Recital »Bez svlaka mraka« čiji su autori Tomislav Žigmanov i Hrvoje Tikvicki održan je 7. ožujka u dvorištu Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo« u organizaciji Hrvatskog akademskog društva. Na ovoj javnoj priredbi, koja je i pokraj hladnog vremena okupila veći broj publike, na multimedijalan način je predstavljena poema Tomislava Žigmanova »Bez svlaka mraka«, a recital je ujedno bio i efektna promocija istoimene nove knjige Žigmanova, čiji je nakladnik HAD. Pokraj knjige, poema »Bez svlaka mraka« objavljena je i u vidu svitka koji je također promoviran ovom prilikom.
    U recitalu su sudjelovali glumac Vlatko Dulić koji je čitao stihove iz poeme uz zvuke glazbe koju je skladao Hrvoje Tikvicki, kao i glazbenik Géza Kucsera s čijom je izvedbom skladbe na saksofonu, koju je također skladao Tikvicki, recital otpočeo.
    Zvuci tenor saksofona stvorili su sjetnu atmosferu, koja je ujedno plijenila blagošću i izrazom čežnje, jer je jazz izrazom dočarano starinsko bunjevačko kolo »Rokoko«. Glazbom izazvan osjećaj čežnje za nečim poznatim, što je utkano u narodno biće, pružio je publici mogućnost nostalgičnog povratka u tradicijsko koje karakterizira rodni kraj, a što je u prvom glazbenom dijelu recitala omogućeno suvremenim glazbenim izrazom i majstorskom izvedbom glazbene teme u stilu balade, glazbenika Géze Kucsere.
    Recital je nastavljen izrazom kontrapozicije kada je Vlatko Dulić počeo čitati stihove iz poeme Žigmanova »Bez svlaka mraka«. Nakon nostalgične atmosfere, stihovi koji su se čuli uz hladne sintetizirane zvuke, izričaj su egzistencijalističke krize, razobličavajući stanje duhovnog mraka u Panonskoj noći: »I sve / Crno je / Svagdje / Sada / Ovdje / Noći ove / Svjetla / Naprosto / Nigdje«.
    Stihove Žigmanova koji su se čuli tijekom recitala skupno karakterizira metafora koja se može protumačiti i kroz Krležine riječi koje su navedene kao moto knjige: »Što je to sa mnom? Tmina! Samo tmina! Gdje sam to ja?« Glumac Vlatko Dulić govorio je stihove perfektno naglašenim govornim ritmom i akcentuacijom, a na koncu recitala otvorena su vrata velike dvorane Centra iz koje je bljesnulo svjetlo i ukazala se toplina i tada je publika polako počela ulaziti u svjetlo, u dvoranu, što je bio simboličan čin, jer su se u svjetlu, gdje je Žigmanov potpisivao svoje knjige, ljudi družili i komunicirali duhom ispunjeni recitalom, čime je ova manifestacija kulminirala, zašto ne reći, interakcijom same publike koja je nakon predočenih moralnih žalaca izrečenih kroz stihove o aktualnom društvenom stanju, u svjetlu iskazala vjeru u nadmoć duha i poštovanja ljudskosti, baš kao što se i završava poema Žigmanova: »Bezizlaz tek / Vrijedi / Tamo gdje / Uspravni / Ne bivaju / Uspravni / Uspravni / U mraku se / I mrakom / Ne skrivaju«.
Z. Sarić