Tko o čemu, ja opet o popisu. Kako i ne bih, kada je konačno u fokus javnosti dospio i popis stanovništva koji nas čeka već od sutra. Osim informacija o tome koliko će pitanja biti na popisu, koliko će vremena trebati odvojiti za razgovor s popisivačem, što od podataka možete kazati za odsutne ukućane, što ako vas popisivač ne nađe kod kuće, što ako ne surađujete s popisivačem, ima li mogućnosti da podaci iz popisa budu zloupotrijebljeni, informacija koja se naglašava u svim tekstovima i izjavama jest izjašnjavanje nacionalne i vjerske pripadnosti. Na ta pitanja se ne mora odgovoriti. Oni koji su propustili to čuti do sada čut će od popisivača, a i na samoj popisnici navedeno je da odgovor na ta pitanja nije obvezan.
Tako kaže Ustav. Doslovce u članku 47. stoji da je »izražavanje nacionalne pripadnosti slobodno. Nitko nije dužan izjasniti se o svojoj nacionalnoj pripadnosti«. I, držeći se toga, nikome se ne može osporiti pravo da prešuti je li Srbin, Slovak, Rusin, Mađar, Hrvat ili što drugo. Stvar je to osobnog osjećaja i odgoja.
Ali isto tako u jednom demokratskom društvu bogatstvo naroda koji u njemu žive može biti samo na ponos. Ako smo (ili želimo biti) to demokratsko društvo, onda mi ovdje nešto nedostaje. Nedostaje mi nakon onoga nacionalno izjašnjavanje nije obvezno, poziv ili poruka, kako god hoćete, da je isto tako pravo svakog građanina da bude ono što jeste, da to može kazati slobodno i da je to što je on Rusin, Slovak, Mađar ili Hrvat dio bogatog nacionalnog mozaika koji čini Srbiju.
Uostalom, u već spominjanom Ustavu, u članku 79., navodi se da »pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo: na izražavanje, čuvanje, njegovanje, razvijanje i javno izražavanje nacionalne, etničke, kulturne i vjerske posebnosti«. Moglo bi se i u kontekstu popisa podsjetiti na to.
Bio bi to dodatni vjetar u leđa nacionalnim vijećima koja vode svoje kampanje za popis. Jer kako kaže demograf Dražen Živić »država Srbija bi trebala imati interes da broj osoba koje se izjasne kao Hrvati ili neka druga naconalna manjina bude što realniji, jer onda i država može pokazati da je uključivo društvo, da prihvaća svoje manjine i na taj način pokazati dostignutu razinu demokratičnosti«.
Z. V.
