Lokalna samouprava – kao, uostalom, i sve institucije države – u prirodi svog postojanja morala bi biti ništa drugo do li običan, kako se to obično veli, »servis građana«. Jer, da nije građana koji su joj svojim glasovima na izborima ukazali povjerenje, niti nje ne bi bilo. Jer, da nije građana koji je na raznorazne načine financiraju, ne bi mogla funkcionirati. I u normalnim uvjetima to, s manje ili više uspjeha, uglavnom tako i funkcionira.
Što, međutim, kada uvjeti nisu normalni ili bar tako misli najveći dio normalnih građana? Što ako običan čovjek, koji nije niti meteorolog niti poljoprivrednik, uoči da ovoga ljeta nije bilo dovoljno padalina zbog čega se biljni svijet doslovce sasušio, a zemlja ispucala poput razbijenog stakla, a to »ne primjećuju« jedino oni od kojih se pomoć u takvim prilikama traži? Jesu li tada poljoprivrednici – koji su iz ovih razloga, namjesto u njive, svojim traktorima prije mjesec dana izašli u Strossmayerovu i okolne ulice u centru grada – građani ili remetilački faktor koji ometa idiličnu sliku funkcioniranja lokalne samouprave?
Pitanja su to koja polako prekrivaju krupne kapi kiše koje su u međuvremenu s velikim zakašnjenjem stigle i u ove krajeve i koja se tope u moru briga uoči već započete jesenske sjetve (uljana repica). Što je za to vrijeme po tom pitanju učinila lokalna samouprava? Osim konferencije za novinare i dva-tri sastanka s predstavnicima nezadovoljnih poljoprivrednika – ništa! Što je, samo da je bilo iskrene dobre volje, mogla učiniti a da je svakodnevno (a ne samo u predizbornoj kampanji) rukovođena mišlju kako je ona istinski servis građana? Mogla je, recimo – jer o tome je sigurno bilo riječi na sastancima – formirati komisiju za utvrđivanje štete na njivama i inicirati pitanje proglašenja elementarne nepogode zbog suše na području granica svoga atara. Iako za to nema ingerencije, u očima građana – a posebno onih koji su sušom najgore pogođeni, poljoprivrednici, dakle – opravdala bi povjerenje koje se od nje očekuje. Pa kada bi tako, sa sličnim inicijativama, postupile i ostale lokalne samouprave pritisak na najviša tijela države odjednom bi postao jedan od prioriteta njene unutarnje politike.
Ovako... Ovako lokalna samouprava može biti zahvalna do neba što ni pola godine nakon održanih izbora nije formirana Vlada, u čijoj ingerenciji već jeste prisjećanje na to je li ovog ljeta bilo dosta kiše ili nije i donošenje konačnog suda o posljedicama koje su vremenske (ne)prilike ostavile na usjeve. Lokalna samouprava može biti zahvalna i nebu i Božanskom na njemu što je time besplatno kupila vrijeme, jer je za nečinjenje u nenormalnim uvjetima imala normalno formalno pokriće u vidu vezanih ruku.
Ima li u svemu ovome odgovornosti i samih poljoprivrednika? Itekako! Upravo je Subotica, naime, bila jedan od najvećih centara (ako ne i najveći) brojnih poljoprivrednih udruga, što ne samo da je govorilo o njihovoj dobroj organiziranosti nego se ista u praksi svako malo potvrđivala u vidu iniciranja prosvjeda zbog niskih otkupnih cijena žita ili svinja, primjerice. Upravo su odavde prije petnaestak-dvadeset godina kretali prosvjedi koji su se, poput požara, širili diljem Vojvodine i Srbije i zbog kojih je Vlada u noćnim satima primala predstavnike poljoprivrednika ne bi li s njima postigli kakav-takav dogovor, a po danu slala helikoptere i žandarmeriju iznad i oko Subotice.
Njihova međusobna razjedinjnost, pristanak na to da im populizam i strančarenje zamijene prioritete od kojih žive dovela je i do postupnog gašenja dvadesetak subotičkih udruga poljoprivrednika i odvela ih u situaciju u kojoj se sada nalaze: u situaciju kada ni besramno niske subvencije više nisu problem, kada se na otkupne cijene ili premije (za mlijeko) samo sliježe ramenima, kada se protuzakonito besplatno davanje državnog zemljišta crkvama na korištenje više niti ne spominje... Riječju, kada poljoprivrednici niti u ministarstvu, niti u državi, niti u lokalnoj samoupravi ne vide partnere s kojima će surađivati u rješavanju problema nego jedino i isključivo kao nametnike protivu kojih nemaju odgovarajućeg sredstva. Nešto poput starih, ali jakih biljnih bolesti.
I upravo iz tih razloga normalno je sve što je nenormalno. Normalno je praviti se lud i zatvarati oči pred nepogodom koja je ljetos pogodila cijelu Europu i koja zbog toga traži sve moguće načine kako bi ublažila posljedice. Normalno je izliku za nereagiranje tražiti u slovu zakona i pri tomu slati račune za odvodnjavanje. Normalno je, konačno, prihvatiti opisano stanje u redovima poljoprivrednika i već se sada sladiti plodovima predstojeće sjetve – sjetve apatije.
Z. R.
