Širom Vojvodine

Mladi poljoprivrednik s dugoročnom vizijom

Ovotjedni gospodarstvenik je mladi poljoprivrednik Boris Babičković. Završio je srednju poljoprivrednu školu u Bačkoj Topoli, nastavio je obrazovanje na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, na smjeru fitomedicina, tj. zaštita bilja. Htio je zaokružiti priču obrazovanja i posla kojim se bavi kako bi mogao kompetentnije nastupiti na tržištu. Svoje stečeno znanje prvo je primijenio na ratarstvu, a kasnije na stočarstvu koje je sam, kako kaže, tek počeo razvijati.

Upitan o svojim počecima i kako se odlučio otisnuti u poljoprivredu, Boris nam kaže:

»Priču o našem obiteljskom gospodarstvu započinje moj djed, imao je maksim zemlje, to je tada bilo 17 jutara. Otac je po povratku iz vojske krenuo ozbiljnije u poljoprivredu, uspio je doći do još zemlje, krenuo je raditi i stočni uzgoj. Brat i ja smo mu pomagali kada smo malo odrasli, samim tim je i našem ocu bilo lakše. Što se tiče ratarstva, gajimo pšenicu, suncokret, uljanu repicu, kukuruz, a ove godine ću posijati određenu količinu ječma. Budući da imamo stoku, sadimo i djetelinu. S ovim brojem kultura nemamo problem održavati plodored na njivama«.

Uzgoj goveda aberdeen angus

Ono po čemu se Boris razlikuje od ostalih uzgajivača je definitivno rasa goveda za koju se odlučio. »Budući da smo ipak bili više orijentirani prema ratarstvu, 2019. godine sam se osobno odlučio pokrenuti uzgoj goveda po sustavu krava – tele. Educirao sam se o toj temi, raspitivao se, čitao razna iskustva uzgajivača, te sam se odlučio nabaviti rasu goveda aberdeen angus. To je škotska rasa, a za nju sam se odlučio zbog vrhunske kvalitete mesa, po kvaliteti angusi zauzimaju treće mjesto na svijetu. Izuzetno su traženi po restoranima, stoga plasman mesa ne bi smio biti problem. Što se tiče same rase goveda, mnogo su otpornije u odnosu na druge, postoje u crvenoj i crnoj boji, ali to je i jedina razlika. Otporne su na visoke i niske temperature, otpornije su na bolesti u odnosu na naše domaće simentalce. Angusi se koriste isključivo za uzgoj po sustavu krava – tele jer proizvode mlijeka dovoljno za odhranu svog teleta, tj. nemaju dovoljno mlijeka za mužu. S druge strane, to je i dobro jer je manje posla oko njih, ne moraju se praviti izmuzišta. Tijekom teljenja im nije potrebna pomoć, što je također veliki plus. Možda se dogodi na svako deseto teljenje potreba za našom pomoći. Što se tiče ishrane, ne zahtijevaju jaku hranu, dovoljno im je sijeno, kukuruzovina, sjenaža i silaža. Tako održavaju svoju težinu optimalnom, jer u slučaju jače ishrane junice imaju probleme prilikom osjemenjavanja i teljenja. Izuzetno je zahvalna rasa, nema skoro nikakvih problema s njima tijekom godine. Za ishranu stoke koristim hranu koju sam proizvedem, u slučaju rodne godine prodajemo višak robe, ali ove to neće biti slučaj. Počeo sam s deset junica, a sada nakon tri godine imam ukupno 35 grla, tu su krave, junice, telad. Junice za sada ostavljam sebi, ne prodajem ih zbog proširivanja farme, bikove tovim do između 650 i 750 kilograma, pa ih prodajem klaonicama za daljnju obradu. Prošle godine sam nabavio i priplodnog bika za osjemenjavanje junica, stoga na taj način planiram proširiti broj grla. Cilj mi je doći do stalnog tržišta, redovitih mušterija, na primjer restorana koji bi vršili otkup za vlastite potrebe. Kod nas još nije razvijena upotreba mesa od angusa, njihov uzgoj je tek u povojima. Posljednjih nekoliko godina je došlo do širenja uzgoja ove sorte, ali ja se nadam kako ću jednoga dana moći proizvoditi čak i za izvoz. Sreća je i u tome što imam prijatelja koji također odgaja anguse pa se međusobno pomažemo, neke poslove radimo zajedno, pa ćemo možda skupa i nastupiti prema ostalim jačim tržištima«, kaže Boris Babičković.

Stajnjak koristi kao dopunsko hranivo zemljišta, jer ga nema dovoljno za potpuni prestanak korištenja mineralnog gnojiva.

»Godišnje uspijem pokriti desetak jutara stajnjakom. Kako mi broj grla bude rastao, tako ću povećati i površinu koju torim. Budući da imamo ograđeni pašnjak površine oko jednog jutra pored farme, goveda od proljeća do početka nekih hladnijih dana provode vrijeme vani. Samim tim količina proizvedenog stajnjaka je manja. Njima i najviše odgovara sloboda kretnje, oni su sorta koja voli ispašu«, ističe

Boris.

Cijene repromaterijala rekordno visoke

Cijene ulaganja repromaterijala u ratarstvu su drastično skočile, a nažalost broj raznih bolesti i kukaca s kojima se poljoprivrednici suočavaju tijekom proizvodnog procesa se godinama povećava. Boris nam nastavlja priču iz svog kuta:

»Mogu i deskriptivnije objasniti, došlo je do toga da se traktor ne otkačuje od prskalice, tako nažalost cijele godine. Nastupilo je neko čudno vrijeme rezistencije korova, bolesti, kukaca... Sve je to posljedica dugogodišnjeg korištenja kemijskih sredstava. Svi poljoprivrednici rade za bolji prinos, stoga gledaju zaštititi svoje njive na sve moguće načine. To podrazumijeva recimo ulazak u žito tri ili četiri puta kako bi se njiva zaštitila na odgovarajući način. Volio bih kada bi se krenulo u razvitak efikasnih ekološki prihvatljivih sredstava, prvi bih ih koristio. Došlo je također do pojave novih bolesti u uljanoj repici, prije se ulazilo samo jednom u njivu, a sada se od sjetve do cvjetanja mora više puta ulaziti. Tijekom cvjetanja se ne smije nikako ulaziti u njivu jer time škodimo i pčelama koje su nam izuzetno potrebne. Nenormalni su procenti poskupljenja, doista se čovjek zapita vrijedi li raditi više ovaj posao. Ponekad pomislim možda sve prodati, pa krenuti ispočetka u nekim boljim uvjetima. Pogotovo proizvođači koji imaju velike kredite, doista ne znam kako oni preživljavaju i gdje vide isplativost«, naglašava Babičković.

Subvencije, natječaji i krediti

Subvencije koje Boris koristi su one koje država daje, to je četrdeset tisuća dinara godišnje po grlu, a koristi i subvencije za ratarstvo koje se dobijaju na površine do dvadeset hektara.

»Kad se pogledaju cijene koje dobijamo za gotov proizvod, bilo bi dobro makar malo povećati iznose subvencija. One nisu dostatne za pokrivanje troškova ulaganja, tu su naravno ovogodišnja povećanja cijene nafte, kemijskih sredstava, umjetnog gnojiva, raznog repromaterijala, da ne pričam o cijeni koncentrata i premiksa za potrebe stočne prehrane.«

Koristio je ranije i natječaje za mlade poljoprivrednike koje je raspisivalo Ministarstvo poljoprivrede za potrebe nabave mehanizacije specijalizirane za rad u stočarstvu. Na IPARD, kako kaže, još nije aplicirao, mada u budućnosti to planira, budući da su uvjeti relativno povoljni, te se uz takve programe potpore može unaprijediti vlastita proizvodnja. Kreditiranje je također koristio na početku kada je uzeo kratkoročni kredit za kupovinu teladi.

Zakup državne i privatne zemlje

»Budući da se bavim stočarstvom, imam prioritet u zakupu državne zemlje, a radimo i privatnu zemlju u arendu. Isplativosti arende ove godine nema, sama cijena koju plaćamo je također skočila, jednostavno je teška situacija. Loši su bili prinosi zbog suše, znam da svi govore o njoj, ali na primjer u određene parcele s kukuruzom uopće ne vrijedi ulaziti s kombajnom, već ih samo istarupirati, jer roda kukuruza uopće nema! Neki su već počeli skidati kukuruz, prinos je između tri stotine i pet stotina kilograma, što ne pokriva čak ni troškove goriva. Najbolje bi bilo imati privatne zemlje i raditi samo za sebe, ali ako želiš neki napredak, moraš raditi više zemlje, zato se ulazi u zakup. Situacija je takva da se sada teže dolazi do zemljišta, više je poljoprivrednika, arende su veće, dosta se pojačala konkurencija. Što da se radi, takva je godina, valjda će sljedeća biti bolja«, kaže Boris Babičković.

Ivan Ušumović