlada podržava program Ministarstva a vidimo i da za nekoliko godina još neće biti denacionalizacije. Stoga se poljoprivrednici boje da mnogi neće doživjeti da ono što je njima ili njihovim očevima davno oduzeto dobiju nazad, osobito ukoliko se donese takav zakon da se vraća zemlja samo dva koljena unazad.«
SAGLEDATI POTENCIJALE: Udruga okuplja uglavnom ratare i stočare, pa što udruga preporučuje malim zemljoposjednicima kojima se najteže prilagoditi novim uvjetima?
    »Kao što i Ministarstvo kaže mi ne možemo kazati nikome konkretno što da radi. Svako gazdinstvo treba sagledati svoje potencijale, što ima, što zna i može raditi s obzirom na broj članova strukturu godina i procijeniti što može intenzivnije raditi. Vidimo da iz par jutara ratarstva, i nekoliko grla stoke, prosječna četveročlana obitelj ne može niti preživjeti a kamoli normalno živjeti, renovirati ili uvećati svoj posjed«, kaže Kiš, te dodaje kako oni pozdravljaju što se daju poticajna sredstva za staklenike ali da proizvođače muči plasman proizvoda a udruživanje i institucije koje bi se time bavile još uvijek nisu razvijene. Udruga poljoprivrednika će i na ovom planu pokušati raditi više u sljedećem periodu osobito ukoliko uspije riješiti problem njihovih prostorija odnosno sjedišta gdje bi se poljoprivrednici mogli okupljati, dogovarati i uspostavljati suradnju.
    Novo vrijeme, tržišno gospodarstvo tjera poljoprivrednike na nov način proizvođenja i organiziranje ali, kaže Kiš, stare navike predstavljaju u tome zapreku. »Mi smo navikli na jedan način života, radi svoj posao, budi na salašu, znaš što ti se dešava u dvorištu ali način organiziranja vođenja i udruživanja sve je to za nas novina. Činjenica je da je vrijeme takvo da se moramo mijenjati i tjera nas da se za 180 stupnjeva okrenemo i vidimo kako onako kako smo dosada radili više ne može. Ne može se više proizvesti i dati zadruzi i očekivati da će on to meni platiti. Mi moramo proizvesti robu skladištiti je i onda vidjeti tko ima da plati da tome damo a ne da nas ovako vozaju«.
    Međutim za sada poljoprivrednici nemaju skladišnih prostora a silosi su u rukama pojedinaca koji su u poziciji da mogu ucjenjivati poljoprivrednike. »Logično bi bilo da je država omogućila poljoprivrednicima da u Fidelinci ili u bilo kojem žito-mlinskom poduzeću kroz akcije dobije jedan dio skladišnog prostora ali to se nije dogodilo pa sada kad mi predamo robu oni nam ne plaćaju a i pariteti su skupi« kaže Kiš i dodaje kako je u sadašnjim uvjetima povoljnije uzeti kredit u banci nego uzimati paritetno »pariteti su puno skuplji i kreditiranje od 6 mjeseci iziđe do 30 posto, što je previše skupo ukoliko znamo da postoje krediti sa 8 do 10 posto kamate na godišnjoj razini. Na žalost, veliki je problem što poljoprivrednici nemaju naviku otići u banku nego se ovako zadužuju pa i onda kad rodi imaju gubitke odnosno nemaju rentabilnu proizvodnju«.
J. Dulić