Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Novi zvon s Čikerije – naspram križa

Čikerijansko zvono koje je više od pola stoljeća rastjerivalo ledonosne oblake i zvonilo svaki dan ujutro, u podne i navečer, u posljednjih oko 30 godina, stojeći nestabilno na svoje »četiri noge« u dvorištu napuštenog salaša na Čikeriji, samo je nijemi i oronuli podsjetnik na svoju nekadašnju važnu ulogu. Zub vremena učinio je svoje, no budući da je led i dalje znao pasti na ovo naselje, Čikerijanci su odlučili obnoviti ga i ponovno staviti u funkciju. Ideja za to potekla je od mještanina Mirka Tumbasa, a podržao ju je i inicijativu za njezinu realizaciju preuzeo župni vikar župe sv. Jurja u Subotici, vlč. Tomislav Vojnić Mijatov, rođeni Tavankućanin.

Inicijatori za o(p)stanak i dobročinitelji

Zbog lošeg stanja konstrukcije zvona, zbog čega je prijetila opasnost urušavanja na salaš u čijem je dvorištu podignuto davne 1934., grupa vjernika, na čelu s vlč. Tomislavom Vojnićem Mijatovim odlučila je pokrenuti obnovu i izmještanje zvonika. No, još je nešto utjecalo na pokretanje ove inicijative.

»Nakon nekih desetak godina obnovili smo Čikerijadu, koja je ove godine održana 25. lipnja. Okupio se jako lijep broj djece i mladih koji su došli biciklima iz Tavankuta, Mirgeša, Subotice i drugih naselja. Sve je bilo prekrasno do usred ručka, oko 12 i 15, kada se odjednom nad nama pojavio crni oblak (od šume ga nismo mogli vidjeti da dolazi) i počeo padati led veličine pola palca, što je trajalo više od 15 minuta. Kad je to stalo, završili smo s ručkom i pošto nismo znali hoće li se ponoviti, odlučili smo razići se. Nakon toga su mi neki ljudi počeli pisati komentare zašto nismo zvonili, ja im odgovarao da zvono nije u funkciji i tada sam pomislio – pa zašto ga ne bismo obnovili? Mnogi Čikerijanci su se s tim složili i obitelj Mirka Tumbasa je rekla da će me podržati u tome ako se prihvatim da ih okupim i organiziram i da će skupiti novac i materijal koji je za to potreban. Odmah sam krenuo u razgovore, prije svega s Čikerijancima, potom s Petrom Mačkovićem, inače unukom Vece Mačkovića, nekadašnjeg vlasnika salaša na kojem je podignut zvonik, koji nije bio zainteresiran da se zvono obnovi na tom mjestu gdje se nalazi, već je potpisao suglasnost da se ono može skinuti i skloniti iz njegovog dvorišta. Prilikom razgovora tražili smo neki plac bliže križu, s tim da on pripadne Crkvi kako više ne bi bilo problema s privatnim vlasništvom i s pitanjem čije je zvono. Bila je varijanta da se otkupi neki plac ili da možda netko ustupi dio svog placa na kojem bismo podigli zvono. I tako, nakon jednog slučajnog razgovora sa sestrama Snežanom i Spomenkom Hegediš iz Tavankuta, one su odlučile dio svog placa (oko 1.100 kvadrata) koji se nalazi nasuprot čikerijanskog križa darovati tavankutskoj župi. U svakom slučaju, nije se mogla naći idealnija pozicija od ove«, navodi vlč. Vojnić Mijatov.

Puno njih se posljednjih desetljeća odselilo s Čikerije, a među onima koji su ostali jest obitelj Mirka Tumbasa, kao jedni od najbrojnijih Tumbasovih. Upravo od njega potekla je i ideja za obnovom.

»Ja sam prvi kazo bratu i ovima tu, kad je bila Čikerijada i kad je naišo taj led i tuča, da bi tribalo zvono metnit u funkciju. Kazo sam ako niko ne tio primit, metićemo ga kod nas na ulazu u salaš. Na to, posli jedno misec dana, dođe velečasni i kaže kako su i njega pitali stari zašto se nije zvonilo kad je tako tuklo. Pito je jel ima ko bi podržo da se to obnovi i metne u funkciju i ja sam kazo – mi smo prvi. I tako smo krenili. Drago će nam bit da se to obnovi, da ostane u životu i da ponovo bude u funkciji, al ćemo ga metnit da bude elektronsko. Dolaze i sad na proštenje Čikerijanci koji su odselili, dva čovika iz Novog Sada su kazli šta triba da će pomoć i da će platit svu armaturu. Tako je i bilo, dali su ljudi novce, mi smo donirali cement i šoder i sve što triba oko poslova, a ovo drugo ćemo kakogod, ima tu još naši ljudi iz Mirgeša koji će pomoć«, kaže Mirko Tumbas.

Za potrebe postavljanja rekonstruiranog zvona dio parcele koju su Snežana i Spomenka naslijedile od svojih roditelja odlučile su darovati tavankutskoj župi.

»Jednom prilikom, u razgovoru s vlč. Tomislavom, spomenuo je kako se traži parcela na koju bi se moglo premjestiti čikerijansko zvono. To sam prenijela sestri i složile smo se kako za to nema idealnijeg mjesta od onog gdje se nalazi naša, preko puta čikerijanskog križa, i da bismo trebale darovati dio za tu namjenu. Imamo povjerenje i veliko poštovanje prema vlč. Tomislavu, podržavamo njegov rad i ubrzo je i potpisan ugovor o poklonu. U životu je sve prolazno, nema tih novaca koje ne možete potrošiti i koliko god imate uvijek mislite da vam treba više, ali nema većeg zadovoljstva nego kada se pokloni za dobrobit nečega. Sigurna sam da bi u ovome imali podršku i naših, sada već nažalost pokojnih roditelja. Jako nam je drago što smo mogle pomoći i ovo je naš skromni poklon tavankutskoj župi u želji očuvanja naše tradicije, povijesti Čikerije i da bude na korist današnjim kao i generacijama koje dolaze. Ujedno pozivamo i druge da slijede ovaj primjer i da pomognu koliko su u mogućnosti«, ističe Snežana Hegediš.

Izmještanje zvon(ik)a počelo je 14. rujna, a u akciju »spašavanja«, osim Čikerijanaca, uključili su se i Mirgešani.

»U razgovoru s mještanima Čikerije i Mirgeša našli smo ljude – obitelj Jose Mačkovića, Ivana Piukovića, Mirka Tumbasa i još neke obitelji koje imaju potrebne strojeve, i krenuli smo s telehenderom u skidanje zvona. Morat će se napraviti nova konstrukcija od bagrema, no zanimljivo je da su od četiri stupa tri bila toliko dolje trula da se zvono nakrivilo, ali je četvrti stup, koji je ostao čitav i zdrav, držao cijelu konstrukciju. Ja na to kažem da u ovom ipak ima nečeg višeg i da ga je nešto i drugo držalo, a ne samo drvo. Zvono ostaje isto, visina će i sada biti oko osam metara, s tim da će sada biti napravljeni betonski temelji s ankerima koji će držati stupove, a tu će biti i mali krov iznad zvona. Ono što bih istaknuo jest da smo zvono skinuli na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, što je ujedno proštenje, tj. svetkovina za Mirgeš«, pojašnjava vlč. Vojnić Mijatov, dodajući kako su stupovi od bagrema osigurani, materijal je kupljen, u tijeku je izrada potrebnih dijelova za temelj, ovih dana će se raditi kopanje i izlijevanje temelja i plan je da kompletna konstrukcija bude gotova do sredine listopada. Budući da je na tom mjestu sada šumica, uslijedit će i raskrčavanje jednog njenog dijela. Na ovom je placu, prema riječima velečasnog, plan da se podigne i nadstrešnica kako bi se ljudi mogli tu okupljati tijekom cijele godine, a kasnije i neki drugi sadržaji (ne samo crkveni), te u tom smislu potiče ljude da pomognu koliko mogu.

Blagoslov, tj. »puštanje u rad« zvona, planirano je iduće godine za proštenje na Čikeriji koje se vezuje za 12. svibnja, kada se proslavlja sveti Leopold Bogdan Mandić, zaštitnik ovog sela.

Iz povijesti zvon(ik)a

Vlč. Tomislav Vojnić Mijatov, koji se inače bavi istraživanjem povijesti Tavankuta, ima podataka i o prošlosti Čikerije.

»Zvono na Čikeriji podignuto je 1934. godine na salašu Vece Mačkovića, novac za njega skupio je čikerijanski narod, a nabavio ga je tadašnji tavankutski župnik Antun Berger. Zašto baš na ovom salašu? Pa Veco Mačković je u to vrijeme bio jedan od imućnijih Čikerijanaca, bio je veoma privržen crkvi, a i njegov salaš se nalazio u centru Čikerije (od granice s Mađarskom bio je udaljen oko kilometar-dva), te je bio blizu nekadašnje škole (udaljene oko 200 metara). Godine 1868. na Čikeriji je podignut zavjetni križ Čikerijanaca (udaljen oko kilometar od zvona). Važno je reći da je Čikerija u to vrijeme bila vinogradarski kraj, a neko jače nevrijeme, led, ampa, prijetili su da unište plodove. Narod je toliko imao vjere da je vjerovao da će zvonjavom, uz molitvu, uspjeti rastjerati oblake. Zato su odlučili 1934. kupiti zvono i podići zvonik upravo u cilju razbijanja ledonosnih oblaka kojih je često bilo u to vrijeme. Pokazalo se to svrsishodnim i uspješnim, jer su stariji ljudi, koji su tome svjedočili, to i potvrdili. Među zvonarima su bili Lazo Orčić, Franjo Orčić, Kalor Mačković, Bela Vujić, koji su bili zaduženi za zvonjavu i morali su moliti određene molitve (tri Očenaša, tri Zdravo Marije, tri Slava Ocu, jedno Virovanje, a uz njih je išla prvo molitva Svetom Trojstvu, potom Svetom Ivanu Krstitelju, te Gospodinu Isusu Kristu). Kod svakog završenog dijela molitve, nakon zvonjave, morali su tri puta križati prema nadolazećem oblaku. Kad bi završili, a tome su mnogi posvjedočili, oblak se razišao i nije bilo leda. Zvono je zaista bilo u funkciji, ljudi su u to vjerovali i dugi niz godina, čak i desetljećima, uopće nije bilo leda na Čikeriji i njezinoj okolici. U to zvono su se pouzdavali i mještani Tavankuta, Mirgeša, Male Bosne, Verušića, Pavlovca, Subotice i znali su da ako ide crni oblak i ako se ne zvoni na Čikeriji, prijeti velika opasnost. Zato je uvijek bilo nekog tko signalizira, čim vidi prijeteći oblak, da se mora zvoniti. Među važnijim zvonarima bio je Lazo Orčić, koji je za taj svoj posao skupljao nekakvu godišnju arendu tako što je išao po čikerijanskim salašima gdje mu je netko dao novac, netko kukuruza, žita...«

Nakon punih tri desetljeća, 1966., zvonik je prvi put rekonstruiran.

»Riječ o drvenoj konstrukciji i unatoč tome što je u pitanju bagremovo drvo za koje se smatra da je dugotrajno i otporno, ona se morala obnoviti. Također, ta konstrukcija je prvotno bila visoka oko šest metara i zvono se nije daleko čulo zbog salaša, budući da je bilo ušoreno. Zato su odlučili te godine podignuti zvono za dva-dva i pol metra i napravljena je nova drvena konstrukcija, također od bagrema. Samo zvono je ostalo isto i na njemu piše 'Na slavu Božju ovo zvono podižu vjerni Čikerijanci, 1934. g., Maribor, Livnica Zvonoglas'. U tovarnom listu navedeno je da je težine 53 kg, posjeduje ton fis i koštalo je tadašnjih 2.379,64 dinara sa svim putnim i ostalim troškovima. Kako bismo imali predstavu koliko je to zapravo tada bilo vrijedno, spomenut ću da je u to vrijeme godišnji proračun tavankutske župe bio oko 10 tisuća dinara. Znači, zvono je vrijedilo oko četvrtine tog proračuna, što uopće nije malo«, ističe vlč. Vojnić Mijatov.

Kao rođeni Čikerijanac, koji tamo živi punih šest desetljeća, Mirko Tumbas dijeli s nama uspomene:

»Zvono na Čikeriji zvonilo je digod do ’90. godine i to svaki dan ujtru u pet sati (pozdravljenje), u podne i doveče u osam da bi salašari znali kad se triba manit posla na njivi. Ono se oglašavalo i kad je kogod umro u selu (zvonilo je od pet minuta pa i do po sata, zavisi ko je koliko platio), ko i kad se s pokojnikom krenilo sa salaša prema groblju na saranu (ko je bio malo imućniji, platio je da zvoni sat vrimena dok se ne stigne s Čikerije do tavanutskog groblja). Da bi se razbili ti ledonosni oblakovi, bilo je važno na vrime počet zvonit, tj. čim se vide izdaljeg, jel kad su već bili blizo, pomoglo je i onda al ne baš ko kad se oma počelo i onda se zvonilo sve dok nevrime nije prišlo. Bila je tamo i kućica di je stojo zvonar i za to vrime je molio tri molitve. Virovalo se i da molitva pomaže, a i taj zvuk zvona je razbijo oblakove. Sićam se prvog zvonara, to je bio Vranje Orčić, zvali su ga Bajo, on i njegova žena su zvonili dok su mogli, posli nji je bio niki Miško Pejić Hindenburg i njegova žena, a poslidnji je bio Lazo Orčić, Vranjin brat, njega su zvalo Lazo Lovrin. Bilo je tu još dva-tri čovika u selu koji su znali zvonit na oblak, ako slučajno zvonar nije bio tu. Nije to mogo zvonit svako, moralo se znat kako se zvoni, ne mož to brezveze trzat tu štrangu, to je imalo tačno kako se lipo, furtom jednako zvonilo. Nije to ni bilo slobodno zvonit kad se smisli, jedno dvared je probo kogod od ovi dičurlije, al oma se narod bunio ko je, di je, šta je«.

Danas na Čikeriji, koja većim dijelom pripada MZ Tavankut, a manjim MZ Mirgeš, živi oko 30 stanovnika. Zbog pjeskovitog terena veliki dio površine je pod šumom (uglavnom bagremovom i borovom), te manji dio pod voćnjacima.

Ivana Petrekanić Sič

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay