Kolumne

Pučina plava – spava!

O obrazovnoj razini i urođenoj inteligenciji policajaca u svakoj malo ozbiljnijoj antologiji viceva nakupilo se zacijelo jedno posebno poglavlje koje polako ugrožava neprikosnovenost Muje i Hase, Lale i Sose ili pak Rusa i Amerikanaca. Pa, iako se i po dužnostima i po ovlastima razlikuju od svojih kolega iz Ministarstva unutarnjih poslova, komunalni policajci nerijetko dokazuju da su preuzeli neke od osobina »ljudi u plavom«, a čiji opis obično služi za uveseljavanje društva. Uzmimo, primjerice, zidove i fasade našega grada i pokušajmo tu žalosnu sliku preokrenuti na šalu. Jedna od stvari koja u takvoj mentalnoj preobrazbi čovjeku može pasti na pamet je – uz pretpostavku da nisu slijepi – da su naši komunalni policajci ili nepismeni ili im takve stvari ne smetaju. Ili pak u obavljanju svoga odgovornog posla ne zalaze dalje od vlastita ureda.

Na svega tristotinjak metara od Gradske kuće, dakle od geografskog i administrativnog središta grada, i na manje od sto metara od sjedišta Javnog komunalnog poduzeća Čistoća i zelenilo, na uglu ulica Józsefa Attile i Nikole Kujundžića već neko vrijeme sramežljivo, ali zato ustrajno stoji simpatični grafit s porukom neskrivene ljubavi: »Smrt Ciganima«! Pored tog grafita, vidi se to lijepo, zid je na nekoliko mjesta prefarban, moguće zbog neprimjerene sadržine ranijih poruka. Ne, međutim, i »Smrt Ciganima«. Ova poruka, koja u dvije riječi odražava ono što sva istraživanja o stajalištu društva prema Romima u većini potvrđuju, nije nikoga ponukala da o njoj razmisli. Čekaj, zašto smrt? Zar samo zato što je netko Ciganin? Tko si ti, mračni i anonimni stvore, da određuješ tko nema pravo na život? Znaš li ti, bolesni monstrume, koja se ideologija krije iza tako morbidne poruke?

Ovim pitanjima, očito, nitko se u lokalnoj samoupravi, komunalnoj i onoj »pravoj« policiji ne zamara. A i zašto bi? Pa ne odnosi se taj grafit na Srbe, Mađare ili Hrvate. Riječ je tek o Ciganima. A ako ćemo pravo, i oni već neko vrijeme nose drugo službeno ime, pa ispada da se poruka o želji (ili zapovijedi?) za nečijom smrću odnosi na neku nepostojeću etničku grupu ili bar na onu koja kod nas danas više ne postoji. Nešto poput »Smrt Astecima« ili pak »Smrt Hazarima«.

Tko bi se ovim problemom mogao (i trebao) pozabaviti kada već neće oni kojima je to i službena dužnost? Ma kako vam to u ovom trenutku djelovalo, odgovor je jednostavan: obrazovne institucije, od vrtića do fakulteta. Možete li, primjerice, zamisliti sliku u kojoj društveno odgovorna odgojiteljica, učitelj, nastavnica ili profesor koji je nedefinirani i sterilni predmet građanskog odgoja odlučio sadržajno obogatiti »praktičnom nastavom« odvodi svoje učenike do ugla ulica Józsefa Attile i Nikole Kujundžića i – baš poput nastavne jedinice »fašizam« u učionici – objašnjava im pred kakvom civilizacijskom brukom stoje i gledaju u nju? Možete li zamisliti da se ta slika multiplicira tako što se pedagozi i njihovi učenici smjenjuju svakih 45 minuta; da klinci mobitelima snimaju ovu bruku – baš kao što su onu baku koja je ispred Gradske kuće na povodcu vodila svoje unuče – kače fotke na društvene mreže i na stup srama stavljaju anonimne autore? Možete li, konačno, zamisliti da se nakon povratka u učionice – prilagođeno, naravno, uzrastu – o viđenom raspravlja, uspoređuje s primjerima iz dalje i bliže prošlosti, povlače paralele s psihologijom i mračnim stranama ljudskog uma... Pa onda da to postane zanimljivo i medijima koji će odlaziti »na teren« i praviti priloge »s lica mjesta«, razgovarati s pripadnicima romske nacije i pitati ih onako jednostavno, ljudski: »Kako se osjećate nakon ovakvih poruka mržnje?«.

E, da se takvo što dogodi, lako biste mogli zamisliti i gradonačelnika i šefa komunalne policije i načelnika Policijske uprave Subotica, ma i direktora Čistoće i zelenila, kako se utrkuju do mikrofona i verbalno se pred javnošću peru kako su iznenađeni i kako se zgražaju nad sadržajem ove poruke; kako će očito morati pojačati budnost i noću kako se ovakve stvari više ne bi ponovile; kako u našem gradu mržnji nikada nije bilo niti će ikada biti mjesta i kako će sve učiniti da se počinitelji što prije pronađu i u skladu sa zakonom kazne. Ne bi teško bilo zamisliti niti da im neka novinarska ekipa smjesti, pa da izjavu daju ispred bivše robne kuće Centar, gdje na jednom od stupova prkosno stoji lik osuđenog ratnog zločinca... Znate već kojeg.

I za kraj, nešto što je u duhu početka. Idu dva komunalna policajca i stalno zure u fasade. Jedan nosi knjigu, a drugi kantu i četku. Znate li zašto? Jedan zna čitati, a drugi farbati.

Z. R.