Širom Vojvodine
Sestre za šivaćim strojevima
Prije dvadeset godina tri sestre odlučile su okrenuti novu stranicu u životu i ući u svijet samostalnog biznisa. Kroz ova dva desetljeća susretale su se s brojnim izazovima, boljim i lošijim vremenima, ali nikada nisu odustale.
S tri različita prezimena radile su kao jedna. Ivanka Demo, Ružica Katić (sada Kozma) i Ljubica Bašić za naziv firme odabrale su ime dviju baka – Iva. Tako je Samostalna zanatska trgovinska radnja dobila ime Iva.
Od minusa do kuće
Kako je ispričala Ružica, koja je po struci konfekcionarka, s radnim iskustvom kod privatnika, sestre su radile u 8. martu sve dok nisu odlučile krenuti u nešto sasvim novo.
»Njih dvije su bile udane i odlučile su da ne žele raditi za druge. Nismo imale financijskih sredstava za pokrenuti vlastiti biznis, ali sestre su bile uporne. Govorile su 'Ti imaš znanje, a mi volju'. Tako smo 2002. krenule u ovu životnu priču. Posudile smo novac kako bismo kupile šivaći stroj. Zapravo, dva smo iznajmile, a jedan kupile – sve od tuđih novaca«, dodaje Ružica i pojašnjava kako su na početku radile u kući kod Ljubice koja je »žrtvovala« jednu sobu, a potom u njenoj garaži.
»Prve dvije godine je bilo jako teško, već smo razmišljale o tome trebamo li odustati? Ima li to što radimo smisla? No, posao je krenuo. Kako se posao širio, tako smo i mi trebale veći prostor. Iznajmile smo kuću koja je preuređena u šivaonu, te smo počele upošljavati radnice. Imale smo zaista puno posla, radile smo od 14 do 16 sati dnevno, ali smo znale za što radimo. Od rada svojih ruku 2007. godine kupile smo kuću i preuredile je. U jednom momentu smo imali preko 20 radnica«, priča Ružica i prisjeća se kako su u to vrijeme krenuli raditi s buticima po Srbiji, a tada je i Buvljak (tržnica) dobro radio.
Imale su suradnika iz Pančeva koji je radio veleprodaju i sve što bi one napravile on bi otkupio, te prodavao buticima.
Kvaliteta za domaće i strano tržište
Bilo je to vrijeme kada je u Subotici bilo izuzetno puno šivaona, ali sestre su nekako na vrijeme krenule i već imale svoje mušterije. Imale su (i danas je imaju) svoju robnu marku koju su nazvale full fill po kojoj su i poznate, možda i više negoli po nazivu firme.
Puno su radile, a rezultati su bili vidljivi. Bilo je, kako je sugovornica ispričala, mogućnosti za širenje, ulaganje, a posuđeni novac je davno vraćen.
»Ne samo da smo mogle zaraditi i isplatiti plaću radnicama nego smo mogle i nešto stvoriti. Kupile smo kuću koju smo renovirale, stare strojeve mijenjali smo novima... Tehnika i mogućnosti su uznapredovali, pa smo i mi gledale da imamo dobre strojeve i sebi olakšamo rad«, priča Ružica.
Za svoj rad koristile su uvijek kvalitetne materijale od dobavljača koji rade uvoz iz Turske. Uglavnom je to, kako je sugovornica rekla, turski pamuk, jer se od toga najviše šiva.
Kada je Buvljak stagnirao, one su se snašle na stranom tržištu. Tako su četiri godine radile za Austrijanca Mouzera. Za njega su radile lohn poslove, odnosno on je imao svoj materijal i dizajn, a one su krojile, šivale i pakirale gotovu robu, po koju su kamionima dolazili.
»Nikada se nismo puno reklamirale, nekako se pročulo za nas. Ne znam ni sama kako. Kad ljudi dođu i kupe robu za butik, pa budu zadovoljni onda dođu ponovno po istu stvar. Možda nam je to i greška, jer ljudi kažu kupili smo vašu trenirku još prije pet godina... Sad ako pet godina ne kupiš novu trenirku, onda mi baš i nećemo puno raditi«, priča Ružica i dodaje da je kvaliteta itekako bitna.
Zatrpano tržište
Po njenim riječima, posao je počeo jenjavati već prije korone, tijekom koje je nastupila stagnacija svega. Nitko nije radio, a onda su one krenule u priču s maskama.
»Počele smo samo za sebe raditi maske, kada ih nije bilo za kupiti, pa za prijatelje, a onda smo radile maske za strano tržište. Konkretno za Njemačku, za marku Asics. Imale smo vanjskog suradnika koji je to plasirao u Njemačkoj. Cijelu koronu smo radile i to nas je spasilo i održalo. To su bile narudžbe po 5-6 tisuća maski. Oni su imali svoje zahtjeve, tisak i svoje tržište. Danas mogu reći da nije bilo tih maski, da bismo teško opstali u tom periodu. Stanje je i sada slabo. Puno je žena, konkretno kod nas, tada ostalo bez posla, a jasno one su otišle raditi onamo gdje im je siguran posao. Tako danas radimo nas dvije sestre i imamo dvije pomoćne radnice. Najstarija sestra Ivanka odlučila je otići raditi u Austriju, a nas dvije smo još tu, te se nadamo da ćemo tako i nastaviti. Voljele bismo ostati ovdje i raditi, bar toliko da možemo nama dvjema osigurati plaću«, priča Ružica i pojašnjava: »Danas su nam svima veliki konkurenti tržni centri. Tamo se sve može kupiti po izuzetno povoljnim cijenama. U kvalitetu neću ulaziti, ali svima nama koji smo u Subotici je jasno i da se Buvljak gasi. Puno ljudi odustaje i posustaje. Nekako se još nadamo i vjerujemo da može biti bolje«.
Iz njihove radnje izašli su brojni odjevni predmeti: majice, trenirke, bluze, kaputi, jakne, haljine. sportska oprema... Uz sve to rade i razne druge tekstilne predmete, te opremu za životinje.
»U ovu priču su se, na neki način, uključile i nećake Sara i Tamara, koje putem društvenih mreža imaju u ponudi naše proizvode. Tako Sara u ponudi ima povodce i kaputiće za pse, a Tamara fitnes opremu. One su mlade i ambiciozne, te prate što zahtijeva tržište. Tako se u našoj radnji šiva zaista svašta. Do sad smo se snalazili, kako na domaćem tako i na stranom tržištu, a kako će biti ubuduće predstoji nam tek vidjeti«, kaže Ružica.
Jasno je svima da su veliki i troškovi održavanja šivaćih strojeva, porezi, doprinosi, ali sestre, sada dvije, ne posustaju.
»Dok god možemo zaraditi neku solidnu plaću, koja je veća nego da radimo za druge, radit ćemo. Vidjet ćemo što će vrijeme donijeti. Ne bježimo niti od manjeg opsega posla, jer iskreno ni ne možemo raditi kao prije dvadeset godina. Iscrpili smo i snagu i ideje, ali zato imamo oko sebe mlađe naraštaje, koji smišljaju i kreiraju, a mi ispunjavamo njihove želje i još uvijek vjerujemo da se i naša želja može ostvariti – da može biti bolje.«
Ž. V.
